(Iz 8,23b-9,3; 1 Kor 1,10-13.17; Mt 4,12-23ili 4,12-17)
Isus je tri godine hodao područjem Galileje i okolice poučavajući, propovijedajući i navješćujući kraljevstvo Božje. Tri godine je držao duhovne obnove, homilije i nagovore po raznim mjestima tražeći od ljudi da ljube Boga i svoga bližnjega.
Piše: Ivo Šutalo, Katolički tjednik
Dragi vjernici, jednoga dana vjeroučitelj je izveo malog drugaša Peru pred ploču da napiše imena Isusovih apostola. On je uzeo kredu i počeo pisati: Denis, Mario, Slavko, Jure… Kad su njegovi drugari iz školskih klupa vidjeli što on piše, počeše se smijuljiti.
„Što je smiješno“, pitao je vjeroučitelj.
„Krivo je napisao, to nisu Isusovi apostoli“, reče Katica.
„Vidite, djeco“, počeo je vjeroučitelj, „Pero je točno napisao imena apostola“. Djeca se uozbiljiše, zbuniše i začudiše vjeroučiteljevoj reakciji na kriva imena. Zatim nastavi:
„Imena apostola koje je Pero napisao imena su novih Isusovih apostola iz 21. stoljeća. „To smo ti i ja, Denis, Mato, Mario, Ana, Marica, Zdravka…. Mi smo danas novi Isusovi apostoli. Vi ste novi Isusovi mali apostoli. Vi ste apostoli drugaši. Postoje apostoli trećaši, pa apostoli četvrtaši, pa petaši itd.“
„Jeste li spremni biti mali apostoli Isusovi“, upita vjeroučitelj.
„Jesmo“, odgovoriše djeca u jedan glas.
„Hoćete li redovno moliti, dolaziti na svetu misu i slušati roditelje“, ponovi učitelj.
„Hoćemo“, odgovoriše djeca još glasnije.
„Eto tako. Tako danas rade pravi mali apostoli Kristovi. Tako uvijek radite.“
Pero, koji je pisao imena na ploči, kada je došao kući, radosno reče majci:
„Mama, mama, znadeš tko smo mi, drugaši?“
„Tko, sine“, upita majka radoznalo.
„Vjeroučitelj nam je rekao da smo mali apostoli Kristovi.“
„Baš super“, odgovori majka, „ali zato morate živjeti kao pravi apostoli“.
„Pa i hoćemo, mama, danas smo obećali vjeroučitelju da hoćemo“, reče Pero.
Dragi vjernici, i mi smo danas novi apostoli Kristovi. U svakome od nas ima nešto Petrova, nešto Tomina, nešto Judina. Kako danas kao novi apostoli Kristovi živimo, kako svjedočimo, što govorimo, kako se ponašamo, gdje zatajujemo, gdje sumnjamo, gdje izdajemo? Prepoznaju li drugi u nama Kristove apostole koji hrabro žive i svjedoče svoju vjeru ili kao one koji se boje, sumnjaju i izdaju?
Iskreno se pokajmo za sve ono gdje nismo živjeli i svjedočili kao pravi apostoli Kristovi u ovom našim današnjem svijetu i vremenu.
Okupljanje prvih učenika
U današnjem Evanđelju susrećemo ga na obali Galilejskoga jezera gdje započinje svoju misiju i pronalazi prve učenike: braću Šimuna i Andriju, te Jakova i Ivana. Kao i svi ostali apostoli, bili su to obični ljudi, ribari, seljaci, neuki i neškolovani. Zanimljivo je istaknuti da je u to vrijeme u Svetoj zemlji bilo više od dva milijuna stanovnika i oko 20 000 židovskih svećenika. A svećenici su učeni, školovani i obrazovani. Lako bi ga razumjeli u njegovim planovima i programu, zar ne? Lakše bi obrazovane ljude uputio u svoj evanđeoski projekt spasenja. No, izgleda da Isus nije tražio apostole među židovskim svećenicima. Zašto? Zbog toga što su bili potpuno nezainteresirani, ravnodušni, bili su teološki dovoljno „potkovani“ i nije im trebao nitko tko će ih poučavati, voditi i ostvarivati neke svoje projekte. Jednostavno rečeno – živjeli su u duhovnoj oholosti! Nije im trebao nitko čije će ideje i planove oni slijediti i ispunjati. Ta jesu li ga svo vrijeme djelovanja samo kritizirali, napadali, ogovarali, vrebali i na kraju u svojoj oholosti uhvatili i ubili? Barem su oni tako mislili. Čim se prvi put pojavio u sinagogi govorili su: „Nije li ovo drvodjeljin sin? Nije li mu majka Marija, a braća Jakov, Josip, Šimun i Juda? Nisu li mu i sve sestre ovdje među nama? Odakle mu onda sve to?” I sablažnjavahu se zbog njega!“ (Mt 13,55-57). Eto tako. Znači: „Što nam on ima reći! Do jučer je s nama koze čuvao po nazaretskim brdima, a sada se pravi netko i nešto!“
Stoga je Isus tražio ponizne, neuke, obične seljake i ribare koji će ga slušati i koje će učiniti apostolima i „ribarima ljudi“. S njima će započeti svoju novu misiju, s njima će početi mijenjati svijet. Novo vino u nove mješine! Nove barke u nova mora! Nove ribe u nove barke! Nova barka Božja, sveta Crkva, zaplovit će novim morima i novim ribarima u novu, evanđeosku budućnost i donositi novost života cijelome svijetu! A kormilar je Krist Gospodin koji je započeo s posadom od dvanaest učenika-ribara i neustrašivo krenuo u ribarenje i osvajanje prekooceanskih daljina i novih duša za kraljevstvo Božje.
Ne gušite duhovna zvanja
Isus kroz dvije tisuće godina Crkve koja plovi po svim svjetskim morima nije prestao tražiti nove svjedoke, nove apostole i nove „ribare ljudi“, tj. nova duhovna zvanja kako bi ostvario svoju misiju i svoj božanski plan. On i dalje traži obične, ponizne, neuke, ali svjedoke pune spremnosti na izazove, na poslušnost, na žrtvu, na rad i predanost. Ali kod Isusa i danas, kao i prije 2 000 godina, važi osnovno načelo: „Molite dakle Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju!“ (Mt 9,38). Bez molitve nema duhovnoga zvanja! Osjećamo kako nam je danas potrebno više svećenika i redovnika, više časnih sestara i časne braće! Kako ih dobiti? Samo je jedno potrebno: više moliti! Ako danas hoćemo više svećenika treba nam više molitve, više svetih misa, više žrtve, više rada, više posta, više dobrih djela. Duhovna zvanja su strašno skupa i zahtjevna. Ne mogu se dobiti tek tako. Dobit ćemo ih samo molitvom i žrtvom.
Stoga, drage naše bake, ne bacajte krunicu iz ruku! Molite Gospu da nam pomogne. Izmolite od Gospe duhovno zvanje! Isprosit će ga ona od Isusa po vašim molitvama.
Dragi naši očevi! Ne bojte se djece i ne bojte se kršćanskog odgoja. Ako budete imali brojnu djecu lakše će se netko od njih odlučiti za duhovno zvanje!
Drage naše majke!Skupljajte svoju djecu, kao kvočka piliće, na zajedničku večernju molitvu i molite s njima, idite s njima nedjeljom na svetu misu. Molite da jedno od vaše djece postane svećenik, redovnik, časna sestra! Prije je to bila posebna čast za obitelj! Imati sina svećenika! Je li danas tako, ili je drugačije? Ili se naše obitelji stide tako moliti? Neke majke danas pomisle: „Ne do mi Bog! Kakve časne sestre, kakvi li svećenici!“ Kako i neće kad ima samo jednog sina ili samo jednu kćer. Ili eventualno dvoje! Teško griješe one majke koje odvraćaju svoju djecu od duhovnoga zvanja i okreću ih na drugu stranu. One na silu mijenjaju plan Božji. Bog kaže: „Želio bih da tvoj sin bude moj svećenik!“ A majka kaže: „Ne! Ni govora! Svećenik neće biti!“ I dragi Bog će „morati“ poslušati takvu oholu majku! Neće on gušiti njezinu slobodu. Sin joj je htio u sjemenište, a ona mu odbrusila da to više nikada nije spomenuo. I upisala ga u prometnu. Mali poslušao majku, ali će majka za to djelo pred Bogom odgovarati.
Poznat je jedan slučaj takve ohole majke.
Radije mrtav nego svećenik
Priča se kako je jedna grofica došla Ivanu don Boscu i predstavila mu se sa svoja četiri sinčića. Zamolila je svetog svećenika za blagoslov i potom rekla:
„Don Bosco, znate li što će biti s budućnosti ove moje četvero dječice?“
Don Bosco nije želio govoriti, ali nakon upornog nagovaranja, odgovori smješkajući se:
„Gospođo grofice, prvi će postati general, drugi dobar odvjetnik, a treći poznat liječnik.“
„A za četvrtoga ne kažete ništa?“
Don Bosco je stavio desnu ruku na glavu posljednjeg sina i gledao ga je s naklonošću. U tom trenutku je Gospodin pokazao don Boscu da će dijete postati svećenik.
„Gospođo Grofice, zahvalite Bogu! Ovaj sinčić će jednog dana biti svećenik“, reče joj.
Majka stisnu na srce dijete i uzviknu:
„Moj sin svećenik… Radije bih ga vidjela mrtva, nego kao svećenika!“
„Onda će tako i biti“, odgovori Don Bosco.
Nakon nekoliko mjeseci dijete se razboljelo i liječnici ga nisu uspijevali izliječiti.
Kada je izgubljena svaka nada, grofica je otišla baciti se do nogu Don Boscu da ga zamoli za ozdravljenje, a Svetac odgovori:
„Prekasno! Smrtnu presudu nad djetetom izgovorili ste Vi, o grofice!… S Bogom se ne šali!“
Tako je njezin najmlađi sinčić preminuo, onako kako je i tražila.
Statistički podaci
Premda smatramo da je u Europi kriza duhovnih zvanja, ipak drugdje u svijetu rađaju se nova duhovna zvanja. Kako smo sretni kada čujemo da se broj katolika ili svećenika ili časnih sestara povećava. Kako smo opet tužni kad čujemo da je zvanja sve manje i manje, a sablazni sve više i više! Prema ovoj posljednjoj statistici ipak moramo biti optimistični pa dragom Bogu zahvaliti što je „Gospodar žetve poslao radnika u žetvu svoju“.
Statistički podaci papinskog godišnjaka Annuarium Statisticum-a, koji se odnose na 2014. godinu, pružaju sažetu analizu glavnih trendova u Katoličkoj Crkvi na cijelom svijetu. Ukupni broj katolika povećao se s milijardu i 115 milijuna, koliko ih je bilo 2005., na oko milijardu i 272 milijuna u 2014. godini. Dakle, od 2005. godine broj katolika u svijetu povećao se za 157 milijuna.
Glede statističkih podataka o svećenicima, dijecezanskim i redovničkim, njihov se ukupni broj povećao za 9 381, odnosno s 406 411, koliko ih je bilo 2005., na 415 792 u 2014. No, dok se u Africi i Aziji bilježi značajan rast broja svećenika (+32,6% u Africi i +27,1% u Aziji), njihov se broj u Europi smanjio za 8%, a u Oceaniji za 1,7%. Ali premda se broj svećenika, ukupno gledajući, povećao, podaci pokazuju da broj dijecezanskih svećenika bilježe značajan rast, a redovničkih oštar pad.
Krajem 2014. u svijetu je bilo 44 566 stalnih đakona, zavjetovanih redovnika nesvećenika 54 559, a zavjetovanih redovnica gotovo 683 000. Broj stalnih đakona je u stalnom porastu. S oko 33 000 u 2005. popeo se na više od 44 000 u 2014.
Od ukupno 682 729 zavjetovanih redovnica, njih oko 38% živi u Europi, slijedi Amerika s 177 000 redovnica i Azija sa 170 000. Broj zavjetovanih redovnica se od 2005. do 2014 smanjio za 10,2%. U Africi je broj redovnica od 2005. porastao čak za 20%.
Ukupni broj bogoslova, dijecezanskih i redovničkih, u svijetu se povećao od 2005. do 2014. sa 114 439 na 116 939. Dakle, povećanje je za 2 500.
Broj biskupa u svijetu također je u stalnom porastu. Danas ih ima više od 5 000 u Katoličkoj Crkvi.
Treba nam novih apostola
Danas, više nego ikad, treba nam duhovnih zvanja koja će biti duša svijeta, miris Kristove radosne vijesti, koja će biti prenositelji Kristove ljubavi po cijelome svijetu. Svetih svećenika nam treba:
- koji će biti oduševljeni, sretni i radosni u svome svećeničkom pozivu
- koji će za ljepotu svećeničkog zvanja druge oduševljavati i poticati
- koji će radosno i neustrašivo propovijedati i u zgodno i u nezgodno vrijeme
- koji će našoj djeci pokazivati Kristove putove evanđelja
- koji će mlade oduševljavati za ideale žrtve, poštenja i čistoće
- koji će našim mladima pomoći da iziđu iz ropstva droge, alkohola i nemorala
- koji će poticati naše obitelji na molitvu, sv. misu i kršćanski odgoj djece
- koji će radosno posjećivati stare i bolesne i tješiti ih u njihovoj boli i trpljenju
- koji će rado dolaziti u obitelji i pomoći im u njihovim obiteljskim problemima
- koji će ožalošćene tješiti, neuke poučavati, siromahe pomagati
- koji će vedrinom, dobrotom i poniznošću prilaziti svakom čovjeku kao bratu
- koji ni u čemu svoje vjernike neće sablažnjavati ni odvraćati od Crkve
- koji će uvijek svojim riječima, djelima, praštanjem uvreda i nepravdi druge oduševljavati za Krista, za obraćenje i novi život u duhu ljubavi
Gospodine, prohodaj i danas našim „galilejskim obalama“ i svojom božanskom pronicavošću pozovi one za koje smatraš da će te dostojno slijediti i širiti tvoju Radosnu vijest narodima ovoga svijeta. Pronađi one koji će biti spremni ostaviti „svoje mreže“, „svoje čamce“ i sve svoje poslove, te krenuti za tobom, uzeti „nove mreže“, „nove čamce“ i postati „ribarima ljudi“.
www.nedjelja.ba
Slika: A. Polegubić
