Portal hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj

Portal der kroatischen katholischen Gemeinden in Deutschland

ZAMIŠLJENI RAZGOVOR S KARDINALOM ALOJZIJEM STEPINCEM U KUĆNOM PRITVORU U KRAŠIĆU O 20. OBLJETNICI NJEGOVA PROGLAŠENJA BLAŽENIM (1998.—2018.): „Pustinja, nad kojom još sjaji nešto sunca svete vjere“

Dolazeći od Jastrebarskog dugom seoskom cestom, na njezinom se kraju uzdiže župna crkva Presvetoga Trojstva u Kra­šiću. Iza crkve je župna kuća u kojoj živi kardinal Alojzije Stepinac u kućnom pritvoru. Nakon što sam pozvonila, ulazna vrata otvorila mi je časna sestra i pokazala put prema gore desno preko uskih drvenih stepenica na prvom katu. Tigrasti ma­čak poskakuje okolo. Prva vrata desno vode u malu radnu sobu kar­dinala Stepinca. Kroz prozor uz koji je kavez za ptice, vidi se župna crkva.

Dobar dan, eminencijo!
— Hvaljen Isus i Marija. Ako što želite od mene, onda najprije pišite da Duh Sveti govori u Svetom Pismu: „Tko mnogo govori, neće ostati bez grijeha.“ Zato ću i ja ovdje biti kratak.

Nisam ni mislila da imate domaće životinje.
— Jedan franjevac mi je poklonio kana­rince i krletku. Za to se moglo obući deset djece. No franjevac mi je rekao: „Isus je rekao: ‚Siromaha imate uvijek sa so­bom, ali mene nemate svagda.’“ Kako su mile te male ži­votinjice, i koliko razvesele čovjeka! Mačak nam je „Tigar“. Drznik ovaj silom se hoće uvući u sobu. Alaj je lukav. Samo mi šmugne uz nogu kroz vrata. Sreća, da su kana­rinci zatvo­reni. Pas mi je „Campek“. Za drugo i nije ta bestijunkula, vidim ja to, nego da me zabav­lja!

Ne gubiti hrabrost

Kako je Vaše zdravlje?
— Moj fizički život je u roku od ovih trinaest godina, što ih provodim u zatvoru i internaciji, dospio na rub groba. Inozemni i domaći liječnici učinili su, što su mogli, da mi život produlje, ali mi zdravlja povratili nisu niti će ikada više moći. Istočili su mi dosada 34 litre krvi i točenje se i da­lje nastavlja. Morali su provesti operaciju na obim nogama, da me spase od nagle smrti, koja je prijetila od tromboze. Radi te operacije, koja jedna i druga po sebi nije velika, ja sam danas praktički invalid, koji se vucari sa štapom u ruci pred kućom. Svaki dan valjda polovicu dana le­žim na divanu, noge povišene, da se krv, od koje svaki dan nateknu noge, vrati na ovaj način natrag gore. K tomu je došla bolest prostate, ima već pet godina, i kraj svih lijekova, koje tako često uzimam, bol me rijetko posve napušta. Ja sam čovjek, s oba­dvjema nogama u grobu, samo što se još nisam srušio.

Vaši liječnici su Vam preporučili da nabavite TV-prijemnik da kod kuće u bolesti i izolaciji imate rasterećenje, kako ne biste previše mislili o bolesti i izolaciji.
— To nije istina, da bi mi toliko dobro došao. Imam Isusa u tabernakulu! Što mi još onda ovdje treba!

U Vašoj radnoj sobi je puno knjiga. Koju teološku knjigu upravo čitate?
— „Petrus und seine Zeit: Neutestamentliche Studien“ (Petar i njegovo vrijeme: Novozavjetne studije) Paula Gaechtera. U zavodu Germanicum-Hungaricum sam se posebno bavio njemačkom teološkom literaturom,
koju smatram jako važnom.

A koju neteološku knjigu čitate?
— „Don Camillo und Peppone“ od Giovannina Guareschia. Tu je autor temeljito prikazao svu glupost komunističke stvarnosti.

Na koji način kontaktirate sa svojim vjernicima? Vidim da Vam je na radnom stolu pisaći stroj.
— Što ću nego da pišem. Na čestitke ne mogu odgovoriti stereotipno: Zahvaljujem. Evo ovim krvnicima: Tu su me strpali i misle: Odsjekli ga od svijeta. U jednu ruku i jesu, ali Bogu hvala, kamo hoću, može doprijeti moja riječ. Vidim, da jedna riječ mnogo znači za ljude. Nastojim, da svakom pružim po koju riječ pobude, da ljudi ne klonu. Najveća je opasnost, ako ljudi gube pouzdanje.

Kasno svećeničko zvanje i najmlađi nadbiskup na svijetu

Dosta kasno, u dobi od 26 godina, započeli ste svoju svećeničku i teo­lošku izobrazbu. Prije ste toga bili časnik u Prvom svjetskom ratu, a potom poljodjelac. Zašto ste tako dugo promišljali?
— Izašavši iz vojske, našao sam se pred pitanjem: Kuda ću sada? U duši me grizla sumnja o duhovnom zvanju i strah pred posljedicama uđem li nezvan u Svetište Gospodnje. Gledao sam u blizini ovdje nekoliko žalosnih primjera svećeničkog života. Bojao sam se zato i da ne bih kojom nesrećom krenuo njihovim putem, odlučio sam: radije ne biti svećenik.

U Rimu ste studirali u njemačkom Zavodu Germanicum-Hungaricum. Kako Vam se tamo svidjelo?
— U početku bilo mi je u Rimu malo čudno. Pa kud sam to došao? Ponovno sumnje: je li to uistinu Božji poziv? Bili su to teški dani. I onda, kako je to običaj, da pitomci Germanicuma u prvoj godini poslije predavanja u pratnji starijih malo posjete rimske crkve, dođem tako u Svetu Mariju Veliku (Santa Maria Maggiore). Tu se pomolim — i tu je bio kraj svakoj mojoj sumnji. Po dva mjeseca ljeti oka nisam stisnuo zbog silne vrućine, i to baš u vrijeme ispita. Onda neprilike sa želucem… Zato na kraju svake godine nisam gledao, kakove ću dobiti ocjene, nego sam u prvoj grupi išao na ispit i onda odmah na praznike izvan Rima u San Pastore. Prelijepi, ne­zaboravni praznici u San Pastore! To nema nig­dje na svijetu. Prvu sam Misu služio baš kod Svete Marije Velike na Isusovim jaslicama. To mi je bilo najmilije mjesto: služiti prvu Misu na mjes­tu, gdje je Spasitelj došao na svijet.

Tri i pol godine nakon sve­će­ni­č­kog ređenja zaređeni ste za biskupa. Tada ste bili najmlađi katolički biskup na svijetu. Koje Vam je biskupsko ges­lo i zašto ste ga izabrali?
— Kad mi je pokojni nadbiskup (Antun Bauer) saopćio da me je izabrao za nasljednika, ja sam kleknuo pred njega i sklopljenih ruku ga molio, neka to ne čini. Toliko me iznenadio da sam u prvi čas pomislio, da je starca ostavila pamet. Gledao sam da će neminovno izbiti novi svjetski sukob, da će biti još prije i stotine žrtava i neprilika, a na kraju možda i Sibirija. Ali ništa zato… U ruke Božje! Što sam mogao drugo uzeti za geslo nego: „In te, Domine, speravi“ (U tebe se, Gos­podine, uzdam)!

Kao mladi svećenik uvelike ste sudjelovali u osnivanju crkvene dob­rotvorne ustanove u Vašoj domovini „Caritas“. Što ste time htjeli postići?
— Ništa nova! Htjeli smo samo da pokažemo, da u Katoličkoj Crkvi još živi onaj duh koji je božanski Spasitelj ulio u nju. Htjeli smo da pokažemo da u Katoličkoj Crkvi još živi duh djelotvorne ljubavi.

Što za Vas znači biti katolički bis­kup?
— Episcopatus est martyrium (Biskupstvo je mučeništvo). To treba znati svaki katolički biskup.

Koja Vam je služba u biskupstvu najdraža?
— Dužnost biskupa, po svetom kanonu, je propovijedati. Ja bih mogao propovijedati svaki dan. Poznato je da onaj koji Boga ljubi, na Boga neprestano misli i o Njemu rado govori.

Prije Drugoga svjetskog rata i tijekom samog rata pristiglo je puno izbjeglica u Vašu nadbiskupiju. Kako ste na to reagirali?
— Ti su jadnici ostali ne samo bez domovine nego i bez sredstava za život. Lutali su po svijetu da nađu zemlju koja će im dati mogućnosti da stvore sebi i svojima novu egzistenciju. Mnogi su bili od njih sa ženom i djecom. Njihova tragika je bila teška, a bijeda neopisiva. Bila je naša kršćanska
dužnost da im pomognemo.

Nema mjesta rasizmu

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata bili ste također zagrebački nadbis­kup. Katoličkoj Crkvi i Vama osobno prigovaralo se zbog rasizma. Što možete reći o tome?
— Mi smo svoje stanovište prema rasizmu definirali otkad rasizam postoji, a ne možda danas. A to stanovište je kratko i jasno. Katolička Crkva ne pozna rasa, koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih. Mi smo za poredak, koji je napisan ne na raspadljivom papiru nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga.

Koje ste mogućnosti djelovanja imali tijekom ratnog vremena?
— Možda sam mogao otići u Vatikan. Iz sigurnosti Vatikana mogao sam možda upućivati radijske prosvjede i molbe širokoj publici izvan i unu­tar Jugoslavije. Cijeli bi mi svijet na tome odao priznanje. Ili sam mogao ostati ovdje u Hrvatskoj i tako se ponašati da prisilim Nijemce da me zarobe i nađu nekog pravog suradnika koji bi došao na moje mjesto. Odabrao sam treći put: ostati i dnevno se ponižavati kako bih praktično pomogao svom narodu. Moj glas nije bio ušutkan: umjesto toga, dizao sam ga u svakoj prigodi.

Možete li se prisjetiti gdje ste do­živjeli kraj rata?
— Bio sam u kapeli Nadbiskupskog dvora. A kamo ću drugamo! Molio sam. Gotovo nemoćan sjedio sam. Ni klečati više nisam mogao od umora. Puno sam prepatio kao biskup, a da sam onih dana ostao kod zdrave pameti, to je velika milost Božja.

Pravno umorstvo

Za vrijeme Tita ste 1946. osuđeni na 16 godina zatvora i prisilnog rada i gubitak svih građanskih i političkih prava na daljnjih pet godina. Kako sada gledate na tu presudu?
— Ta osuda bila je juridičko umor­stvo nevina čovjeka. Savjest mi je čista od svega, čime me terete pa nemam što povlačiti, a za Crkvu Katoličku sam siguran, da će izaći pobjednik iz ovoga orijaškog hrvanja u svijetu između dobra i zla.

Sada opet živite u mjestu svoga djetinjstva. Eminencijo, iz kakve obi­telji dolazite?
— Ja sam dijete iz obitelji sa dvanajstero djece i deveti sam po redu među njima. Moji roditelji nisu bili nikakvi bogataši, kad su osnovali obitelj. Ali su se Boga bojali i marljivo radili i svu su djecu postavili na noge. Nakon toliko godina borbe, našao sam u ovom selu, gdje sam sproveo djetinj­stvo, relativan mir. Krašić se nije mnogo promijenio od onog vremena. Tako me raduje što s prozora mogu vidjeti nebo, skromnu crkvicu i polja gdje sam rođen.

Kako je izgledala Vaša kuća?
— U našoj kući u Krašiću stol je bio golem, i klupe vrlo dugačke. Nad stolom je bio uređen „Božji kutić“. Pod raspelom je bila poličica za luč i cvijeće. Još smo imali prastari ormar s „blagoslovljenim stvarčicama“: svijećama od Svijećnice, vrbovim i drijenkovim gran­čicama od Cvjetnice, pa krsne svijeće, vijence mladenki i smrtne svijeće obitelji. Uoči Uskrsa moja je pobožna majka sve te blagoslovljene predmete očistila. Dok je to radila, molila je sve tri krunice redom, a mi djeca joj nismo smjeli kod toga smetati.

Bili ste zaručeni. Kakva je bila Vaša zaručnica?
— Gledao sam ju u duhu kao svoju ljubljenu drugaricu u našem skromnom domu gdje me čeka dok dolazim zimi iz bure i oluje u topli stan. Vrlo je mi se dopala.

Vaše se zaručništvo razvrgnulo kada ste se za vrijeme zaručničkog slavlja usprotivili poljubiti Vašu zaru­č­nicu. Odgovara li to istini?
— Bio bih ju najradije zagrlio, ali je moja volja bila tada gospodar srcu. Ne, mi još nismo bili zaručnici, a kamo li muž i žena. Mnogi bračni par ima zahvaliti svoju nesreću u braku prenježnom milovanju u doba zaručništva. Znam, da sam grješnik, ali Bog mi je svjedok, da nikada nisam dirnuo žensku osobu.

Katoličko popuštanje u vjeri

Kako gledate na današnju vjersku situaciju?
— Danas imamo pred sobom pusti­nju, nad kojom još sjaji nešto sunca svete vjere.

Zašto je to tako?
— Što mislite, tko je kriv da je da­naš­nji čovjek tako prevrtljiv i da tako lako podliježe svakoj laži? Kriv je najviše on sam. A kriv je sam najviše zato jer ga ja Bog obdario razumom da misli i sudi gdje mu je prava sreća i spas. Međutim, izgleda da dobar dio niti misli niti sudi svojom glavom, već padaju prvoj laži na lijepak. Ako se kaže da je kruh jedino čovjeku potreban, onda je to najveća laž. Ima nešto više, ima nešto daleko vrjednije, bez čega sve drugo ne koristi ništa. A to drugo nije ni više ni manje nego
živi Bog.

Snosi li i Crkva dio te odgovor­nosti?
— Slušamo riječi Spasiteljeve apostolima nakon uskrsnuća: „Idite i učinite sebi sve narode učenicima…“ (Mt 28,19) Nije rekao Spasitelj: „Čekajte, dok tko k vama dođe“, nego „Idite“, od grada do grada, od kuće do kuće, od zakutka do zakutka i učinite učenicima, to jest sljedbenicima Kristovim sve ljude. Baš tu su, po mom sudu, premnogi katolici zatajili, pa čak i mnogi svećenici možda. Zaboravili su na potpuni smisao riječi Spasiteljeve „Idite“ i prepustili sotoni, da on ide od kuće do kuće, od tvornice do tvornice, od jedne duše do druge preko svojih slugu, da sve skupa odvede u propast, kako se vidi iz svega što proživ­ljujemo. Zašto ne bi i katolici istim metodama natrag osvajali duše za Boga, koje su postale plijenom bez­bož­nog materijalizma ili drugih nezdravih i pogubnih nauka?

Prema Vašem mišljenju, koja je najvažnija svećenička zadaća danas?
— Katehizacija, to je prvo. Bez toga slabo će drugo ići naprijed. Da su svećenici nekada tu dužnost pravo shvatili, uvjeren sam, danas bismo drugačije stajali. Ali kartanje, dobro jesti, piti i sl. Na to se trošilo vrijeme i na druge kojekakve bedastoće! Da su svećenici bili radini i požrtvovni, drugačije bi bilo. O Bože, što će iza 50 godina opet za nas reći! Qui stat — videat ne cadat! (Tko stoji — neka pazi, da ne padne!).

Ustrajan do kraja

Koje su Vaše ambicije? Nedostaje li Vam Vaše nadbiskupsko sjedište u Zagrebu?
— Ni najmanje me ne vuče želja za Zagrebom niti za kakvim položajem. Moja jedina ambicija na ovom svijetu jest izdržati do kraja i preminuti u milosti Božjoj.

U međuvremenu je u Zagrebu nadbiskup koadjutor Franjo Šeper koji Vas zastupa. S obzirom na Vašu tešku bolest mogli biste se sada povući i otići u inozemstvo, npr. u Njemačku, Švicarsku ili Sjedinjenje Američke Države. Svatko bi to sigurno razumio jer su tamo uvjeti života i medicinska skrb bolji nego ovdje. Je li to za Vas prihvatljivo?
— Ne! Hoću da budem sa svojim narodom i klerom. Dijelit ćemo radost i žalost. Samo smrt će me rastaviti od moga stada ili kruta fizička sila.

Ako ne želite otići, što mogu ljudi izvana učiniti za Vas?
— Sjetite se katkada u molitvama mene, svoga pastira u teškim vremenima, da mi Gospodin bude milostiv.

Eminencijo, hvala Vam na raz­go­voru.

Na kraju razgovora kardinal me pozvao na ručak u improviziranoj blagovaonici u prizemlju župne kuće. Za ručak je bila juha, krumpir i njegovo omiljeno jelo kiseli kupus, a za desert zapečeni štrukli i bijelo vino iz Kra­šića. Za oproštaj časna sestra gostu je darovala vrećicu krušaka, marelica i oraha iz župnog voćnjaka.

Pitanja sastavila i odgovore obli­kovala prema originalnim citatima bl. Alojzija Stepinca: dr. Claudia Stahl, autorica knjige „Alojzije Stepinac — Die Biografie“, Verlag Ferdinand Schöningh, 2017.

Svi su odgovori originalni citati bl. Alojzija Stepinca!

Slike 1 i 2: Portret kardinala Stepinca i Kardinal Stepinac sa svojim liječnicima u Krašiću – slike su iz ostavštine prof. Ludwiga Heilmeyera ustupljene darom njegove kćeri dr. Sabine Heilmeyer-Schäfer, Freiburg i. Br.

Slika 3: Kadinal Stepinac sa svojom rodbinom i suradnicima (slika je iz Arhiva Postulature Blaženoga Alojzija Stepinca)

Živa zajednica, 9-10/2018.