Svetac dana – 02.04. – Sveti Franjo Paolski

Trima uvriježenim zavjetima redovničkog života (siromaštvo, čistoća, poslušnost), ovaj je sveti pustinjak iz Kalabrije pridodao još i post te vrlo strogi nemrs za vrijeme korizmene četrdesetdnevnice, od Čiste srijede do Velike subote.

Mornari Svetoga Franju Paolskoga zazivaju kada im more prijeti prevrnuti brodove. Za to imaju i dobar razlog, s obzirom na to kako je prošao Mesinski tjesnac! Jednoga je dana neki odrpani i mršavi brat zamolio ribare iz Reggio Calabrie, koji su netom izvukli barke na suho, neka budu tako ljubazni te ga prebace do Messine. Ovi su mu, bacivši pogled na nebo prepuno prijetećih oblaka, odgovorili: Žao nam je, brate, no more će se uskoro pretvoriti u pravi pakao“.

Na to je ovaj brat, nimalo prestrašen nemilim predviđanjima, prostro svoj ogrtač po vodi na tome se neobičnom plovilu, sam veslajući, uputio prema obalama Sicilije. No bio je to ipak Sveti Franjo Paolski, jedan od svetaca uz kojega kršćanska hagiografija vezuje najveći broj čudesa. Budući da je čudesa pravio još za života, stekao je glas koji je daleko prešao granice Italije. Kada je francuski kralj Ljudevit XI., pogođen nesmiljenom bolešću, osjetio kako mu se približava smrt, zamolio je papu Siksta IV.neka mu pošalje sveca koji će biti kadar ozdraviti ga i udaljiti od njega smrtnu prijetnju. Papa mu je bez razmišljanja poslao Franju Paolskoga.

Ovaj je dobri fratar, iako ga je taj zadatak pomalo plašio, to prihvatio. Zaputio se u Francusku te je putem oslobodio gradove Bornus i Frejus od strašne epidemije. Što se, pak, tiče kralja, nije mu donio ozdravljenje tijela. Postojala je jedna druga bolest od koje ga je valjalo žurno izliječiti, a ona se odnosila na dušu. Jer, taj je vladar bio sve prije negoli svetac. Franjo mu je, dakle, izliječio dušu, pomažući mu mirno i kršćanski prihvatiti sudbinu.

Franjo je rođen u mjestu Paola koje leži između planine i mora u prekrasnoj Kalabriji. S dvanaest je godina, privučen redovničkim pozivom, odjenuo franjevački habit, ali ga je, nakon puta u Asiz i Rim, napustio i pošao u divlji kraj u okolici Paole te dugo vremena o njemu nitko ništa nije znao. Otkrili su ga, posve slučajno, nekoliko godina kasnije, lovci koji su se zaputili duboko u šumu tragom srndaća.

I sam je taj događaj po sebi nalikovao na čudo te su uskoro mladići željni života u čistoći, tišini i kontemplaciji, stali iz obližnjih krajeva odlaziti do njegova samotišta. Najveći ih se broj vraćao u dolinu, ohrabreni. No neki su i ostali pa je s njima Franjo osnovao malenu zajednicu koja se pretvorila u red zvan Minimi, još jedan stupanj niže od male braće, koju je osnovao Sveti Franjo Asiški te kojoj je i sam neko vrijeme pripadao.

Trima uvriježenim zavjetima redovničkog života (siromaštvo, čistoća, poslušnost), ovaj je sveti pustinjak iz Kalabrije pridodao još i post te vrlo strogi nemrs za vrijeme korizmene četrdesetdnevnice, od Čiste srijede do Velike subote. Franjo je sve to ostvario s nepunih devetnaest godina radi čega se smatra najmlađim Utemeljiteljem reda u povijesti Crkve.

Bio je, dakle, pokornik i pustinjak. Činio je mnoga čudesa, ali uvijek u službi siromašnih, radnika – koji su u ono vrijeme bili žrtve svih mogućih oblika tlačenja od strane mjesnih silnika. Stoga je ovaj svetac na sebe preuzeo njihovo prokazivanje, javno govoreći o njihovim zlodjelima, tražeći pravdu za siromahe te prijeteći strašnim kaznama Božjim svima koji su svoju moć zlorabili kako bi tlačili siromahe.

Prvi je na popisu tlačitelja bio sam kralj Napulja – Ferrante Aragonski. Bila je stvarno potrebna hrabrost kako bi se napalo tog suverena, no Sveti Franjo Paolski očitovao ju je javno prokazavši njegova zlodjela. Kralj je isprva pokušavao „mirnim“ putem ušutkati taj glas, a onda je prešao na ponešto „oštrije“ mjere, poslavši vojnike u samostan neka prisilno dovedu toga „napasnoga“ fratra. No predaja priča kako je Franjo izigrao vojnike, nestavši im s očiju kad su već bili sigurni kako su ga ugrabili.

Ferrante je potom pokušao kupiti njegovu tišinu. Jednoga dana, kada je brat prolazio Napuljem na putu za Francusku, pozvao ga je na dvor i ponudio mu lijepu svotu zlatnika. Neumorni je branitelj siromaha uzeo zlatnik u ruku, zagrebao ga te je iz njega potekla krv, što je svetac popratio riječima: „Gospodaru, ovo je krv siromaha koje tlačiš što vapi Gospodinu za osvetom“.

Unatoč nebrojenim postovima i pokorama, Franjo je doživio 91 godinu. Umro je 2. travnja 1507., u mjestu Plessis-les-Tours. Bila je Velika Subota te je upravo slušao iskaz o Muci Gospodnjoj, a posljednji je dah ispustio uz riječi: „I (Isus) prignuvši glavu, preda duh.“

Proglašen je svetim 1529. – svega dvanaest godina poslije smrti.

Ime Franjo germanskog je podrijetla te je isprva značilo „slobodan“, dok je kasnije poprimilo i značenje „franački; francuski“. Zaštitnik je pustinjaka.

J.Vr.,KT
www.nedjelja.ba