Aktualno promišljanje: Kazna za sjedenje

Jutros sam uživao u pjevu kosova. Kad slušam njihov pjev, kao da slušam slavuje iz svoga sela. Mi djeca pošto poto htjeli smo vidjeti tu čudesnu pticu, a tako sitnu i malenu. Imati je u svome domu da nam svakog dana pjeva. Ali, nikome nije uspjelo uhvatiti slavuja. Nismo ga mogli ni vidjeti kako izgleda. Uvijek bi se sklonio u nekom grmu. Među gustim granama drače, ili nekoga stabla.
Kosovi su me na trenutak vratili u djetinjstvo. Najednom su navrla sjećanja. Blizu moje kuće bilo je nekoliko stabala akacije. Visoke krošnje u ljetnim mjesecima pružale su dovoljno hlada. U toj hladovini naše su bake i majke znale satima pričati, biti na čistome zraku, sjedeći na zidiću, diveći se ukrasnim cvjetovima udisale njihov miris. Baš na tom mjesto ispod tih akacija, uvijek je bilo povjetarca. Na drugim mjestima nije se moglo izdržati od silne vrućine.
Zbog koronavirusa i poziva da ljudi ostanu doma, ovo proljetno sunce tjera ljude napolje. U parkove. U prirodu. Po parkovima su klupe, ali na njima se ne smije sjediti tako dugo kao što su sjedile naše bake i majke na zidiću pod akcijama. Na klupama je dozvoljeno sjediti samo par minuta i sunčati se, a onda pokret. I ne u grupi već sam. I to sve zbog koronavirusa. Inače slijede kazne. Još najmanje dva tjedna na snazi su ograničenja. Netko će možda reći: „Pa, što je sad ovo. Ograničava nam se sloboda. Tko smo mi?“
Ovdje bi se poslužio riječima iz knjige „Deveto čulo na Istoku“ koju je napisao Anđelko Vuletić: „Uostalom, ako je vjerovati biljkama i pticama, vukovima i pijetlima, oblacima i vjetrovima – sav život se, živi i mrtvi – ne izuzimajući ni kamenje i gromade – sasvim neosjetno, ali polako i sigurno, kreće prema zapadu. Prema padu, to jest obnavljanju i ponovnom rađanju.“
Tako će biti i sa koronavirusom. Tako je i s našim korizmenim vremenom. Približava se kraj korizmenog vremena. Danas je Velika srijeda. U ušima nam još odzvanjaju riječi proroka Joela koje smo slušali na Pepelnicu ili Čistu srijedu:
„Sada, govori Gospodin, vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć. Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali. Tko zna neće li se opet ražaliti, neće li blagoslov ostaviti za sobom! Prinose i ljevanice Gospodinu, Bogu našemu (Jl 2, 12-14)!“
U to vrijeme narod je snašla velika pošast, navala skakavaca.A nas je pohodio koronavirus. Zbog njega je puno suza proliveno. Puno molitava izgovoreno. Puno straha proživljeno. Puno noći probdjeveno. Puno ljubavi iskazano. Puno maski potrošeno. I respiratora također. Puno zabrana izrečeno. Puno novinskih tekstova napisano. Puno okruglih stolova i emisija održano. Sve će to proći. I opet ćemo slobodno šetati u prirodi. Opet ćemo sjediti po restoranima i ispred njih. Opet ćemo pohoditi naše starce i starice. Opet će djeca biti u školskim klupama. U dječjim vrtićima. Crkve će opet biti pune. Treba izdržati Veliki petak. Uroniti u tišinu Velike subote i dočekati Uskrs.
Nemojmo se izlagati kaznama. Nemojmo sami sebe kažnjavati. Dovoljno nas je kaznio koronavirus.

Fra Jozo Župić