Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata i Glas Koncila organizirali su u utorak u dvorani Tribine grada Zagreba predstavljanje knjige Julije Barunčić Pletikosić „Katolička Crkva u Hrvatskoj i Domovinski rat 1991.-1995.: stavovi, djelovanje, stradanja“.
Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata i Glas Koncila organizirali su u utorak 5. lipnja u dvorani Tribine grada Zagreba predstavljanje knjige Julije Barunčić Pletikosić „Katolička Crkva u Hrvatskoj i Domovinski rat 1991.-1995.: stavovi, djelovanje, stradanja“.
Glavni urednik Glasa Koncila mons. Ivan Miklenić istaknuo je da je Katolička Crkva u burnim i teškim trenucima Domovinskog rata bila na visini svojih evanđeoskih izazova i svojih pokoncilskih zasada, novih crkvenih pogleda te je na taj način pridonijela zdravom temelju koji će „kad-tad izboriti i bolje hrvatsko društvo i bolju hrvatsku državu nego je imamo ovoga časa“. Ravnatelj Hrvatskoga memorijalno dokumentacijskog centra Domovinskoga rata dr. Ante Nazor posebno se osvrnuo na poglavlja koja govore o dvije velike povijesne osobe, tj. o ulozi i utjecaju Svete Stolice i pape Ivana Pavla II. na događaje u Hrvatskoj 90-tih godina te na poglavlje o ulozi kardinala Franje Kuharića. Spomenuo je pismo i propovijed kardinala Kuharića nakon operacije Maslenica iz kojeg je očit stav međunarodne zajednice prema situaciji u Hrvatskoj. Govoreći pak o ulozi Svete Stolice pri priznanju Hrvatske, naglasio je kako je ono ogromno te uputio na datum koji je pomalo zaboravljen. Naime, 26. studenoga 1991. Državno tajništvo Svete Stolice je zemljama, članicama Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (KESS) uputilo memorandum s prijedlogom međunarodnoj zajednici o priznanju neovisnosti i suvereniteta Hrvatske i Slovenije. To je razdoblje nakon okupacije Vukovara, i u onome što se može čitati činjenica je da je to pismo itekako utjecalo na međunarodnu političku moć da se pristupi priznanju Hrvatske i Slovenije, rekao je. Dr. Nazor istaknuo je da je Papa bio vrlo jasan u svome stavu. Stoga govoriti o Domovinskom ratu i međunarodnom priznanju Hrvatske, a ne spomenuti ulogu Svete Stolice i ulogu pape Ivana Pavla II. nije moguće, posvijestio je dr. Nazor.
Uputio je i na poglavlje o odnosu Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve. Istaknuo je da je ta tematika aktualna i danas „jer kao i onda i danas smo svjedoci manipulacija i laži kojima se optužuje Katoličke Crkva“. „Tijekom Domovinskog rata iz najviših redova SPC-a slana su u svijet pisma i priopćenja u kojima je mnoštvo podataka koji ne stoje, a lako ih je provjeriti. I danas smo svjedoci da se u javni prostor ubacuju dezinformacije, te se manipulira laže“, rekao je dr. Nazor.
Mentor doktorskoga rada autorice knjige i recenzent dr. Miroslav Akmadža pojasnio je da se knjiga ponajprije zasniva na izvornim dokumentima. Temi autorica pristupa oprezno, kronološki. U uvodnom dijelu daje osvrt na stanje Crkve i društva prije uspostave hrvatske države, prije početka rata. Da bi se to razumjelo bilo je potrebno objasniti situaciju i crkveno-državne odnose u tom razdoblju te objasniti inače odnose Crkve i države kao takve, gdje se često pa i danas se Crkvi spočitava da se miješa u politiku, rekao je dr. Akmadža. Istaknuo je da je Crkva zastupala stav da želi hrvatsku samostalnu državu, da želi višestranačje, demokraciju, a to nije miješanje u politiku. Dodao je da govoriti o stradanju i životu naroda u određenim okolnostima nije politika.
Kolika je uloga Crkve u Domovinskom ratu autorica vrlo jasno donosi u ovoj knjizi dio po dio. Od njenog vjerskog aspekta i utjecaja na naše oružane snage u njihovom moralnom pristupu ratu, do njezinog humanitarnog aspekta, rekao je dr. Akmadža. „Caritas nikad u povijesni nije radio kao tih godina, a što je najbitnije Crkva i Caritas nisu dijelili prognanike po vjeri i naciji, nego su jednako pristupali svima“, istaknuo je dr. Akmadža. Kratko se osvrnuo i na poglavlja odnosa Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve te stradanja crkava i drugih sakralnih objekata. Govoreći o važnoj ulozi Vatikana, podsjetio je na iznimku u Vatikanskoj diplomaciji jer se ne priznaje država koja je u ratu. Prema njegovim riječima, velika je uloga i pape Ivana Pavla II., koji je želio doći i ranije, no pohodio je hrvatski narod onda kad je bilo najteže.
Sumirajući ulogu Crkve, Akmadža je rekao da je vjernički narod u Hrvatskoj imao sreću da su u 20. stoljeću u ključnim trenucima na čelu Crkve bile iznimne osobe: Stepinac u Drugom svjetskom ratu, Šeper i Kuharić u komunizmu te Kuharić u Domovinskom ratu, ne umanjujući značenje ostalih biskupa. „Djelovanje Katoličke Crkve u vrijeme Domovinskoga rata je najsvjetlije u njenoj povijesti 20. stoljeća. Nastupila je potpuno jedinstvena i potpuno pravilno je procijenila situaciju. Kad govorim jedinstveno, ne mislim na jednoumlje, nego jedinstveno u smislu crkvenoga stava i crkvene politike“, rekao je dr. Akmadža.
Autorica dr. Barunčić Pletikosić spomenula je kako joj se često postavlja pitanje kako Crkva može pozitivno gledati na vojne akcije. No, podsjetila je da se izjave i dokumenti Crkve temelje na postavkama crkvenog nauka, postavkama Drugog vatikanskog koncila i tim se načelima Crkva vodila tijekom cijelog Domovinskog rata. Uputila je na neke specifičnosti, osobito odnosa Svete Stolice prema području bivše Jugoslavije, kada je bio imenovan i posebni izaslanik. Osvrnula se i na odnos sa SPC, jer, prema njezinim riječima, nije moguće govoriti o Katoličkoj Crkvi u Domovinskom ratu bez toga.
Istaknula je da nastavlja istraživanje teme, osobito u vidu odnosa Svete Stolice i Hrvatske, te stradanja Crkve u Domovinskom ratu poglavito razaranja i uništenja kulturne baštine. (IKA)