Papa Franjo je u nedjelju 14. listopada proglasio svetom Mariju Katarinu Kasper – djevicu, siromašnu službenicu Isusa Krista (1820. – 1898.). Pobliže upoznajmo sv. Mariju Katarinu Kasper.
Kad govorimo o kojem Božjem sluzi, onda to najradije činimo na njegov smrtni dan. No, može i koji drugi važan datum iz njegova života biti povodom da o njemu govorimo baš toga dana. O sv. Katarini Kasper, koju je Pavao VI. proglasio blaženom 16. travnja 1978. (BSS, VII, str. 1039), progovorit ćemo baš na Veliku Gospu jer je na taj dan 1851. obukla redovničko odijelo i započela jedan novi život. Obred je oblačenja bio tako važan da ga je obavio sam biskup iz Limburga. Katarina ga je duboko u srce usjekla te Blaženu Djevicu uzela kao uzor redovničkoga života. Kasnije će već kao utemeljiteljica siromašnih službenica Isusa Krista svojim sestrama zapisati i predati u baštinu ovo: »Ako želimo nasljedovati svetu Majku Božju, moramo kao i ona biti siromašne, jednostavne, povučene, ponizne. Ostanimo u svetoj nazaretskoj kućici. Ondje je naše rodno mjesto, koje nikad ne možemo zaboraviti.«
Katarina Kasper se rodila 26. svibnja 1820. kao kćerka siromašnih roditelja u seocu Dernbach, u Njemačkoj. Nije bila obdarena ni čvrstim zdravljem ni brojnim talentima. Kao mnoga tadašnja djeca nije imala prilike za neko dulje školovanje. Školu je pohađala u rodnom selu nešto malo više od dvije godine. Dakako da u kratkom vremenu nije imala prilike steći neku naročitu naobrazbu. No, njoj je veoma brzo postao učiteljem sam Gospodin, koji joj je progovarao srcu, a ona je taj glas vjerno slijedila. Bila je duša veoma poslušna Duhu.
On ju je zvao na službu siromasima i potrebnima svake vrste. Zvao ju je i na vjerske obrede i na tihu molitvu i adoraciju u obližnjim crkvama. Katarina je provodila svoje dane radeći na očinskim poljima ili kao nadničarka, no uz to je našla uvijek vremena ne samo za molitvu već i za dvorbu bolesnika te poučavanje djece u katekizmu. A sve to kraj ne baš odviše čvrste tjelesne građe. No u njenu se slabašnom tijelu krio velik duh i jaka volja pa je bila veoma aktivna.
Njezina je velika pobožnost i ljubav prema bližnjemu brzo privukla k njoj i druge djevojke koje su isto osjećale i bile spremne na velikodušnu suradnju. Duša je obdarena karizmom kao magnet koji oko sebe privlači i okuplja. Takva je duša bila i Katarina pa nije čudo da je već g. 1845. u svom rodnom selu osnovala jednu pobožnu bratovštinu. Iz nje će se kasnije s dopuštenjem biskupa iz Limburga, monsinjora Petra Bluma, oblikovati nova redovnička družba, dakako ne bez poteškoća koje obično prate takve pothvate.
Na Veliku Gospu 1851. biskup je iz Limburga primio zavjete Katarine i prvih pet sestara zaodjenuvši ih u redovničko odijelo siromašnih službenica Isusa Krista. Katarina je tada dobila novo redovničko ime Marija. Prva je redovnička kuća nove družbe izgrađena u Katarininu rodnom selu. Ondje su živjele sestre te prihvaćale siročad i druge nevoljnike čineći im dobro. I tako u malenome selu nasta kolijevka jedne velike dobrotvorne ustanove koja će se proširiti i izvan granica Njemačke. Biskup je Katarininim redovnicama preporučivao da se nazovu elizabetinke, no ona na to nije mogla pristati. Neki joj je nutarnji glas govorio da se moraju ugledati u BD Mariju kao službenicu Gospodnju pa se po njezinu primjeru služenja staviti na raspolaganje svima potrebnima, da bi u njima služile samome Isusu Kristu. I tako se nazvaše Siromašne službenice Isusa Krista.
Gorušičino zrno zasijano u zabitnom Dernbachu veoma se brzo razvilo u veliko stablo. Već g. 1856. nova je družba imala u biskupiji Limburg i nadbiskupiji Köln 8 kuća. Tri godine kasnije bilo je već 200 sestara. Promatrajući požrtvovan rad tih sestara Crkva im je g. 1869. dala pohvalan dekret, a 10 godina kasnije dobile su konačnu potvrdu svojih ustanova. Siromašne službenice Isusa Krista rasprostraniše se osim u Njemačkoj i u SADu, u Engleskoj, Nizozemskoj i Češkoj. Za vrijeme Kulturkampfa proživješe i one teške dane, ali to im se preokrenulo u blagoslov pa su se mogle još više proširiti.
Kroz sve te godine razvitka nove redovničke družbe majka Marija Katarina Kasper, kao generalna poglavarica, stajala je na čelu nove družbe. Ona je više puta na generalnim kapitulima tražila da skinu s nje breme odgovornosti za cijelu družbu, no nije bila uslišana, već pet put za redom izabirana za generalnu poglavaricu.
Revna je i ponizna majka Marija Katarina preminula dogorjevši kao svijeća baš na Svijećnicu 1898., na dan kad se spominjemo i Isusova prikazanja u hramu, gdje se skupa s njim prikazala Ocu nebeskome i njegova majka Marija, spremna na svaku žrtvu što će je on od nje tražiti. Katarinin je život bio jedno veliko prikazanje u službi Boga i bližnjega. Ona je u potpunosti ispunila što je Bog od nje očekivao, a i ljudi koji su bili potrebni njezine pomoći. Bog je njezino velikodušno darivanje obilno blagoslovio. Kad je umirala, njezina je družba brojala 1725 sestara, da se g. 1938. taj broj popne na 4000 sestara.
Danas te sestre vrše razne pastoralne i karitativne djelatnosti. Dvore bolesnike, odgajaju siromašnu i zapuštenu djecu, brinu se za starce, u Indiji za gubavce te za sve one što stoje na rubu današnjega društva zanemareni i ostavljeni. Marija Katarina se odmah od početka trudila za brigu oko cijeloga čovjeka, brinući se za njegovo tijelo i dušu. Željela je ljudima biti bliza, isto tako njihovim neposrednim potrebama, pružajući tako divno svjedočanstvo vjere i ljubavi.
U svome privatnome životu majka Katarina bijaše sama jednostavnost. Veoma je gajila i prakticirala krepost savršenog siromaštva. Sestre je vodila dobrotom, jasnoćom i odlučnošću. Vođena svjetlom vjere znala se u životu suočiti s novim i neočekivanim situacijima ne bojeći se hrabro pokročiti i na nepoznate putove. Zbog svih tih vrlina sestre su je voljele i cijenile ne samo kao razboritu poglavaricu, već kudikamo više kao dobru i brižnu majku. Ono što je naučavala, ona je i od drugih tražila i sama životom potvrđivala i zbog toga su njezine riječi slušane i prihvaćane s poštovanjem. Njezine smjernice još i danas vode prema posve određenim ciljevima.
Poštivajući skromnost svoje utemeljiteljice, sestre se dugo vremena nisu usuđivale započeti s postupkom za njezino proglašenje blaženom. No kad je Bog po njezinu zagovoru izveo nekoliko čudesnih ozdravljenja, bio je to mig da je želi proslaviti.
Limburški biskup Augustin Kilian otvorio je g. 1928. informativni postupak za njezino proglašenje blaženom. Postupak je za vrijeme rata zastao, no poslije je nastavljen. Pavao VI. je g. 1974. izdao dekret o herojskom stupnju kreposti majke Katarine. Blaženom ju je proglasio 16. travnja 1978. Na njoj su se samoj ispunile riječi što ih je govorila svojim sestrama: »O kako je lijepo biti siromašna službenica Isusa Krista i Božjoj službi posvetiti svaku misao, svaku riječ, svako djelo.«
Nisu to bile jedine riječi što ih je ta sveta žena ponavljala. U njezinim spisima spomena su vrijedne još i ove:
»Moja se jedina radost sastoji u ovome: da Bog bude ljubljen i služen u svijetu i u društvu.
Ime službenice Isusa Krista znači, a koliko znam to i Bog hoće, da budemo u službi djece, bolesnika; u obiteljima i u bolnicama; mislimo na to da nam se nijedna od naših dužnosti ne učini odviše malenom.
Za bolesnike valja sve učiniti s ljubavlju, za njih valja imati srca i ljubavi, prema njima ne smijemo biti ravnodušni. Valja misliti da je to sam Gospodin za koga se brinemo.
Ništa i nitko – nijedno mjesto i nijedna osoba – ne mogu pomutiti sreću naše duše u Bogu, osim ako to ne učinimo mi sami.
Budimo jaki u vjeri, radosni u nadi, raspaljeni ljubavlju i neprestano molimo! Tako ćemo u svaki čas biti u Božjoj prisutnosti.
Treba da budemo uvjereni kako je Bog sve predodredio za naše spasenje. Sva stvorenja, svi vanjski događaji određeni su od Boga da nam pomognu u postignuću našega cilja.«
Beatifikacija Katarine Kasper razveselila je naročito njezinu zavičajnu biskupiju Limburg. Oduška toj radosti dao je limburški biskup Wilhelm Kempf, koji u L’osservatore romano od 16. travnja 1978. napisa ovo: »Izgleda da bi naše društvo htjelo dokazati kako može djelovati i bez svetaca, a svoju bolest i nevoljkost duguje baš tome što nema svetaca. Izgleda da naš svijet ne zna što bi s Bogom, a njegova je bolest i besputnost učinak činjenice da mu nedostaje Bog.
Svako je razdoblje potrebno Boga, jer bez Boga čovječanstvo luta u mraku. Naše je doba više od drugih potrebno Boga, jer se više od drugih udaljilo od njega. I kao što je potrebno Boga, tako je potrebno i svetaca, koji su kvalificirani Božji svjedoci. Ako je svaki čovjek Božja slika, onda su sveci Božji sjaj. Odatle uzrok našoj radosti što možemo našoj biskupiji i cijeloj Crkvi predstaviti našu novu blaženicu Mariju Katarinu Kasper, dragulj naše biskupije, slavu našega Dernbacha i veselje našega naroda. Čitav je njezin život bio svjedočanstvo Božje opstojnosti i ljubavi. Bog je u njezinim djelima bio vidljiv…
Htio bih da nam se naša Katarina – ili Katica, kako smo je svi nježno nazivali – u svojoj ljudskoj stvarnosti opet malo vrati, jer sam siguran da bi Evanđelje, kako ga je ona bez kompromitiranja, bez rezervi i bez izuzetaka znala izreći, bilo i danas shvaćeno i prigrljeno.
Naše doba odbacuje siromaštvo, no kad bi vidjelo kako ga je Katarina ljubila i kakvo je bogatstvo to siromaštvo ulijevalo u njezinu dušu, i naše bi ga vrijeme moralo zavoljeti. Naš svijet odbacuje poniznost, no kad bi mogao vidjeti kako je Katarina nastojala iščeznuti pred očima ljudi i kakvu je plemenitost baš ta poniznost davala njezinoj duši, siguran sam da bi razumio i cijenio poniznost.
Katarina nije propovijedala, no ipak je čitav njezin život bio postojano naviještanje poruke ljubavi. Ako je ušla u kuću kojeg bolesnika, u kuću je ušlo i sunce; ako je ušla u koju kuću svoje ustanove, u nju je ušla i bujica radosti. Katarina je ljubila Boga i ljude koji su njegova slika i prilika. I u toj se njezinoj ljubavi događalo neprestano čudo da je stvorovima donosila Boga, otkrivajući ga njihovim očima, a tako je donašala mir i radost. Takvih je duša potreban naš svijet!
Želio bih da beatifikacija naše Katarine bude za našu biskupiju i za Crkvu početak procvata vjere i ljubavi, a na radost svih Božjih sinova.«
I mi se kao članovi Crkve i prijatelji svetaca možemo veseliti novoj zvijezdi što je u naše doba zasjala na nebu Crkve. Blažena Katarina Kasper svojim životom i primjerom upućuje nas na ono »jedino potrebno« i pokazuje kako dobar kršćanin može Bogu vjerno i velikodušno služiti u svim prilikama. I ona je, kao i toliki drugi sveci, dokazala istinitost onih Pavlovih riječi »da u Kristu Isusu nema vrijednosti ni obrezanje ni neobrezanje, nego vjera koja očituje svoju snagu ljubavlju« (Gal 5,6).
Izvor tekst i slika: http://sveci.net/index.php/2-uncategorised/384-blazena-marija-katarina-kasper
Više informacija o sv. Mariji Katarini Kasper na njemačkom jeziku: https://heilige-katharina-kasper.bistumlimburg.de/