SOCIJALNI NAUK CRKVE DANAS: Socijalni nauk Crkve – posadašnjenje Evanđelja današnjem čovjeku

Teme o dostojanstvu svakog pojedinog čovjeka, o pripadajućim pravima, slobodama i zadaćama, o solidarnosti te uzajamnoj odgovornosti i povezanosti, o važnosti obitelji za osobu i društvo, o radu i pravednoj plaći, odnosu klimatskih promjena, otpadu i djelovanju čovjeka na sve stvoreno, o ulozi i izazovi- ma političke zajednice na društvo i pojedinca, o svijesti potrebe zajedničkog djelovanja na temelju evanđeoskih načela, o supsidijarnim odnosima i njihovom značenju, o pravdi i miru samo su neke od tema o kojima je potrebno promišljati, strpljivo i predano otkrivati njihove uzroke, međusobnu isprepletenost i ciljeve te o njima, potom, snagom argumenata govoriti i u Crkvi i crkvenom životu. Prema Drugom vatikanskom koncilu, Crkva je Božji narod, zajednica onih koje je iz svih naroda izabrao Isus Krist. Crkva je narod sabran od različitosti svijeta, kultura, iskustava, misli, običaja, mentaliteta i duhovnosti. Ona je u osobi Isusa Krista znak najtješnjeg i najintimnijeg sjedinjenja s Bogom kao i jedinstva s cijelom ljudskom zajednicom. Njezino poslanje je naviještanje Radosne vijesti i poruke spasenja upućene svakoj osobi. Tu poruku sam Isus Krist naziva kraljevstvom Božjim (usp. Mk 1,15). Poruka je to koja ne zatvara pitanja i ne nameće ih, nego ako ih i pokreće onda donosi mir i nadu. Riječ je o poruci zajedništva s Bogom i među ljudima, poruci uspostavljanja novih, kršćanskih zajednica. Spasenje svake osobe, koje se tom porukom navješćuje, obuhvaća sve ljude i ostvarit će se u potpunosti u budućem vijeku, u Bogu.

I u zgodna i nezgodna vremena

Isus Krist je pozvao i poslao Crkvu da preko nje, odnosno preko kršćana – onih koji su kršteni u ime Oca, Sina i Duha Svetoga – svi ljudi dobre volje doznaju kako se mogu spasiti i doći do istine. „I reče im: Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se“ (Mk 16, 15-16). Crkva, dakle, ima zadatak svjedočiti iskustvo koje je sama doživjela i nastaviti Kristovo djelovanje uprisutnjujući ga dalje među ljudima današnjice. Drugim riječima, to znači da Crkva prati čovječanstvo, putuje s ljudima kroz povijest, utječući na i istovremeno učeći iz povijesti, govoreći ono što joj je govoriti s obzirom na spasenje. Crkva je od ovoga svijeta, jer je dio čovječanstva i istodobno nije od ovoga svijeta, jer je urešena snagom spasenja. U evanđelju piše da je Bog toliko ljubio svijet i ljude da ih je htio spasiti u svome Sinu, Isusu Kristu (Iv 3, 16-21). Upravo zbog Kristova utjelovljenja (usp. Iv 1,14) Crkva je životni puls, bílo društvenoga života. Vjerna učenju i primjeni milosrđa svojega Učitelja i Utemeljitelja, koji je Radosnu vijest ponajprije naviještao siromašnima, i ona se sama, u konkretnosti svojeg djelovanja, prepoznaje kao iskrena i nesebična prijateljica onih koji su siromašni, potrebiti, zatvoreni, izbjegli, bolesni, umirući, bez lica i identiteta. Zbog svega toga Crkva i kršćanska vjera ne može se promatrati samo kao „soba za molitvu“ (Turkson, Alberti, 2020., 25). Stoga sučeljavanje Crkva i svijet, Crkva – društvo – država, vjera i razum imaju svoj smisao samo ako se na njih gleda kroz međusobnu komplementarnost i integralnost, zdravo nadopunjavanje s ciljem postizanja zajedničkoga cilja, a to je opće dobro svakog čovjeka. Crkva i svijet su u trajnom dijalogu kao dva ravnopravna subjekta i partnera. Crkva, dakle, ne stoji negdje na periferiji, nego je kao „sol zemlje“ (Mt 5, 13) i kao „svjetlost svijeta“ (Mt 5, 14) prisutna usred svijeta i društva. Njezina uloga u društvu je prijeko potrebna, čak i u onim trenutcima kada ju se uzima zdravo za gotovo, kada se niječe njezino poslanje i postojanje ili pak kada se na nju gleda s dozom sumnje i ometa ju se u svakodnevnom djelovanju.

Služenje čovjeku u konkretnoj ljubavi

Crkva unatoč brojnim izazovima poziva na izgrađivanje čovječnije ljudske zajednice i cjelokupne povijesti. Izgradnja i razvoj ljudske zajednice prema zahtjevima poruke spasenja koju donosi Evanđelje, nije utvrđena konačno i zauvijek unutar konkretnog gospodarskog, kulturnog i političkog života. Štoviše, riječ je o zadaći povjerenoj kršćanima koji, od vremena do vremena, na aktualne izazove pronalaze nova rješenja nadahnuta porukom evanđelja. Spomenuta zadaća povjerena je socijalnom nauku Crkve. Socijalni nauk Crkve nije tek sporedno djelovanje ili tek nešto pridodano poslanju Crkve. On je, naprotiv, bitan dio kršćanske poruke, jer iznosi njezine neposredne posljedice na život društva te uključuje svakodnevni predani rad i zalaganje za pravdu u svjedočenju za Krista Spasitelja (Ivan Pavao II., 1991.). Crkva kršćane ne odvaja od društvenoga života i pripadnosti svome narodu nego ih poučava, brižno i strpljivo prati na putu njihovog razvoja te ih obvezuje na služenje javnom dobru. Socijalni nauk Crkve upravo je središte crkvenog služenja u naviještanju Boga i otajstva spasenja u Kristu svakom čovjeku u konkretnim prilikama. To služenje ne proizlazi samo iz naviještanja nego također i iz vjerodostojnoga svjedočenja.

Živa zajednica, 1-2/2021.