„Poruke nade ispisane na rubu križnoga puta“, bila je tema duhovnih vježbi za hrvatske svećenike i đakone iz Zapadne Europe, koje su održane od ponedjeljka 26. veljače do četvrtka 1. ožujka u „Katholisch-soziales Insititut“ u Siegburgu nedaleko Bonna, u organizaciji Hrvatskoga dušobrižnižničkog ureda iz Frankfurta na Majni.
Duhovne vježbe vodio je rektor Papinskoga hrvatskoga zavoda sv. Jeronima iz Rima mr. vlč. Bože Radoš, koji je tijekom duhovnih vježbi održao pet meditacija: Miomiris, poruka i suze – iskre ljubavi na križnom putu; Intimni razgovor raspetih – povratna karta za zemlju ili ulaznica za raj?; Pogled na Raspetoga otvara horizonte novoga svijeta; Sazrijevanje učenika – od potajnog do javnog i Svjedoci umiranja – navjestitelji uskrsnuća.
Sve je na početku uime organizatora pozdravio delegat za hrvatsku pastvu u Njemačkoj vlč. Ivica Komadina, posebno predstavivši svećenike, koji su po prvi puta sudjelovali na duhovnim vježbama u organizaciji Ureda iz Frankfurta: fra Kristijana Šilića (Frankfurt), fra Denisa Šimunovića (Köln), fra Filipa Tomića (Nürnberg) te vlč. Olivera Jerkovića, svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, koji studira u Münsteru. Potom je pozdravnu riječ okupljenima uputio ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu vlč. dr. Tomislav Markić, posebno podsjetivši na Ljetnu školu hrvatskoga jezika, povijesti i kulture, koja će se održati od 16. do 21. srpnja ove godine u Nadbiskupskom pastoralnom institutu u Zagrebu, u organizaciji Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu i Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Sve je potaknuo neka podupru školu, a za tu je mogućnost donio i prigodne letke i plakate.
Na duhovnim vježbama se okupilo oko pedeset hrvatskih svećenika i jedan đakon iz hrvatskih katoličkih misija iz Zapadne Europe (Njemačka, Francuska, Švedska, Velika Britanija i Irska), među kojima su bili i delegat za Francusku hrvatsku pastvu za Francusku, zemlje Beneluxa, Veliku Britaniju i Irsku, voditelj HKM Nica u Francuskoj vlč. Stjepan Čukman i delegat za Francusku fra Branko Radoš, voditelj Hrvatske katoličke misije Luzern.
Voditelj duhovnih vježbi rektor mr. vlč. Bože Radoš je istaknuo kako je tijekom duhovnih vježbi nastojao slijediti osobe koje su na rubu, na marginama križnoga puta. Prvo razmatranje posvetio je ženama na križnome putu kroz tri slike. Prva slika je u kući u Betaniji – Marija, žena koja dolazi izlijeva Isusu dragocjenu pomast po nogama i na taj način daruje potpuno sebe. Sve što je u toj bočici, koja je simbol njezina života, ona daje Isusu. Ljubav se ne može vidjeti previše na onom što ostaje, već u onome što se živi, ono što okružuje ljude i što im daje da se mogu jedno drugome potpuno dati. Druga je poruka jedne žene, Pilatove žene koja dolazi iz daleka, a to je poruka savjesti, gdje pravednik koji je na sudištu ne smije biti osuđen od njezina muža. Ona se zauzima za Pilata, a i za Pravednika. Njezina moć doseže do toga da ona može samo prenijeti poruku i tako čini što je moguće. Na taj se način odvaja od onih koji Isusa žele osuditi. Pilat je nije poslušao, ali je njezina riječ zapisana kao svijetli znak, koji kasnije kršćanska tradicija vidi da je put njezina spasenja, ali i kako svi oni koji su se dotakli Isusove muke, bivaju spašeni. Po nekim istočnim Crkvama i Pilat se preko svoje žene dotakno Isusove muke na pozitivan način, pa je i on viđen kao pripadnik Isusovih učenika, odnosno svetaca. Treće su žene na križnome putu koje su zanimljive jer plaču, a plač je izričaj nutrine, srca. Plačem okajavamo svoje grijehe. Plač zaustavlja put prema smrti.
U drugom razmatranju rektor mr. vlč. Radoš se dotaknuo razgovora dvojice razbojnika s Isusom. Lijevi razbojnik je slika onih koji su dolje, koji se ne mire sa svojim putom. Želi se spustiti na zemlju, biti dionikom onoga čega je bio do sada. Desni razbojnik je zanimljiv. Luka će jedini zamjetiti taj njihov razgovor na takav način da je taj razbojnik u Isusu prepoznao ključnoga Kralja koji za njega može dati otkupninu. On ne bježi od suda o sebi. Sječe svoju dušu istinom o sebi i stavlja je pred Isusa i govori da mu on bude sudac. Ne bježi od suda, ali priželjkuje da mu Isus bude sudac, jer je za njega već pripremio otkupninu. Simbolično naslanja svoje ljestve na Isusove i po njegovim ljestvama ide zajedno s njim u raj. Zanimljivo je i to da Isusa naziva Isuse. Isus je oko sebe na križu porušio sve zidove da svatko do njega može doći. Zato je došao da mu svi mogu doći. U tom razgovoru održava se Isusova blagost koja je za svećenike uvijek znak autentičnog zajedništva s Bogom. To je dar Božji u kojem tebamo rasti.
Treće razmatranje je bilo o satiniku, koji promatra trenutak Isusova umiranja. Isusov križ otvara nove prostore. On razdire zavjesu, rastvara nebesa, on daje da čovjek nanovo vidi, da prepoznamo u onome koji se potpuno dao za nas Sina Božega. To prepoznaje satnik i svjedoči svojim riječima – „ovaj zaista bijaše Sin Božji“. On prepoznaje u osuđeniku koji umire i kako umire konačno Božje darivanje čovjeku u koje je i on uključen. Želi biti dionikom Kristove pobjede na križu.
U četvrtom razmatranju je bilo riječi o Nikodemu. Neki ga neće ubrojiti u Isusove učenike, ali po onome što čini, vidi se njegov postupni put. Rektor vlč. Radoš je pritom želio istaknuti kako se ključni razgovor svećenika s Bogom odvija u noći. Tada intimnost s Gospodinom ima jedan poseban pečat koji ostaje. Nikodem dobiva naziv da je onaj koji je s Isusom bio u njegovoj noći, zato i odlazi zajedno s njim u njegovu noć. On uzima Isusa s križa, dolazi po njega jer to pripada njemu. Kako po mrtvoga dolaze njegovi najbliži, njegova djeca, najbliža rodbina, dio obitelji, na taj se način ističe da je Nikodem dio Isusove obitelji. Osjeća da se iz Isusova boka iz kojeg teče krv i voda rađa jedan novi život. Bit će to plodna voda Crkve. Isus je onima, koji su pod križem, dao svoga Duha i tako nastaje Crkva.
U petom razmatranju riječ je o Mariji Magdaleni koja pravi most između Isusove muke. Ona je svjedok Isusova umiranja, stajanja pod križem i svjedok Isusova uskrsnuća. Njoj je Isus bio sve. S Isusovom smrću ona je sve izgubila. Svi su drugi ponešto i ponekoga imali, a Isus je bio sve u njezinu životu. S Isusovom smrću ona nije više bila ona, ona ne pripada više nikome. Ona nema svoj život. Zato ona Isusa traži, ludo ga traži. Bez njega ne može zamisliti život. Ona ga susreće i radosno naviješta učenicima. Ljubav se ne zaustavlja pod križem, ona traži onoga koji je ljubljen i nakon smrti. Kad ga pronalazi, tada prostor koji je prostor praznine u nutrini, dobiva sadržaj koji trajno ostaje, istaknuo je rektor mr. vlč. Bože Radoš tijekom duhovnih vježbi.
Središnji događaj duhovnih vježni bila su misna slavlja, koja je uz prigodni nagovor predvodio vlč. Radoš uz suslavlje sudionika duhovnih vježbi, a bila je prigoda i za pokorničko bogoslužje, klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, pobožnost križnog puta i osobne molitve. Misna slavlja su animirali voditelj HKM Göteborg u Švedskoj vlč. Mladen Vuk i voditelj HKM Siegen u Njemačkoj vlč. Vinko Puljić.
Tekst i snimke: Adolf Polegubić
