TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU A: Gdje je Bog u ljudskim prioritetima?

(2 Kr 4,8-11.14-16a, Rim 6,3-4.8-11; Mt 10,37-42)

Prvo nas čitanje vodi pod kraj 9. st. ili početak 8. st. pr. Krista u Šunam – Sjeverni Izrael – kad je onuda prolazio prorok Elizej sa slugom Gehazijem.

Piše: Anto Dominković, Katolički tjednik

Neka je Šunamka na proroku primijetila obrise novoga svijeta – „Vidim da je svet onaj čovjek Božji, što prolazi ovuda“ – i pozvala ga je da bude gost u njihovu domu.

Poučljivost

I mi danas prolazimo svojim vremenima i krajevima, kao što je onda prolazio prorok Elizej Izraelom. Mogu li naši suvremenici i susjedi na nama primijetiti išta od novoga svijeta? Vidi li se da smo Božji ljudi? Šunamka je predložila svome mužu da proroku sagrade sobicu, kako bi se on na prolazu imao kamo svratiti i gdje odmoriti. Fine li istočnjačke kulture, gostoljubivosti i susretljivosti! Proroku se to svidjelo i svakako se htio na neki način odužiti za primljena dobročinstva i susretljivost. Prorok ne postupa s visoka, nego se savjetuje sa svojim slugom, uvažava njegovo mišljenje i zato i pita svoga slugu: „Što da učinimo za nju?“ I premda je u ono doba prorok bio u narodu osoba broj jedan – čak u mnogo slučajeva i ispred kralja – ne odlučuje on sam, kako i čime bi se odužio, nego se savjetuje sa slugom koji često ima istančaniji ukus i osjetljivije oko za sitnice od proroka te može vidjeti i ono što je možda proroku promaklo, a ujedno se drži i onoga mišljenja da su čovjek i magarac pametniji od samog čovjeka. Prorok slijedi glas psihologije! Svatko, naime, može od drugoga nešto naučiti. Čak i mati od netom rođena djeteta! I učitelj od učenika! I svećenik od vjernika! I liječnik od bolesnika. Tko ne umije biti učenikom, ne može biti učiteljem!

Dar potomstva

Sluga je izvrsno pročitao situaciju: vidio je – što možda prorok i nije primijetio – da njihovi gostoprimci nemaju djece. Stoga je proroku i rekao: „Eto, nema sina, a muž joj je vremešan.“ Na to će prorok sluzi: „Pozovi je!“ Kad je stigla, prorok će: „Dogodine u ovo doba“, reče joj, „zagrlit ćeš sina u naručju!“ Ništa joj veće nije mogao navijestiti, niti joj se na bolji način mogao odužiti. Taj navještaj bijaše zora najljepšeg dana u njezinu životu. To je promijenilo cijeli život, i sunce radosti obasjalo je njezine dane. U vrijeme proroka Elizeja, žena koja nema potomstva je „prokleta“ jer nema budućnosti, ne donosi plod svoje utrobe, nema nastavka loze i sve bogatstvo je uzaludno (sjetimo se Abrahama!). A danas? Ako bi ikako mogao kakav „prorok“ reći da će neka mlada obitelj dobiti dijete, bi li to bio radostan događaj ili nešto što bi silno zabrinulo obitelj!? Možda bi današnji mladenci očekivali da im prorok kaže da su dobili na lutriji nekakav dobar auto, kuću, novaca… e, to bi se računalo! A dijete, to je već nešto drugo! Ne vjerujem da bi se baš silno obradovali, kao što je to bio slučaj u Starom zavjetu. Stari ljudi su dobro znali što je bogatstvo i gdje je sreća i životno ispunjenje! Zato i Šunamka kliče s psalmistom: „O ljubavi tvojoj, Gospodine, pjevat ću dovijeka“ – jer si skinuo sramotu s moga imena i darovao mi najveći dar koji čovjek može primiti – dijete, život. Dobri ljudi su emisari Božje ljubavi i dobrote. Prorok Elizej je dojavio Šunamki „veliku radost“ (usp. Lk 2,10) da će, iako je nerotkinja – dobiti sina!

Božji srodnici

Pavao u drugom čitanju dojavljuje kršćanima još veću radost! Po krštenju smo postali djeca Božja – sinovi i kćeri nebeskog Oca! Ušli smo u „rod“ sa samim Bogom! (usp. Dj 17,28). Po krštenju se u nas prosula svetost Duha Svetoga! – postali smo novi ljudi, sveti i nebeski! U Zakonu čak piše: „bogovi ste“ (usp. Iv 10,14). Krštenjem smo ucijepljeni u Krista Isusa, umrli smo grijehu i rođeni Bogu! Pavao je teolog krštenja. Po krštenju je Krist postao naša nova zemlja, u kojoj postojimo i živimo. Krist je podneblje našeg novog postojanja! Polazište Pavlova razmišljanja je sam obred krštenja. Naime, u prvo vrijeme kršćanstva krštenje se obavljalo ovako: krštenik, redovito odrasli čovjek – pošto se ozbiljno opredijelio za Krista – svukao bi staro odijelo, ušao u krsnu kupelj, a krstitelj bi ga triput do tjemena zaronio uz krsne riječi. Izronivši, bio je obučen u novo odijelo, u bijelu haljinu! Postao je novo stvorenje! Pavao je to pisao u prvom stoljeću, a mi živimo u 21. stoljeću i ne shvaćamo što je htio reći niti se tako ponašamo da nam to bude velika radost i ispunjenje životnih ciljeva! Sve ćemo morati ostaviti kad pođemo s ovoga svijeta na put bez povratka i tamo ne vrijede naša materijalna sredstva koja smo stekli, diploma niti doktorat, titula koju nosimo, tamo vrijedi samo valuta koju smo darovali, samo ono što smo iz ljubavi poklonili drugima – to se cijeni. Krist nas poziva da to prepoznamo na vrijeme i živimo tako!

Opredijeliti se za Krista

Slijedi evanđelje, finale i završetak Isusova misijskog govora! Kroz posljednje tri nedjelje čitamo tzv. Isusove misionarske besjede (Mt 10). Isus šalje Dvanaestoricu na prvu evangelizaciju. U toj besjedi razvija teme samog poslanja (usp. Mt 10,1-16), navještaj da će se misije odvijati u neprijateljskom okolišu (10,17-25) te ustrajnost u naviještanju i vjernost svjedočenja do smrti (10,26-33). Današnjim evanđeljem Isus zaključuje svoje misijske naputke. Najprije zahtjeva korjenito opredjeljenje za Njega. Naime, Isusov poziv stavlja učenike pred neizbježivi odabir! Mora se odlučiti sad i ovdje, za ili protiv. Isusov učenik mora imati izvanredne kvalitete, mora posjedovati jasnu ljestvicu vrjednota. Nitko se ne smije ispriječiti između njega i Krista. Kako piše Sv. Majka Terezija u svojim pravilima: „Gospodin treba biti uvijek prvi poslužen!“ Dakle, ponovno se vraćamo na ono što se nekoć govorilo u starim udžbenicima i pravilima života starih mudraca: „Ako je Bog na prvom mjestu, sve ostalo je na svom mjestu!“ ili još jasniji zahtjev: „Tražite najprije Božje kraljevstvo, a sve ostalo će vam se nadodati!“ Taj Isusov zahtjev zahvaća i najintimnije familijarne odnose, i oca i majku, brata ili sestru, pa čak i vlastiti život! Naime, Bog je darivatelj života! Želi se još jednom naglasiti vjera u nadnaravni život i njega pretpostaviti ovozemaljskom. Isus ih uči da je učeništvo prva i najveća vrjednota. Učeništvo je hod za Isusom. Križni put, kojim je najprije On prošao. A za Njim i svi njegovi učenici! Isus uči i one, koji primaju njegove učenike i poslanike. Makar su i nedostojni, Isusovi su učenici i poslanici. Niti, se sami smiju odreći svoga poziva i poslanja; niti im drugi smiju uskratiti gostoprimstvo! Na kraju, Isus uči da neće biti zaboravljena ni najmanja sitnica kojom smo usrećili ili razveselili bilo koga; pogotovo – najmanje! Bit će nagrađena i čaša hladne vode, koju smo ponudili žednom čovjeku. Isus se u ovoj prispodobi poistovjećuje sa svima koji su u potrebi: gladnima, žednima, bolesnima, putnicima, zatvorenicima, progonjenima… i ovdje govori svoj Govor na gori! Bog obećava nagradu svima onima koji su bilo čime doprinijeli da njegova riječ napreduje i širi se. U tome duhu, primati učenike, uključuje pridonošenje za crkvene potrebe i pojedince koji se trude naviještati Božju riječ, svima koji su svoj život stavili u službu evanđelja. Kao i uvijek do sada, možda nam jedan lijepi primjer pomogne shvatiti bit evanđelja i primijeniti ga na svoj život!

Plaćeno dobrotom

Jednog dana, siromašni mladić koji je prodavao robu od vrata do vrata kako bi platio svoje školovanje, pogledavši u džep, otkrio je da ima samo jedan sitni, bezvrijedni novčić, a bio je gladan. Odlučio je zamoliti za malo hrane na vratima iduće kuće. Ipak, kad mu je mlada i vrlo lijepa djevojka otvorila vrata, izgubio se i zastidio te umjesto da zatraži malo hrane, zatražio je samo čašu vode. Mladoj se djevojci, vidjevši ga, učini da je možda gladan, i umjesto vode, donese mu veliku čašu mlijeka. On prihvati čašu, polagano popije mlijeko, a zatim upita djevojku: „Koliko sam dužan?“ Ona mu odgovori: „Majka nas je učila da se ljubaznost ne naplaćuje!“ „Onda, od srca vam hvala“, reče mladić po imenu Howard Kelly, koji se odlazeći od te kuće, nije samo osjećao fizički jačim, već je i vjera u Boga i čovjeka u njemu također ojačala, a bio je prije toga spreman odustati i sve napustiti.

Godinama kasnije, ta žena se veoma ozbiljno razboljela. Mjesni liječnici su bili nemoćni. Napokon, uputili su je u veliki grad, gdje postoje specijalisti, koji su mogli proučiti njezinu rijetku bolest koju je imala i pokušati pomoći joj. Dr. Howard Kelly je pozvan također na savjetovanje. Kada je čuo ime grada, čudno svjetlo je obasjalo njegovo lice i oči. Odmah je ustao i sišao do hodnika gdje je bila njena soba. Ogrnut liječničkim mantilom ušao je vidjeti je. Prepoznao ju je odmah. Vratio se u sobu za savjetovanje riješen dati sve od sebe kako bi joj spasio život. Od toga dana, ona je bila pod njegovom posebnom brigom. Nakon dugačke borbe, bitka je dobivena. Dr. Kelly je zatražio od financijske službe da mu se dostavi konačni obračun za njezino liječenje, na odobravanje. Kad je dobio račun, pogledao ga je i dopisao nešto na rubu računa te joj ga poslao. Kada je žena dobila račun, plašila se otvoriti ga – bila je sigurna da će do kraja života morati otplaćivati svoje liječenje. Ipak, pogledala je, i nešto što je bilo napisano na rubu računa je privuklo njezinu pozornost. Pisalo je: „PLAĆENO U POTPUNOSTI ČAŠOM MLIJEKA!“, potpis, dr. Howard Kelly. Suze radosnice su joj preplavile lice i njezino sretno srce nije moglo vjerovati svojim očima te je molilo: „Hvala ti Bože, što se tvoja ljubav širi svugdje po ljudskim srcima i rukama!“ Na kraju, sjetimo se i mi ovog primjera i činimo tako! Amen.

www.nedjelja.ba