Mir je, uz Božje utjelovljenje, najvažnija poruka Božića, posebno danas kada diljem svijeta odjekuju zvuci oružja, a čiju jeku i mi u Europi sve glasnije čujemo.
Božić – riječ uz koju se veže toliko ljepote i topline, radosti i nade. Božić uistinu to jest, ali, naravno, i mnogo više. Možda prečesto ostajemo na površini božićne poruke, zaslijepljeni vizualnim efektom Božića. Ne možemo se oteti dojmu letargije koja guši misao o Božiću, pretvarajući taj vjerojatno nedovoljno shvaćeni izvanredni povijesni trenutak, kada je Bog postao čovjekom, u nešto samo po sebi shvatljivo. Kao da su se izlizale pouke, kateheze, propovijedi i poruke koje govore o Božiću. Stvara se vakuum u kojemu se krećemo i susrećemo naizgled uvijek s istim riječima o Božiću i ponekad kao da se stvori zamor oko cijele božićne priče te jednakom nestrpljivošću kao što iščekujemo prolazak došašća i dolazak Božića, čekamo trenutak kada će proći božićno ozračje jer osjećamo da nam je dosta izgovaranja čestitki, posjeta rodbine, svečanih ručkova i mirisa hrane, posebno sarme.
Dakle, što je onda smisao Božića? Ako se upustim u pokušaj objašnjavanja, vjerojatno ću zapasti u isti krug ponavljanja o kojem sam netom govorio. Stoga ću se radije poslužiti riječima velikoga mističara, dominikanca Eckharta koji je rekao da „o Bogu treba više šutjeti, nego o njemu govoriti“. Da ne bi došlo do zabune, ovaj veliki učitelj ne govori o tome da Boga trebamo izbaciti iz svoga govora, štoviše, o Bogu trebamo govoriti na sav glas i bez straha, jer su kršćani današnji apostoli Radosne vijesti. Ali ono što Eckhart želi reći, veže se na svetog Tomu Akvinskog koji govori da najprije Božju Riječ trebamo kontemplirati i meditirati u tišini svoga srca, a onda, kada smo sakupili plodove kontemplacije, prenositi ih dalje na druge, propovijedati, svjedočiti i širiti Božju Riječ.
Tišina i mir srca su možda više nego ikada potrebni svijetu, posebno o Božiću. Početak Isusovog života u betlehemskoj štalici označen je riječima „Slava Bogu na visini, a mir ljudima na Zemlji“. Mir je, uz Božje utjelovljenje, najvažnija poruka Božića, posebno danas kada diljem svijeta odjekuju zvuci oružja, a čiju jeku i mi u Europi sve glasnije čujemo. „Traži mir i za njim idi“ kaže Psalam 34. Ne možemo se oteti pitanju: a kako tražiti mir u svijetu kojem je mir mrtvi kapital i tek isprazna referenca da se ispune crnilom papirnati pozivi za prekidom ratova?
Tražiti mir znači slijediti zvijezdu nade i pronaći nemoćno Novorođenče u betlehemskoj štalici. Svemu unatoč, ima nade u ovom opskurnom trenutku povijesti koji proživljavamo, pogođeni ratovima diljem svijeta, ali i još goreg rata koji bukti u društvu, a čiji smrtonosni zagrljaj ne koristi metke i rakete, nego jednako pogubne ideologije usmjerene protiv čovjekovog dostojanstva. Jedina nada u mir i istinski prosperitet svijeta leži u Knezu mira, u „nemoćnom“ Bogu ljubavi, jedinom Spasitelju i našem Gospodinu Isusu Kristu. Izbjeći ćemo božićnoj patetici tek onda kada se vratimo na izvore jedine prave božićne priče, one zapisane u Betlehemu prije dvije tisuće godina, gdje se Bog rodio kao najsiromašniji i najodbačeniji, kako bi svakome čovjeku zauvijek poslao poruku o Božjoj ljubavi i o samome čovjeku koja je zapisana od vječnosti – da je čovjek slika Božja. Pronaći ponovno u dostojanstvu čovjeka lice Boga, možda je prvi korak k miru za kojim sam Božić iz betlehemske štalice i danas vapi. Sveti Božji mir, želim svim čitateljima Žive zajednice i čovječanstvu ovoga Božića.
Ivan Gavranović, urednik
