Crkva 19. travnja slavi spomendan pape Lava IX. za čijeg se pontifikata dogodila jedna od najvećih katastrofa u povijesti – raskol Istočne i Zapadne Crkve, koji traje još i danas.
Lav IX. bio je grofovskog podrijetla. Zvao se Bruno, grof Egisheima i Dagsburga. Djetinjstvo je proživio u dvorcu Egisheim u krugu roditelja te braće i sestara. Grofovi Egisheima bili su u krvnim vezama s najodličnijim obiteljima kako u Francuskoj tako u Njemačkoj. Grofovija Egisheim nalazi se u pokrajini Elzasu, te danas pripada Francuskoj.
Išao je u školu u Toulu, koji je tada pripadao Njemačkom Carstvu, iako je po jeziku i kulturi bio strogo francuski grad. Bruno je bio vrlo dobroćudne naravi. Zvali su ga der gute Brun – dobri Bruno. Zbog toga je tijekom studija stekao mnogo prijatelja. Svečano bogoslužje i crkveno pjevanje oduševljavalo ga je.
U lorenskom gradu Toulu tada se osjećao vrlo snažno i vjetar obnove, koji je dolazio iz slavnoga benediktinskog samostana u Clunyju. On će svojim dahom zahvatiti mladoga Brunu i uvući ga u strujanje obnove.
U međuvremenu je postao svećenik te došao na dvor njemačkoga cara. Tada je upravo preuzeo carstvo car Konrad II. iz franačke kuće, koji je bio Brunin rođak. On ga je zapravo i pozvao na svoj carski dvor. Mladi je svećenik na dvoru doživio i svoje prve uspjehe. Tako je posredovao da je došlo do pomirenja između cara i feudalne gospode Toula i Lorene. Na taj način je spriječio građanski rat, pljačku i prolijevanje krvi.
Gospodin je svoga vjernoga slugu malo-pomalo spremao za velike zadatke. Tako su jednoga dana, dok se nalazio u carskom taboru u Italiji, a bile su mu tada tek 24 godine, došli k njemu poslanici grada Toula tražeći od njega da im bude biskup. Iako je car imao s njime druge planove, Bruno je ipak prihvatio siromašnu, na rubu carstva smještenu, s mnogim nevoljama obremenjenu biskupiju. Godine biskupovanja u Toulu bile su za mladoga biskupa najsretnije godine njegova života. On sam je jašući na konju obilazio neumorno svoju biskupiju, osobito samostane. U njima je nastojao uspostaviti stegu i redovnike što više upraviti prema idealima njihova poziva. Obilazio je i župe te održavao sinode. Bio je to izvanredan obnoviteljski rad, koji je i nehotice sve više na sebe svraćao pozornost. Zapalilo se u Crkvi jedno novo svjetlo puno nade i obećanja. Revni biskup se brinuo i za siromahe, potrebne, potlačene. Za vrijeme 22 godine biskup Bruno je ulagao sve svoje sile ne štedeći se nimalo za dobrobit i obnovu svoje biskupije.
U kolovozu 1048., samo nakon 23 dana vladavine umro je papa Damaz II. Pravo imenovanja novoga pape imao je njemački car, koji je ujedno bio i rimski car, Henrik III. Biskupi njegova carstva, okupljeni na saboru u Wormsu, nisu znali predložiti niti izabrati za tu službu boljega i vrjednijega kandidata od tulskoga biskupa. On se otimao tome izboru, ali su za nj jednodušno bili i car i knezovi i biskupi. Bio je to, doista, glas naroda – glas Božji. No, u isto su vrijeme u Rimu izabrali za papu Halinarda iz Lyona.
Bruno je tražio, kao preduvjet da prihvati svoj izbor, da ga izabere i potvrdi za papu i rimski kler i puk. Stoga je otišao za Rim kao hodočasnik i pokornik. Rimski kler i puk bio je osvojen njegovom dobrotom i pobožnošću pa su ga i oni izabrali za papu. Novi je papa imao 47 godina, a uzeo je ime Lav IX. Kao geslo svoga kratkotrajnoga, ali vrlo aktivnoga i plodnoga pontifikata uzeo je riječi psalma: Puna je zemlja dobrote Gospodnje!
Papa Lav IX. dobro je poznavao rane Crkve i nije bilo od potrebe da ih istražuje. On se odmah dao na posao da ih „liječi“.
No, unatoč tomu, za njegova pontifikata dogodila se jedna od najvećih katastrofa u povijesti Crkve. Bio je to raskol Istočne i Zapadne Crkve, koji traje još i danas. Veliki je Papa umro 19. travnja 1054. Njegovi su legati u Bizantu vodili pregovore s carigradskim patrijarhom, a onda ga izopćili. Papa je bio već mrtav, ali raskol je ostao. Veličina Lava IX. nije ipak umanjena.
za života je uživao glas sveca. Taj se glas poslije njegove smrti još više proširio. Papa Viktor III.1087. izložio je njegovo tijelo na štovanje vjernicima. Danas ono počiva u novoj bazilici Sv. Petra pod oltarom svetih mučenika Marcijala i Valerija.
KT
www.nedjelja.ba
