Druga u ovogodišnjem nizu tribina „Zajednički vidici“ održana je u dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskog pastoralnog instituta u Zagrebu 21. ožujka 2018. s početkom u 19.30 sati. Tribina je aktualnom temom Virtualno nasilje među djecom i mladima okupila zainteresirane vjeroučitelje te profesore s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a moderatorica i organizatorica tribina prof. dr. sc. Valentina Blaženka Mandarić uvela je u temu predstavivši goste sudionike tribine i najavivši nekoliko problemskih točaka.
Govornici su kroz nekoliko minuta imali priliku u kratkim crtama iznijeti vlastitu perspektivu vezanu uz virtualno nasilje među djecom i mladima, što su i učinili ostavivši mjesta za razvoj daljnje rasprave prema konkretnim pitanjima koja je tema otvorila. Prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, klinički psiholog i psihoterapeut, problematizirala je temu prema svojim konkretnim iskustvima iz prakse kao ravnateljice Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Istaknula je kako svatko može postati žrtvom virtualnog nasilja, ali su najrizičnija skupina djeca od 15 do 16 godina, a posljedice izloženosti takvoj vrsti nasilja teže su zbog anonimnosti i žrtvine dulje izloženosti nasilju. Dodatna je otegotna okolnost što u virtualnom svijetu oko 35 % žrtava ne zna tko je počinitelj, što povećava osjećaje anksioznosti i nesigurnosti. Djeca tako osobito na društvenim mrežama poput Facebooka mogu biti izložena uvredljivim porukama, širenju laži i poticanju na ružni govor o njima, a kao poseban problem dr. Buljan Flander istaknula je pojam bullycide, zapitavši sebe i sve prisutne o stvarnoj potrebi da mala djeca koriste mobitele i ekrane općenito.
Izv. prof. dr. sc. Danijel Labaš s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu također je predstavio svoj konkretan rad i probleme s kojima se pritom susreće. Naglasak je stavio na važnost medijskog opismenjavanja i djece i roditelja, ali i nastavnika, koji svakodnevno rade s djecom i mladima. Problem je, kako ga detektira prof. Labaš, što se djeca i mladi na internetu susreću sa sadržajima kojima nisu dorasli, a što se vidi i u sve rasprostranjenijem virtualnom nasilju. Rješenje se i opet nazire u odraslima – kroz osposobljene roditelje i nastavnike koji će djeci i mladima biti podrška i koji će ih uputiti u sigurne načine korištenja interneta, koji će biti medijski obrazovani i koji će djecu nadzirati u njihovim internetskim aktivnostima.
Pojma nasilja općenito dotaknuo se u svom uvodnom izlaganju prof. dr. sc. Jerko Valković. Istaknuo je da riječ o složenoj stvarnosti koja se u današnje vrijeme svojom definicijom mijenja s uvođenjem novih medija komunikacije, a samim time i mogućnostima koje se time otvaraju novim načinima nasilja nad drugima. Iako je nasilje antropološka konstanta, koja se pojavljuje u svim kulturama i svim razvojnim stupnjevima čovječanstva, tek se od početka ovog stoljeća ističe i vršnjačko nasilje. I sami mediji, smatra profesor, tako mogu postati sredstva nasilja na način manipuliranja društvenom sredinom, a mediji i sami često posežu za nasilnim sadržajima jer nasilje, ističe Valković, lako razvija narativnost i plijeni pozornost, čime povećava i profitabilnost određenog medija (npr. film). Nasilje je prepoznatljivo i u nekim crkvenim događanjima (kroz korizmu i pobožnost križnoga puta, u životopisima mnogih svetaca…) i svakako je u kulturi prepoznatljivo, ali ipak mu suvremeni mediji otvaraju posve nova značenja, uz nezaobilazni problem prebacivanja iz virtualnoga svijeta u realni život i obrnuto, što osobito djeci stvara poteškoću. Sljedeći je problem upravo personaliziranost suvremenih medija, koji su preko mobitela i sličnih gadgeta postali prilagođeni osobnom korištenju u neograničenoj mjeri, čineći osobu svima dostupnom 24 sata na dan.
Nakon iznošenja prvih misli i naglasaka, u raspravi je moderatorica postavila nekoliko konkretnih pitanja koja se osobito tiču suodnosa virtualnog nasilja i školskog odgoja i obrazovanja. U tom je kontekstu prof. Buljan Flander istaknula anonimnost u virtualnom svijetu, a koja nasilniku smanjuje empatičnost prema žrtvi. Naime, preko ekrana nasilnik ne vidi koliko boli nanosi drugoj osobi te ne staje u svom nasilničkom pohodu. Djeca koja čine nasilje pak najčešće to čine u zaigranoj „zafrkanciji“, koja se kasnije otima kontroli upravo zbog nedostatka fizičkog kontakta koji bi aktivirao empatiju nasilnika prema žrtvi, a dodatni je razlog što to djeca nisu naučila ni kod kuće, od svojih roditelja. S njom se slaže i prof. Labaš, koji ističe da se komunikacija uči upravo u obitelji, te smatra da danas ljude treba i emocionalno opismenjavati. Djeca, smatra Labaš, samo oponašaju odrasle, koji su danas više nego ikad grubi u međusobnom ophođenju. U tom smislu ističe i da djeca u sadržajima medija i videoigara ne žele nasilje, koje im se nerijetko servira, nego zapravo teže za dinamikom – što je velika razlika. Buljan Flander stoga ističe kako je veoma važno reagiranje odraslih kad se kod djeteta prepozna neka vrsta agresivnog ponašanja prema drugima. To aktivira i važnost educiranih nastavnika koji se ne će bojati reagirati u svrhu zaustavljanja nasilja među djecom. U suprotnom, ozbiljno ističe, postajemo suučesnici u zlostavljanju djeteta, što prof. Labaš proširuje svojim mišljenjem da je profesija nastavnika danas podcijenjena te joj je neophodno vratiti ugled u današnjoj kulturi, u kojoj se nastavnici zapravo boje i roditelja i djece. (IKA)