O njegovu ranom životu nema mnogo podataka osim da je bio, između ostaloga, veliki prijatelj siromaha i bolesnika. Dobročinstvima je stekao naklonost naroda te je postao biskupom Sebaste. Skrivao se od rimske vlasti, ali noću, potkupivši tamničare, pohodio bi uhićene kršćane. Nastavkom progona sklonio se u planine Kapadocije gdje je stanovao okružen divljim životinjama.
No, ipak je uhićen te sproveden u Sebastu. Budući da se odbio povinovati zapovijedima Rimljana o prihvaćanju štovanja idola mučen je i okrutno ubijen 3. veljače kada mu je odrubljena glava. Bilo je to 316. godine za vrijeme Licinija, samovladara u istočnom dijelu Rimskoga Carstva.
Nažalost, to je bilo samo tri godine poslije Milanskog edikta kojim je taj vojskovođa, zajedno s Konstantinom, proglasio kršćanstvo ravnopravnom vjerom u Rimskom Carstvu. Zbog narušenih obiteljskih odnosa između Licinija i Konstantina (njegova je sestra bila Licijina supruga) sporazum nije doslovce poštivan, a napetosti između dva vladara bile su velike. Kada je Licinije u svojem dijelu Carstva ponovno počeo progoniti kršćane zaratio je s Konstantinom te bio pobijeđen i smaknut 324.
Kult i štovanje Sv. Vlaha polako se proširio čitavom Europom, a posebice u Dubrovniku. Svojom sveprisutnošću u svim sferama života može se reći da drugi gradovi imaju svojega sveca zaštitnika, a u Dubrovniku Sv. Vlaho ima svoj grad. Važno je napomenuti kako je Festa Sv. Vlaha na UNESCO-voj listi svjetske nematerijalne kulturne baštine.
Ime Blaž dolazi od prilagodbe latinske inačice imena Blasius, a Vlaho je nastalo od grčke inačice Vlasios.
Ime Sv. Vlaha latinskog je porijekla i znači „koji tepa, muca“. Zaštitnik je, između ostaloga, od bolesti grla.
Ž.I., KT
