VATIKAN: Papa proglasio svetima blažene Giovannija Battistu Scalabrinija i Artemidea Zattija

Na Trgu svetoga Petra u Vatikanu u nedjelju, 9. listopada održana je misa kanonizacije Giovannija Battiste Scalabrinija i Artemidea Zattija.

U homiliji je Papa pozvao da nadvladamo iskušenje autoreferencijalnosti kako bismo doista bili „sinodalna“ Crkva i uključivo društvo. Potom je istaknuo važnost svakodnevnog zahvaljivanja, pobjeđivanja nezadovoljstva i ravnodušnosti, a spomenuo se ponovno i migranata i mučeničke Ukrajine.

Tumačeći Evanđelje o desetorici gubavaca (Lk 17, 11-19) Papa se zaustavio na dva aspekta koja možemo izvući iz te perikope: zajednički hod i zahvaljivanje.

Govoreći o prvom aspektu Papa je primijetio kako ti gubavci, hodajući zajedno, očituju svoj vapaj prema društvu koje ih isključuje. Valja primijetiti da je jedan od njih Samarijanac, kojega se smatra heretikom, „strancem“. Obična bolest i slabost ruše prepreke i prevladavaju svaku isključenost, primijetio je Sveti Otac.

Lijepa je to slika i za nas: kad smo iskreni prema samima sebi sjetimo se da smo svi bolesni u srcu, da smo svi grješnici, da svi trebamo Očevo milosrđe. I tada se prestajemo dijeliti po zaslugama, položaju koji zauzimamo ili nekom drugom vanjskom aspektu života, te padaju unutarnji zidovi, predrasude. Tako se konačno ponovno otkrivamo kao braća. I Naaman – podsjetilo nas je prvo čitanje – iako je bio bogat i moćan, da bi ozdravio, morao je uroniti u rijeku u kojoj su se kupali svi ostali. Morao je, prije svega, skinuti sa sebe oklop, svoju odjeću (usp. 2. Kr 5): kako nam je dobro ukloniti svoj vanjski oklop, naše obrambene barijere i lijepo se okupati u poniznosti, spominjući se da smo svi iznutra krhki i potrebiti ozdravljenja, da smo svi braća. Upamtimo ovo: kršćanska vjera uvijek traži od nas da hodamo zajedno s drugima, da nikada ne budemo usamljeni putnici; uvijek nas poziva da izlazimo iz sebe samih prema Bogu i prema braći, da se nikada ne zatvaramo u sebe same; uvijek traži od nas da prepoznamo da smo potrebiti ozdravljenja i oproštenja, te da dijelimo slabosti svojih bližnjih, a da se pritom ne osjećamo nadmoćno.

Braćo i sestre, nastavio je Papa, provjerimo jesmo li u našim životima, u našim obiteljima, na mjestima gdje radimo i koja svakodnevno posjećujemo, sposobni hodati zajedno s drugima, slušati, prevladati napast da se zabarikadiramo u autoreferencijalnost i da mislimo samo na svoje vlastite potrebe. Ali hodati zajedno – to jest biti „sinodalni“ – također je poziv Crkve. Zapitajmo se koliko smo zaista otvorene i inkluzivne zajednice prema svima; možemo li surađivati, svećenici i laici, u službi evanđelja; imamo li stav susretljivosti – ne samo riječima nego i konkretnim gestama – prema onima koji su daleko i prema svima onima koji nam prilaze, osjećajući se nedostojnima zbog svojih tegobnih životnih putova. Pomažemo li im da se osjećaju dijelom zajednice ili ih isključujemo? Bojim se kad vidim kršćanske zajednice koje dijele svijet na dobre i loše, na svece i grešnike: na taj se način na kraju smatramo boljima od drugih i držimo daleko tolike ljude koje Bog želi zagrliti. Molimo vas, dužni smo njegovati uključivost: u Crkvi kao i u društvu, koje je još uvijek obilježeno tolikim nejednakostima i marginalizacijom.

Govoreći o drugom aspektu – zahvaljivanju, Papa je primijetio kako u grupi od deset gubavaca samo se jedan, vidjevši da je ozdravio, vraća slaviti Boga i iskazati zahvalnost Isusu. Ostalih devet biva izliječeno, ali onda odlaze svaki svojim putem, zaboravljajući na Onoga koji ih je izliječio. Samarijanac, s druge strane, od primljenog dara čini početak novoga puta: vraća se Onome koji ga je izliječio, izbliza upoznaje Isusa, započinje odnos s njim. Njegov stav zahvalnosti nije, dakle, jednostavna gesta uljudnosti, već početak puta zahvalnosti: pada ničice do Kristovih nogu (usp. Lk 17, 16), to jest čini čin klanjanja: prepoznaje da je Isus Gospodin i da je to važnije od primljenog ozdravljenja.

To je velika pouka i za nas, koji svaki dan uživamo blagodat Božjih darova, ali često idemo svojim putem zaboravljajući njegovati živi odnos s Njim, istaknuo je Papa u homiliji na misi kanonizacije biskupa Scalabrinija i Artemidea Zattija. To je ružna duhovna bolest: sve uzimati zdravo za gotovo, pa i vjeru, pa čak i naš odnos s Bogom, do te mjere da postajemo kršćani koji se više ne znaju diviti i čuditi, koji više ne znaju reći „hvala“, koji se ne pokazuju zahvalnima, koji ne znaju vidjeti čudesa Gospodnja. I, tako, na kraju mislimo da je sve što primamo svaki dan samorazumljivo i da smo dužni to primati. Zahvalnost, znati reći „hvala“, vodi nas, naprotiv, do toga da potvrđujemo prisutnost Boga ljubavi kao i do toga da prepoznajemo važnost drugih, pobjeđujući nezadovoljstvo i ravnodušnost koji nagrđuju naše srce. Bitno je znati zahvaljivati. Svaki dan reći hvala Gospodinu, svaki dan znati zahvaljivati jedni drugima: u obitelji, za one male stvari koje ponekad primamo, a da se i ne pitamo odakle dolaze; na mjestima koja svaki dan posjećujemo, za mnoge usluge u kojima uživamo i za ljude koji nas podržavaju; u našim kršćanskim zajednicama, za Božju ljubav koju doživljavamo po blizini braće i sestara koji često u tišini mole, prinose žrtve, trpe, hodaju s nama. Nemojmo, molim vas, zaboraviti tu ključnu riječ: hvala!

U posljednjem dijelu homilije Sveti Otac je podsjetio na neke značajke dvojice novih blaženika koji su danas proglašeni svetima. O biskupu Scalabriniju je istaknuo brigu koju je posvećivao iseljenicima (s Kongregacijom koju je osnovao, jednom muškom i jednom ženskom) koje ne treba smatrati „samo problemima, nego i naumom Providnosti“. Papa se potom spontanim riječima osvrnuo na zabrinjavajuća aktualna međunarodna događanja, posebno na sukob u Ukrajini.

„Postoji migracija, u ovom trenutku, ovdje u Europi prije svega, zbog koje toliko patimo i potiče nas da otvorimo svoja srca: migracija Ukrajinaca koji bježe od rata. Ne zaboravimo danas razorenu Ukrajinu“, rekao je Papa.

www.ika.hr