Belgijski misionar Sv. Damjan de Veuster koji je živio od 1840. do 1889. iz domovine je otišao na havajski otok Molokaj gdje su bili izolirani oboljeli od kuge. Te bolesnike među kojim je vladalo beznađe upoznao je s životnom snagom Božje ljubavi.
Josip de Veuster rođen je 1840. u pobožnoj obitelji. Kad je završio osnovno školovanje stupio je u Družbu Presvetih Srdaca. Ispočetka je bio primljen za redovničkoga brata pomoćnika, ali će kasnije je bio premješten među one koji su se spremali za svećeništvo.
Još uvijek je studirao teologiju kad je iz daleke Oceanije stigao glas drugog tamošnjeg apostolskog vikara biskupa Maigreta, koji je vapio za novim misionarima. Za misije je bio određen njegov stariji brat Pamfil, ali zbog bolesti nije mogao otići te se za njegovo mjesto javio upravo Josip koji je uzeo redovničko ime Damjan.
Iako još uvijek nije bio zaređen, poglavari su prihvatili njegovu ponudu te je krenuo na daleko putovanje. U Honolulu na Havajima primio je red đakonata i potom je zaređen za svećenika.
On je bio jak, izdržljiv, neustrašiv čovjek vesele naravi te su ga uz to resile duboka pobožnost i velika požrtvovnost.
Prvu godinu u ovoj američkoj zemlji proveo je obilazeći sela i učeći domorodački jezik. Kršćana tamo nije bilo mnogo, ali je njihov broj neprestano rastao i ta zajednica ga je voljela.
Ipak, tropski raj kakvog danas ljudi znaju nije uvijek imao takav status. U 19. stoljeću vladala je kuga i havajske vlasti nisu znale kako bi se drugačije nosile s tom nevoljom pa su sve pogođene bolešću preselili na otočić Molokaj, koji je radi toga nazvan otokom bijede, gnjeva i smrti.
Upravo na to mjesto, kojega su se svi užasavali, posve zdrav o. Damjan dragovoljno je došao 1873. Njegova je nazočnost promijenila život na Molokaju. Svojim je gubavcima želio postati sve, ne samo svećenik i misionar, već i otac, brat, liječnik, savjetnik i učitelj. Nije se bojao zaraze. Pristupao im je i među njima živio i radio kao da su najzdraviji ljudi. Misionarev je ugled na otoku brzo porastao. Gubavci su odmah uvidjeli da su u njemu dobili pravog oca i prijatelja te mu pristupali s najvećim povjerenjem. Kad im je jednoga dana tajfun porušio kolibe, o. Damjan je skupa s njima sagradio novo naselje. Podigao je i bolnicu za one koji su izjedeni gubom bili posve nemoćni, otvorio dva sirotišta za djecu bez roditelja te sagradio crkvu.
Godine 1875. biskup Maigret posjetio je Molokaj koji je bio iznenađen što je sve misionar ondje učinio. Glas je o njegovu heroizmu i djelima došao i u Ameriku i Europu i u njegovu rodnu Belgiju, pa su uskoro sa svih strana počeli stizati darovi na otok gubavaca.
Na otoku se i dalje trpjelo i umiralo, bilo je i onih koji su mrzili sve, ali bilo je i onih koji su počeli ljubiti te su bolest, život i smrt poprimili jedan novi smisao. I sve to se dogodilo zahvaljujući o. Damjanu, odnosno životnoj snazi Božje ljubavi koju im je objavio i osobno je posvjedočivši, kada je naposljetku i sam preminuo od kuge.
Primjer oca Damjana je djelovao. Još za njegova života pridružila su mu se kao misionari dva laika i jedan svećenik. Godine 1888. došle su i prve milosrdne sestre. Otac Damjan je poput starca Šimuna pjevao: „Sada mogu mirno umrijeti. Moje se djelo nalazi u dobrim rukama.“
Apostol gubavaca umro je u noći 15. travnja 1889. Njegovi su posmrtni ostatci vraćeni u Belgiju 1936. Blaženim ga je proglasio sveti papa Ivan Pavao II. 4. lipnja 1995., a svetim papa Benedikt XVI. 11. listopada 2009.
Ime mu je grčkoga porijekla i znači krotitelj.
KT
www.nedjelja.ba
