SOCIJALNI NAUK CRKVE DANAS: Socijalni nauk Crkve kao najbolje čuvana tajna

Socijalni nauk Crkve je i djelo Učiteljstva, koje naučava autoritetom koji je papi i biskupima dao Isus Krist.

Piše: Doc. dr. sc. Dubravka Petrović Štefanac, Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve – Zagreb

Prateći čovječanstvo kroz povijest i brinući se oko cjelovitosti poslanja i poruke spasenja Crkva aktivno i motivirano sudjeluje u dinamizmu inkulturacije i pluralnosti prilagođavajući se raznolikosti prilika. Ona se o pitanjima društvenoga života nikada nije odricala izreći svoje riječi iz svetopisamske poruke koje proistječu iz vjere u cjelovito spasenje, iz nade u potpunu pravdu i iz ljubavi koja sve ljude čini braćom i sestrama. Osobito se ovo odnosi na novi zakon ljubavi, koji obuhvaća cijelo čovječanstvo i ne poznaje granice, jer se Radosna vijest spasenja u osobi Isusa Krista širi „sve do kraja zemlje“ (Dj 1,8). Pred ljubavlju se svakodnevno uvijek iznova nalazi veliki zadatak kojemu Crkva želi dati obol svojim socijalnim naukom koji se tiče cijeloga čovjeka i koji se obraća svim ljudima dobre volje.

Termin i utemeljenje

Sam izraz socijalni nauk seže do pape Pija XI. i njegove socijalne enciklike „Quadragesimo anno. Četrdeseta obljetnica“ iz 1931. godine a odnosi se na crkveni nauk koji obuhvaća teme od društvene važnosti, počevši od enciklike „Rerum novarum. O novim stvarima” Lava XIII. iz 1891. godine, preko Učiteljstva rimskih Prvosvećenika i biskupa u zajedništvu s njima. U tom povijesnom hodu od minulih stotinu i trideset godina, teme i promišljanja o socijalnim pitanjima iz društvenog, gospodarskog, političkog i kulturnog područja s teološko – moralnog, filozofskog, kulturalnog i pastoralnog aspekta našle su mjesto unutar bogatog sadržaja socijalnog nauka Crkve u više od četrdeset dokumenata.

Izvori socijalnog nauka Crkve su inspiracija za kršćansko djelovanje, a među njih se ubrajaju Sveto pismo, naučavanje otaca i velikih teologa Crkve te samog Učiteljstva. Temeljni izvor je Božja objava sadržana u Svetom Pismu, koja obuhvaća, s jedne strane, teološku dimenziju, koja daje smjernice za odnos s Bogom, a s druge strane i antropološku dimenziju koja upućuje kako se odnositi prema čovjeku, bližnjemu. Osobito konkretni u smjernicama za svakodnevno djelovanje bili su veliki crkveni oci i teolozi. Tako primjerice Bazilije Veliki (330.-379.) navodi upute kako postupati prema onima koji su u potrebi: „Kruh koji zadržavaš za sebe pripada onomu koji je gladan; odijelo koje čuvaš u ormaru za rublje pripada onomu koji je gol; cipele koje ti trunu u kući pripadaju onomu koji je bos; novac koji čuvaš pod zemljom pripada onomu koji je u stisci” (M. Biškup, Privatno vlasništvo i opće dobro, str. 95-96). Socijalni nauk Crkve je i djelo Učiteljstva, koje naučava autoritetom koji je papi i biskupima dao Isus Krist. Učiteljstvo određuje smjer i razvoj socijalnog nauka te aktualizira naučavanje imajući u vidu konkretne vlastitosti različitih krajeva svijeta.

Značenje i djelovanje

Socijalni nauk Crkve nije neka ideologija ili pragmatični sustav nego je, prema riječima pape Ivana Pavla II., „brižljivo izrađena formulacija rezultata pomnog razmišljanja o složenoj zbilji ljudske egzistencije u društvu i na međunarodnoj razini, i to u svjetlu vjere i crkvene predaje. Njegov je osnovni cilj da tu zbilju protumači, pri čemu ispituje da li je u skladu ili ne sa smjernicama evanđeoskog učenja o čovjeku i o njegovu zemaljskom, a ujedno i transcedentnom pozivu, te da na temelju toga pruži putokaz kršćanskog življenja” (Ivan Pavao II., Sollicitudo rei socialis, br. 41). Riječ je o dobro poznatoj metodi vidjeti – prosuditi – djelovati belgijskog kardinala Josepha Léona Cardijna (1882.-1967.), utemeljitelja međunarodne Kršćanske radničke mladeži („Jeunesse Ouvriere Chretienne“), koji je svoj svećenički poziv posvetio prenošenju evanđelja posebno među radničkom mladeži tražeći upravo od njih da Radosnu vijest, Evanđelje žive u konkretnim životnim situacijama. Vidjeti znači proučavati stvarne probleme i njihove uzroke te uključuje njihovu analizu koja je povjerena društvenim i humanističkim znanostima (antropologija, psihologija, ekonomija, sociologija, filozofija). Ono također uključuje i analizu „znakova vremena“ kao i njihovo prepoznavanje. Prosuditi podrazumijeva pojašnjavanje dobivenih rezultata u svjetlu izvora socijalnog nauka Crkve odnosno oblikovanje stavova o društvenim pojavama i njihovim etičkim posljedicama. Djelovati se odnosi na kršćansku praksu i uključuje konkretno djelovanje na temelju prije stečenih stavova i izbora.

Trajni poziv vjernicima

U svakodnevnim događajima, tražeći istinu, Crkva svojim socijalnim naukom promatra i otkriva nove „znakove vremena“ (Mt 16, 4), pokušava ih razumjeti i protumačiti u kontekstu suvremenih zbivanja te vjerodostojno svjedoči služeći u ljubavi. Ona se stoga uključuje u svakodnevni život s naglaskom na promjenu društvenih stvarnosti, a u suglasju s porukom spasenja. Crkva i danas teži ostvarivanju poretka u vremenitim stvarnostima dajući mu svoju moralnu potporu i stavljajući naglasak na poštovanje dostojanstva svakog čovjeka, na odgoj za biti iskrenim i čestitim građaninom, na smanjivanje podjela i napetosti u društvu, na promicanje zdrave slobode, socijalne pravde i mira. Crkva vjernike ne odvaja od društvenoga života i pripadnosti svome narodu nego ih poučava te brižno i strpljivo prati na putu njihovog razvoja ne zaboravljajući ih pozvati na služenje javnom dobru.

Živa zajednica, 3-4/2021.