U nastavku drugoga dana 58. teološko-pastoralnog tjedna, u srijedu 24. siječnja, predavanje „Povjerenje i suradnja između svećenika i vjernika laika” s naglaskom na nove pomake održao je doc. dr. Nikola Vranješ. U uvodnom dijelu predavanja, osvrnuo se na izraze ‚povjerenje‘ i ’suradnja‘ koji „zvuče prilično poznato i u širem pastoralnom kontekstu koriste se kao dosta povezani termini. U nekom je smislu takva tvrdanja sasvim opravdana budući da na općoj antropološkoj razini i u području međuljudske komunikacije i odnosa teško možemo govoriti o suradnji među ljudima ukoliko između njih nema barem minimalnog povjerenja. Nešto slično možemo ustvrditi i za suradnju shvaćenu u širem smislu s obzirom na djelovanje Crkve. No, ovo djelovanje nužno podrazumijeva i detaljnije određenje ta dva izraza, tj. njihovo točnije preciziranje s obzirom na različite razine značenja u odnosu na pastoral Crkve“.
Izraz ‚povjerenje‘ u pogledu djelovanja svećenika i vjernika laika u Crkvi u tome je smislu malo lakši za shvaćanje, ili bolje rečeno, njegovo se značenje u nekom pogledu lakše prepoznaje. Ovdje se, jasno, ne zadržavamo na istraživanju njegovoga lingvističkog podrijetla, već se primarno bavimo njegovim teološkim sadržajem. Taj je sadržaj po sebi bitno vezan za značenje jednog od najvažnijih teoloških izraza, a riječ je o izrazu ‚vjere‘. Tema vjere toliko je bogata da se ovdje nipošto ne upuštamo u raspravu o njoj, već ukazujemo na dimenziju njezinog značenja određenu povezanošću s izrazom ‚povjerenje‘. Ovaj izraz, već od biblijskih korijena razumijevanja vjere bitno je povezan s njezinim značenjem. Izraz, pak, suradnja općenito se, s obzirom na temu odnosa između svećenika i vjernika laika u Crkvi, može i zapravo mora sagledati barem pod dva temeljna vida. Prvi vid je onaj općeniti, koji se najprije uoči u općecrkvenom, pa i u širem teološkom diskursu, a radi se o razumijevanju suradnje na više praktičnoj, svakodnevnoj razini na kojoj se suradnju promatra kroz ostvarivanje određenih zajedničkih pothvata ili kroz neke oblike zajedničkog angažmana ili upućenosti različitih subjekata jednih na druge, rekao je, te upozorio kako izraz suradnja u pastoralno-pravnom, a onda i u teološko-pastoralnom smislu u odnosu na suradnju između svećenika i vjernika laika ima i drugi specifični vid koji je važno uočiti. Naime, „pored suodgovornosti kao temeljne specifične oznake za stanje i za okvir djelovanja vjernika lika u Crkvi, suradnja predstavlja izraz za ostvarivanje specifičnih oblika sudjelovanja određenih vjernika laika u oblicima služenja u Crkvi koji su bliže vezani sa svećeničkom službom, a koji po sebi ne zahtijevaju sakrament svetog reda“. U nastavku to je pojasnio u vidu Lumen gentium.
Nadalje je ukazao na važnost izgradnje temelja povjerenja i preduvjeta suradnje, te je naglasio kako je jedan od prvih preduvjeta, a mogli bismo reći i jedna od prvih zadaća svih, stvaranje istinski pozitivne i povoljne pastoralne atmosfere prožete povjerenjem i bitno određene nastojanjem oko promicanja zauzete suodgovornosti svih vjernika, kao i pastoralne suradnje na svim razinama. Važnim smatra i promicanje kulture susreta i zajedništva u današnjim je društvenim i pastoralnim okolnostima od izuzetnog značenja, te podsjetio kako „u samoj crkvenoj zajednici teme susreta i zajedništva danas predstavljaju područja popriličnih izazova“. Predavač je posvijestio da „kako bi došlo i uvijek dolazilo do većeg razumijevanja i spremnosti na suradnju između svećenika i vjernika laika, važno je uvažavati činjenicu da su to povjerenje i ta suradnja uvijek uklopljeni u širi okvir crkvenih odnosa, zbivanja, mentaliteta i okolnosti. Drugim riječima, to povjerenje i ta suradnja uvijek ovise i o širim uvjetovanostima koje ih određuju. Kako bi bili dobri i plodonosni važno je, između ostalog, promicati povjerenje, suradnju, a još prije toga i zajedno s tim poštovanje i dostojanstvo na svim drugim razinama u Božjemu narodu. Jedna od tih razina svakako je povjerenje i poštovanje između vjernika laika samih“.
U završnom dijelu otvorio je temu povjerenja među samim laicima. „U tom kontekstu možemo si postaviti pitanje nije li, naime, upravo danas jedan od važnih razloga pojava nepovjerenja u crkvenoj zajednici općenito, također i nepovjerenje i nepoštovanje među vjernicima laicima samima? Kako očekivati povjerenje i suradnju sa svećenicima ili redovnicima ukoliko često nedostaje upravo ovog povjerenja između laika? I nisu li stavovi kompeticijskog nadmetanja, apsolutiziranja vlastite duhovnosti ili karizme, isključivost prema drugim zajednicama u Crkvi i sl., među važnim razlozima širenja nepovjerenja u Crkvi općenito?” (IKA)
