(1 Kr 19,16b.19.21; Gal 5,1.13-18, Lk 9,51-62)
Isus je na putu prema Jeruzalemu. Već je dva puta učenicima navijestio svoju muku i uskrsnuće, ali „oni ne razumješe te besjede“. Istina, priznali su ga Mesijom, Kristom, ali način na koji će on uspostaviti kraljevstvo, svojom mukom i smrću, bijaše im neprihvatljiv.
Piše: Kristijan Gerbic, Katolički tjednik
Dragi prijatelji Isusa i Marije. Na putu kojem hodi po nalogu Gospodnjem, prorok Ilija odlazi s gore Horeba prema Damasku. Tamo ima pomazati Hasaela za kralja nad Aramom, Jehua za kralja nad Izraelom i Elizeja za proroka namjesto sebe. Bogatu mladiću Elizeju, čini se, nije bilo teško ostaviti sigurnost obiteljskog blagostanja i odabrati nesigurnu proročku egzistenciju. To je moguće samo onomu koji, već od ranije, spremno Gospodinu služi. Da Elizej nije tražio Jahvinu volju i dok je uživao obilje očeva bogatstva, ne bi mogao ostaviti sve, bez ikakva protivljenja u sebi, i poći tamo gdje ga Jahve šalje. Ispuniti Božju volju veće je od svega ovozemaljskog bogatstva. Božja volja je sloboda, a na nju smo oslobođeni po Isus Kristu, kako nam pojašnjava sv. Pavao u Poslanici Galaćanima. U evanđelju Isus pred nas stavlja zbiljnost nasljedovanja. Oni koji su njegovi moraju primiti od Duha Svetoga milost „duhovnih“ očiju kojima će prepoznavati i živjeti stvarnost poziva Kristovih učenika.
Odatle i želja da razore samarijansko selo i pobiju njegove stanovnike. Ne dopuštaju mogućnost odbijanja kao ni svega onoga što im sliči na poraz ili neuspjeh. Još su pod velikim teretom osobnih planova, strahova, nesvjesna življenja i svega što je nazočno među djecom rođenom od svijeta. „Neka oganj siđe s neba.“ Oni pokazuju vjeru u Isusa kao Pomazanika, vjeruju da ima moć spustiti oganj s neba, ali ne shvaćaju načina kojim Isus želi uspostaviti svoje kraljevstvo. Ono se ne uspostavlja nasiljem i nametanjem, nego strpljivošću, predanjem, praštanjem i ljubavlju. Ali ta strpljivost ne znači lažni suživot s onima koji pokazuju neprijateljske i rušilačke silnice prema kraljevstvu Božjem. Lažni suživot se vidi u nedopustivim moralnim kompromisima. Oni nas vode daleko od Kristova puta. Pravo oslobođenje i spoznaja životne stvarnosti, te njihova poziva dogodit će se u učenicima tek nakon dolaska Duha Svetoga. Zna to Isus, zato i kreće prema Jeruzalemu sa svom odlučnošću. Mogla bi stoga ova rečenica: „Kad su se navršili dani da bude uznesen…“ biti i ovako napisana: „Kad su se navršili dani dolaska Duha Svetoga, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu.“
Dok su išli putom…
Današnje je evanđelje splet nekoliko događaja koji se odigravaju na putu prema Jeruzalemu. Tu je najprije zgoda s negostoljubivim Samarijancima, a potom tri druge u kojima uočavamo ozbiljnost nasljedovanja Krista, kao i potrebu progledati i vidjeti stvarnost Božjim očima.
U prvoj zgodi ishitrena ponuda postati Isusovim učenikom suočena je s činjenicom da ne postoji druga sigurnost osim one koja se nalazi u Bogu. Izostanak materijalnog ili bilo kojeg drugog oslonca otvara prostor u koji ulazi Bog sa svojim obećanjima i njihovim zajamčenim ostvarenjem. Ići za Isusom kamo god on pođe može samo onaj koji je oslobođen vremenite navezanosti na materijalno i prolazno, te onaj koji je spreman podnijeti svu muku odaziva Božjem pozivu zbog protivljenja svijeta. Ako zbog Krista ne trpiš nikakvo progonstvo, piše sv. Augustin, onda se zamisli jesi li uopće počeo živjeti kao kršćanin!
U susretu s drugim mladićem Isus ga poziva na nasljedovanje. No, ovaj oklijeva jer ima obiteljskih obveza. Nasljedovati Krista mora biti ispred svih obiteljskih i društvenih obveza. Tek u istinskom nasljedovanju dovodimo u sklad i naše obiteljske i društvene obveze. Ako se ovo ne dogodi, ostat ćemo u ropskim odnosima spram obitelji i društva jer nećemo nositi u sebi snagu oslobađanja koju nam je Krist darovao. U nasljedovanju Krista sve obiteljske i druge veze imaju svoje ispunjenje. Povijest Crkve puna je primjera svetih muževa i žena koji su posvjedočili istinu, čak do mučeništva, da susret s Božjim autoritetom kida sve zarobljenosti u vremenitim životnim formama i obvezama.
Treći mladić također sam želi krenuti za Isusom, ali i ovaj postavlja svoje uvjete. Tko bi pomislio da obični pozdrav uslijed rastanka s obitelji može značiti nečiju podijeljenost srca. Tako je i u svim onim situacijama u kojima se nečega trebamo odreći, bilo da je riječ o nekoj lošoj sklonosti, grijehu, ili, kao u ovom slučaju, obiteljskom domu. Ljudsko srce može biti podijeljeno čak i onda kada osoba promijeni svoj život, napusti grijeh u kojemu je živjela. Ona može i dalje nositi u sebi žal spram nečega u čemu više nije. To opasno stanje duha neizbježno dovodi do pada. Bog ne trpi podijeljeno srce, dapače, sam za sebe kaže da je ljubomorni Bog. Ne može se služiti dvojici gospodara. Stoga, spram kraljevstva Božjega čovjek ne smije biti dijaboličan, nego pogleda uprta u Presveti oltarski sakrament odakle nam dolazi spasenje.
Ne znate kojega ste duha…
Koji osjećaj u nama bude Isusove beskompromisne riječi – nemati mjesta koje možeš nazvati domom, ostaviti mrtve da pokapaju mrtve, krenuti na put bez oproštaja od obitelji? Najradije bismo preskočili ove dijelove i razmišljali o drugim Isusovim djelima. O onima koja ćemo lako prihvatiti jer ne traže ništa od nas, kao npr. kad blagoslivlja djecu ili umnaža kruh… Ali što ovo znači? Tko je taj koji nema svojega doma, ni nekog posebnog poštovanja prema mrtvima, kao niti razumijevanja i smisla za prohtjeve obitelji? Zar se njegovi učenici danas ne trude oko stjecanja društvenog priznanja, zar ne promiču ideje o nužnosti imati svoj dom, imati u posjedu. Njegovi učenici danas imaju izniman osjećaj za mrtve i njihove grobove. Njegovi učenici danas stavljaju obitelj na prvo mjesto. Njegovi učenici danas… Nešto ne odgovara… slijedit ću te, Isuse, ali prvo ću obaviti ono što je moje privatno. Slijedit ću te, Isuse, ali najprije da završim ono u čemu tebe nema ili ti nema mjesta. Znaš da mi je stalo do tebe i da sam vjernik, ali slijedit ću te sljedeće nedjelje kad mi gosti odu. Isuse, ti znaš da sam vjernik, pomolim ti se svaki put pred spavanje. Nekad čak u molitvi i zaspem. Na svetu misu idem kad god mogu, ti to znaš, ali ja te slijedim. Slijedit ću te, Isuse ove nedjelje, ali prošlu nisam mogao jer sam slavio krizmu u subotu.
Danski teolog i filozof Sören Kierkegaard vrlo je zgodno opisao ovaj problem današnjih Isusovih učenika: „Kršćani žive poput gusaka u dvorištu. Svakog sedmog dana održe svečanost, i pričljivi gusak popne se na rešetke, gakće nad Božjim čudesima, priča o djelima predaka koji su jednoć pokušali poletjeti, i hvali milosrdnog Stvoritelja što je guskama dao krila i nagon za letenje. Guske su duboko potresene, spuštaju svoje glave u znak odobravanja i hvale propovijed pričljiva guska. Ali to je sve! Jedno ipak ne čine – ne lete. Idu na objed. Ne lete jer zrnje je dobro za jelo, a dvorište im pruža sigurnost.“
Slijediti Isusa…
Napustiti obitelj ili dom, osim za one koji su pozvani na svećenički ili redovnički život, ne znači i stvarno napuštanje. To je najprije oslobođenje srca da potpuno prione uz Gospodina. Kad bi takvi bili svi članovi neke obitelji, u njoj bi se savršeno služilo Gospodinu. Isus neprestano poziva na sv. misu, sv. ispovijed, na moralan život, na odricanje od grijeha koji vode u propast, ali čovjek odgađa odaziv jer ima drugog posla. Zadržavati se s mrtvima, u prenesenom smislu, znači umirati, ne ići putem života, odbaciti budućnost s Bogom. Obazirati se unatrag pokazuje žalost za životom prije spoznaje Boga. Pitanje obaziranja unatrag je i pitanje zrelosti osobe. Zrelost uključuje sučeljenje sa stvarnošću. Povratak natrag je povratak ka nesvjesnom. To je bijeg od odgovorne zrelosti, život u iracionalnim shvaćanjima. Isusa se ne može nasljedovati ako se za sebe želi postići nešto. Isusa se može nasljedovati samo ako se za sebe želi postići sve – život vječni.
Sjetimo se apostola. Iako su bili s Isusom, svjedočili mnogim silnim djelima, slušali njegovu pouku, nije im bilo lako. Živjeli su vidljivu tvrdoću srdaca. Mnogo toga nisu razumjeli jer nisu bili spremni odreći se doma, obitelji, priznanja, sebe. Tek nakon dolaska Duha Svetoga sve se promijenilo. Dobili su milost promatrati svijet i svoj život u njegovoj čistoj stvarnosti. Dobili su milost „duhovnih“ očiju. Do tada su, zbog odbijanja i neuspjeha, druge htjeli pogubiti gromom, a sada postaju spremni podnositi za Krista svaki progon i ljubiti neprijatelje.
Isus žurno ide prema Jeruzalemu kada je došlo vrijeme njegova uzašašća, tj. silaska Duha Svetoga. Snagom dara Duha Svetoga bivamo uneseni u novu dimenziju spoznaje stvarnosti, vlastita života i poziva. Jedino tada postaje moguće otrgnuti se od sljepoće svakodnevice koja nas prikiva za zemlju i osjetila, te nam brani dublje shvatiti smisao Isusovih riječi. Kad bismo ih doživjeli onako kako su nam upućene, ništa nas ne bi moglo zaustaviti u potpunu ispunjavanju Božje volje. Molimo za dar, taj dar Duha Svetoga. Molimo za dar stvarne spoznaje Puta, Istine, Života.
www.nedjelja.ba
