Sveti papa Siksto III naslijedio je Celestina I. na stolici Petrovih nasljednika. Po rodu je Rimljanin, postao je svećenik te rimski biskup.
Borio se protiv pelagijanizma koji odbacuje istočni grijeh i pretjerano uzdiže mogućnosti čovjekove slobode te niječe nužnost milosti za spasenje.
Uspio je pomiriti 433. Crkvu u Aleksandriji i Antiohiji glede egzegeze Svetoga Pisma, ali naglašava i važnost toga da ostanu u suglasnosti s Rimskom Crkvom. U dobrim je odnosima sa carem Teodozijem II. Patrijarh carigradski Proklo želi ponovno jak utjecaj u Iliriku. Papa Siksto reagira oštro, upozorava ga na prava i dužnosti biskupa u Solunu, kojemu su podređeni i prezbiteri i svećenici iz Ilirije. Papa Siksto sudjeluje u proglasu Božanskog Marijinog majčinstva. U Efezu je to veličanstveno proslavljeno. UZ svećenike sudjeluju i brojni građani, koji pri grandioznoj bakljadi pjevaju pohvale Mariji. U Rimu se priređuje slično slavlje. Nakon što je dao obnoviti i znatno povećati liberijansku baziliku, posvećuje je Mariji Majci Božjoj. Od tada pa sve do naših dana ta je crkva pčoznata pod imenom Sveta Marija Velika. Na mozaicima u toj crkvi se veliča pobjeda nad nestorijanskom naukom. U Lateranu je dao napraviti osmokutnu krstionicu.
Papa Siksto sastavlja „lateransko krštenje“. Piše dvostih koji govori o mislosti dobivenih krštenjem.
Za njegovo se vrijeme završavaju gradnje rimskih bazilika (Svete Sabine, Svetog Lovre, Svetog Petra u okovima, Svete Marije Velike). Naglašavao je važnost Petrova nasljednika za život Crkve. Umro je 440. a položeno mu je tijelo pokraj groba Sv. Lovre na Tibertinskoj cesti.
J.Vr.,KT
www.nedjelja.ba
