Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa

(Sir 3,2-6.12-14; Kol 3,12-21; Mt 2,13-15.19-23)

Obitelji treba dati priliku živjeti prema kršćanskim mjerilima

Kako je to u ono vrijeme izgledalo sve nekako drukčije! Reklo bi se idiličan život Svete Obitelji. Tu je dijete koje je voljeno, Marija majka Isusova i Josip kojega je Bog pozvao da bude u realnosti zemaljskoga života i uobičajenih društvenih odnosa pred zakonom otac i hranitelj njegova Sina.

Piše: Pavo Jurišić

Obitelj je ujedinjena u ljubavi i strahopoštovanju pred Bogom, otvorena Božjoj volji koju svatko na svoj način spremno prihvaća i provodi u djelo. Pred djetetom i roditeljima nalaze se mnoga pitanja, a već se u samom početku naziru i boli koje su već na pomolu. Obitelj mora bježati u izbjeglištvo, ali ništa im ne može nauditi jer u potpunosti surađuju s Bogom i njegovim spasonosnim planom. Ništa ne može naškoditi djetetu koje je voljeno, a ni roditeljima koji se uzdaju i vjeruju, i koji su spremni podariti i prihvatiti život, kako život djeteta, tako i svoj vlastiti.

Izbjeglištvo Svete Obitelji

Događaji koji su uslijedili nakon Isusova rođenja i neprilike kojima je bila izložena Sveta Obitelj mogli su, ljudski gledano, razočaravajuće djelovati na Mariju i Josipa. Herod, kojega povijesni kroničari prozvaše velikim, po rodu Idumejac ili, bolje rečeno, barbarin koji dakle „ne bijaše ni Hebrej, ni Grk, ni Rimljanin“, a „koji je plazio pred Rimom i majmunski oponašao Grke da jače osigura vlast nad Hebrejima“ (Papini), počinio je već mnoge zločine u prigrabljenom kraljevstvu, pa ovaj što je po njegovu naumu imao uslijediti nad djetetom koje mu mudraci s Istoka najaviše kao novog vladara koji se rodio u „njegovoj“ kraljevini, ne bi bio ni prvi ni posljednji, na kraju će sam skončati u mukama raspadanja i vlastita smrada, onoga tjelesnog, a još više onog duševnog koji se toliko nataložio u nevjernom srcu. Zbog njega Sveta Obitelj mora bježati u Egipat da se skloni i sačuva za izvršenje onoga radi čega se Isus utjelovio i došao na zemlju. Ipak valja reći da Egipat nije bio cilj na kraju izbjegličkog puta Svete Obitelji, nego samo prolazno mjesto da se dijete sačuva za teže dane, za Kalvariju i Golgotu, tamo gdje će ljubeći do kraja na križu dovršiti otkupljenje ljudskoga roda.

Nakon izbjegličkog života u tuđinskoj zemlji Sveta se Obitelj vraća u domovinu, nastanjuje se u Nazaretu po kojem će ljudi prepoznavati Isusa i prozvati ga Nazarećaninom. Sve su to poteškoće s kojima se morao suočiti sveti Josip sa svojom obitelji. Prateći ga dok izvršava zadaću koju mu je Bog povjerio, doživljavamo ga kao budnoga oca koji čak i u snu ostaje budan za Božju stvarnost u stvarnosti svojega života sa svim teretom i prijetnjama koje taj život sa sobom nosi. No tu je i svijest o spasonosnoj Božjoj snazi i njegovoj brizi da pruži zaštitu i svojim spasonosnim zahvatima pomogne pojedincu u njegovoj povijesti. Josip je čovjek vjere koji zna da se može potpuno osloniti na Boga i njegovu pomoć. On zna i vjeruje da Bog u svim nedaćama ovoga svijeta ili usprkos njima, provodi svoj plan ljubavi prema čovjeku svojemu stvoru. S tom sviješću preostaje mu još samo da svoj život, kao i život svoje obitelji, usmjerava i vodi u skladu s tim spasonosnim planom Božjim.

Čovječja lutanja

Od samog početka povijesti Bog je onaj koji hodi s čovjekom i za čovjekom. Bog se jednostavno upustio s čovjekom u igru ljubavi, igru traženja i nalaženja. To se posebno očitovalo nakon što je čovjek Bogu okrenuo leđa i odlučio krenuti svojim vlastitim putem lutajući po bespućima povijesti, stalno srljajući iz zla u gore. Čovjek se zaputio stranputicom jer se dao nagovoriti od starog zavodnika i neprijatelja ljudskog roda da mu Bog nije prijatelj. Ali Bog ni tada ne napušta čovjeka, nego ide za njim, traži ga na tim njegovim lutanjima, te ga stalno vabi kao kvočka piliće, pozivajući ga da mu se vrati. To je Božja povijest s čovjekom. On ulazi u ljudsku povijest te iz „Egipta dozva Sina svoga“ kao novog Mojsija da bude njegovu narodu i cijelom ljudskom rodu Otkupitelj.

Kako Bog nije bio ravnodušan prema sudbini Svete Obitelji, tako nije ravnodušan ni prema cijeloj obitelji ljudskoga roda. On želi spasenje svima, on zapravo hita da nas spasi. Jednostavno, Bog to čini. Ako se njemu prepustimo, vođeni vjerom i rastući u vjeri da i brda mognemo premještati, tada ćemo moći nadvladati sva životna razočarenja i riješiti sve probleme s kojima se susrećemo. A tako polako sa svakim satom i svakim danom dolazi sve više spasenja u ovaj naš svijet koji vapi za njim. Odluka je na nama hoćemo li prihvatiti tu stalno ispruženu Božju ruku kojom bdije nad nama.

Obitelj u središtu života

Obitelj se u posljednje vrijeme nalazi u središtu javnog zanimanja. Zato ni mi danas, na svetkovinu Svete Obitelji, ne možemo proći, a da ne dotaknemo neka pitanja koja su vezana uz promjene nastale u suvremenom svijetu. Na našem je govornom prostoru ovih dana bilo svakakva govora o obitelji, tako da su riječi (velike, prazne, niske, ništavne, prljave i ružne) frcale o svemu i svačemu vezano uz referendum koji je, eto hvala Bogu, iza nas. Toliko je ružnih stvari s ulica, trgova i javnih tribina, preko medija i raznih letaka ulazilo u naše domove. A koliko li je tek agresivnosti sipalo kroz usta određenih bukača u ime raznih udruga i njihovih navijača s političke i javne scene da se nepristran promatrač sa strane mogao mirno upitati tko je tu zapravo ugrožen i od koga. Kroz zapjenjena usta Crkvu se prozivalo, a vjernike etiketiralo nazivima za koje smo mislili da neće biti više ponavljani u ime samozvanih „prosvijetljenih prosvjetitelja“, a protiv „zatucanih ognjištara“. No, na kraju svega glasovi su se zbrojili, a rezultat je takav kakav jest. Još smo nakon svega morali podnijeti malo dodatnog izljeva gorčine i izokretanje teza, nespretnih i svađalačkih izjava pojedinih vladinih dužnosnika i stranačkih čelnika jer, eto – kako nas sažalno počeše uvjeravati – da je to korak unazad. Ipak je narod poslao političkim strukturama jasnu poruku da se ne mogu neodgovorno igrati s osjećajima ljudi, a ni s tradicionalnim vrjednotama naroda kojemu bi trebali služiti.

U pozadini svega toga što se događalo oko nas, mi kršćani danas razmišljamo o svojem pogledu na obitelj, koji je utemeljen na nauku Crkve. Uočavamo da nam današnja biblijska čitanja ne stavljaju pred oči nikakve sociološke modele idealne obitelji, ali nam ipak žele prikazati unutarnju stranu života obitelji, kako bi, zapravo, trebao izgledati obiteljski život nošen vjerom. Naglasak je na obiteljskim odnosima koji se grade na međusobnom povjerenju prožetom ljubavlju. Nije samo pravo mjerilo kojim dominiraju obiteljski odnosi, nego su „milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost“, međusobna podnošljivost i spremnost na praštanje kao što je Gospodin nama oprostio, mjerilo obiteljskog života. „A  povrh svega – ljubav! To je sveza savršenstva“ (usp. Kol 3,12-14). Takav stav dolazi iz vjere. Među vjernicima ne bi smjelo biti nikakve konkurencije koja je prožeta zavišću, nepovjerenjem, laktanjem i vlastitim prestižem na štetu bližnjega.

Vjera i obitelj

Iz vjerničkog odnosa prema Bogu izrastaju u obitelji i međusobne dužnosti koje toplinu i srdačnost primaju od Boga kao dar. Taj je dar i mir Kristov koji dovodi do mira u srcu i otvorenosti srca prema drugomu. Vjera koja prožima svagdanji zajednički život u obiteljima ne donosi nikakve nove zahtjeve, nego samo otvara nove perspektive koje nam pomažu da uobičajeni život promatramo drukčijim očima.

Koliko apostol Pavao poznaje stvarnost života, vidi se u rečenici kojom poziva na budnost u odnosu prema djeci: „Očevi, ne ogorčujte svoje djece da ne klonu duhom“ (Kol 3,21). Koliko apostol duboko zalazi s uvidom u ljudsku psihu da „klonulost duhom“, koja može nastati iz narušenih obiteljskih odnosa, prepoznaje kao najveću opasnost u razvoju mladog naraštaja. Onaj koji je klonuo duhom, najprije nije u miru sa samim sobom, pa teško može izgrađivati i odnose s drugima, odnose koji bi ga ispunjali i usrećili. Upravo zato Crkva i kršćanske udruge trebaju stalno pridonositi i djelovati kako bi svojim zalaganjem dale obitelji priliku da živi prema kršćanskim mjerilima. Ako obitelj bude mjesto vjere, mjesto na kojem majke i očevi svoje planove ravnaju u skladu s Božjom voljom, a ne prema svojim trenutnim raspoloženjima i prohtjevima, te ako djeca i mladi u toj obitelji neprestano traže darove Božjega Duha i žive prema njegovim uputama, tada će ta obitelj sigurno kročiti onim putom kojim će ih Gospodin provesti kroz sve zamke života i dovesti k sebi. Možda će netko reći kako toliko vjere u sebi nema, te da mu njegov odnos prema Bogu više liči na nekakav početak stalnog traženja izlaza iz teškog stanja u kojem se nalazi, nego što to bio hod u vjeri i po vjeri, u tom slučaju dobro je znati onu rečenicu Paula Claudela: „Malo svjetla više je nego puno mraka“, dok bi fra Zvjezdan Linić rekao: „Ne gubimo vrijeme u dokazivanju da ima puno mraka, nego radije zapalimo svijeću. Odmah će oko nas biti manje mračno.“

Naša djeca to je naša starost. Pravilan odgoj, to je naša sretna starost; loš odgoj, to je naša buduća nesreća, naše suze, naša krivnja pred drugim ljudima, pred čitavom zemljom.

Anton Semjonovič Makarenko (1888. – 1939.)