U pismu upućenom biskupima, Zbor za nauk vjere promišlja o nekim vidicima kršćanskog spasenja, koji danas mogu biti teško razumljivi
U pismu naslovljenom „Placuit Deo“, upućenom biskupima Katoličke Crkve, Zbor za nauk vjere promišlja o nekim vidicima kršćanskog spasenja, koji danas mogu biti teško razumljivi zbog nedavnih kulturnih promjena, a u svom se izlaganju dokument oslanja na veliku tradiciju vjere i učenje pape Franje.
Pismo se na poseban način usredotočuje na dvije suvremene sklonosti: s jedne strane je neka vrsta „neopelagijanizma“, odnosno individualizma koji tvrdi da se ljudi mogu spasiti vlastitim naporom; s druge je pak strane oblik „neognosticizma“, pogleda na spasenje koje bi se sastojalo isključivo u nutarnjem jedinstvu s Bogom, odbacujući odnose s drugim ljudima i čitavim stvorenjem. Papa Franjo, kako se podsjeća u pismu, često je u svom redovitom učiteljstvu upućivao na te dvije sklonosti koje nalikuju određenim vidicima dviju starih hereza, a da im nisu istovjetne.
I neopelagijanski individualizam i neognostičko zanemarivanje tijela izobličuju ispovijedanje vjere u Krista, jedinog, općeg Spasitelja – stoji u dokumentu – U svjetlu ta dva trenda ovo pismo želi ponovno potvrditi da se spasenje sastoji u našem jedinstvu s Kristom koji je po svojem utjelovljenju, smrti i uskrsnuću donio na svijet novu vrstu odnosa s Ocem i među ljudima, te nas je uveo u taj red milosti, zahvaljujući daru Duha, kako bismo se mogli sjediniti s Ocem kao sinovi u Sinu i postati jedno tijelo u prvorođencu među mnogom braćom.
Nakon promišljanja o tome kako suvremeni svijet gleda na kršćansko spasenje, u središnjem je dijelu dokumenta riječ o ljudskoj želji za spasenjem; o jedinstvenoj ulozi Isusa Krista kao Spasitelja; te o spasenju u Crkvi, Tijelu Kristovu. Na taj način, objašnjava Božji plan spasenja po Kristu i Njegovoj Crkvi, ističući kako otkupiteljsko djelo kojim nas se oslobađa od grijeha tako i naše uzdizanje da bismo imali udjela u božanskom životu Presvetog Trojstva. Također upućuje na nužnost sakramentalne „ekonomije“ po kojoj Bog želi spasiti ljudsku osobu.
Taj pogled kršćanskog spasenja, nasuprot tendencijama prema neopelagijanizmu i neognosticizmu, nužno poziva kršćane da postanu misionari naviještajući radost i svjetlo Evanđelja. To uključuje također iskreni i konstruktivni dijalog s pripadnicima drugih vjeroispovijesti, uvjereni da Bog može „sve ljude dobre volje u čijim srcima milost nevidljivo djeluje“ dovesti k spasenju u Kristu. Dok se svim svojim naporima posvećuje evangelizaciji, Crkva nastavlja zazivati konačni dolazak Spasitelja, „ta u nadi smo spašeni“ (Rim 8,24).
Cjelovito spasenje duše i tijela konačna je sudbina na koju Bog zove sve ljude – stoji u pismu te se zaključuje – Utemeljeni na vjeri, podržani nadom, djelujući u ljubavi, s primjerom Marije, Majke Spasitelja i prve među spašenima, sigurni smo da je „naša domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu“ (Fil 3,20-21). (kta/rv)