(Sir 15,16-21; 1 Kor 2,6-10; Mt 5,17-37 ili 5,20-22a.27-28.33-34a.37)
Na Šestu nedjelju kroz godinu, nastavljamo razmišljati o svom življenju u svjetlu Božje riječi. Ona je napisana u vremenu i upućena svim ljudima svih vremena, dakle, vječna je! Poruka današnjih čitanja sve nas stavlja pred ozbiljno razmišljanje o našem vjerničkom ponašanju i svjedočenju! Krenimo redom!
Piše: Anto Dominković, Katolički tjednik
Predragi! Kako se samo često znamo naći pred izborom koji nas ne ostavlja ravnodušne što i kako postupiti? Jesmo li učinili pravi korak i nismo li možda propustili biti bolji? Naša se mudrost očituje u vjerodostojnosti, principima, iskrenosti, životnom svjedočenju! Mnogi u nama gledaju uzore i primjere, a jesmo li doista takvi? Današnja nas misna čitanja pozivaju na obraćenje srca i istinsko svjedočanstvo! Zavirimo u svoje srce i upitajmo se ne glumimo li i pred Bogom? On koji nas jedini istinski poznaje uvijek je spreman oprostiti i pružiti novu šansu! Iskoristimo je već danas i pokajmo se za svoje propuste, nedosljednosti, neiskrenosti i slabosti.
Bog ne želi ništa na silu
U prvom čitanju, Knjizi Sirahovoj, koja je izvorno napisana oko 190. pr. Kr., sveti pisac iznosi izvor prave Mudrosti: Boga, koji je po svojoj mudrosti sve svrhovito stvorio i svemu dao svoj smisao, te potiče čovjeka da teži za Mudrošću koja donosi uspjeh i sreću kroz vršenje zapovjedi (Sir 15,1-20). Svaki čovjek po svojoj slobodnoj volji odlučuje što će izabrati za svoj život te svojim življenjem oslikava i svoje uvjerenje i svoj moralni stav. Bog ne želi ništa na silu. Ni vjeru ni ljubav. On želi drage volje biti upoznat i uzljubljen, kako piše Sv. Augustin! Mudri Sirah izričito spominje da nitko od nas ne mora biti bezbožnik niti ima dopuštenje griješiti! To je slobodan izbor, a sloboda je najveći dar Božji, ali i najveća obveza i odgovornost. Što ćemo mi izabrati u našem životu, ovisi isključivo od nas. U crkvi mjesta Unkel na Rajni čitaju se pod križem ove riječi:
„Zovete me Učiteljem, ali me ne pitate – Zovete me Svjetlom, ali me ne vidite – Zovete me Putem, ali ne hodite po meni – Zovete me Mudrim, ali me ne slijedite – Zovete me Lijepim, ali me ne ljubite – Zovete me Bogatim, ali me ne molite – Zovete me Vječnim, ali me ne tražite – Zovete me Milosrdnim, a ne uzdate se u Me – Zovete me Plemenitim, a meni ne služite – Zovete me Svemogućim, ali me ne častite – Zovete me Pravednim, ali me se ne bojite – Ako dakle propadnete, nemojte se čuditi!“ Kako predivna opomena svima nama!
Bog pruža novu mogućnost
U drugom čitanju Sv. Pavao suprotstavlja ljudskoj „mudrosti“ Mudrost Božju. Vrhunska Mudrost Božja je sam Isus Krist i to Raspeti! Svoju Mudrost Bog posvjedočuje po svome Sinu i to na križu. I mi ga možemo nasljedovati kroz žrtvu i patnju, odricanje sebi i služenje Bogu! A ljudska „mudrost“ bježi od križa i žrtve! I zato nas Pavao potiče da vidimo gdje smo mi i što smo mi to izabrali u svom životu?! Često izaberemo krivi put, krenemo stranputicom i napasnik nas zavede. Imamo li snage vratiti se na pravi put i tražiti savjet Mudrosti i po njoj se ponašati? Mnogi od nas zataje na svom svjedočkom putu, umore se, posustanu, posumnjaju, izgube se … sve je to ljudski. Bog nam uvijek daje novu šansu! Sve dok smo živi možemo se odlučiti za Boga, bogatstvo, sreću, mudrost! A izabrati Boga za suradnika je uvijek dobitak.
Priča se, kako je neki visoki časnik velikog francuskog cara Napoleona, koji se zvao De Guillet [D‘ Gije], bio upleten u neku urotu protiv njega. Osudili su ga i bacili u tamnicu. Jednoga mu je dana došao carev pobočnik, vratio oduzeti mač, pa rekao da ide caru. Car mu je kazao: „Idite natrag svojemu puku, sutra je boj. Imate vremena, pa promislite, hoćete li biti strijeljani ili ćete zaslužiti čast pukovnika.“ Časnik se u sutrašnjem boju ponio kao najveći junak. Car mu je oprostio nevjeru i doista učinio ga pukovnikom. Od onda je bio najvjerniji i najodaniji podanik u carstvu, te najzahvalniji časnik.
I mi smo toliko puta bili nezahvalni svojem najboljem kralju i zaslužili smrt, ali nam Krist svaki puta pruža ruku pomirenja i oprašta nam, pruža novu šansu za popravak. Hoćemo li mudro postupiti i danas?
Srce u središtu navještaja
Evanđelje je nastavak Govora na Gori – Blaženstava, a Isus je predstavljen kao novi Mojsije, zakonodavac. Stavlja se u istu ravan s Mojsijem i govori u Božje ime: „Starima je rečeno… a ja vam kažem!“ Isus na nov i vrlo zahtijevan način tumači prvotnu volju Božju. Oštro se suprotstavlja vjerskom formalizmu i zahvaća u ljudsko srce! Srce je bit ljudskoga postojanja, središte misli i ponašanja. Zakon ljubavi prema Bogu i bližnjemu postaje vrhovni zakon! Danas Isus tumači i zahvaća petu, šestu i osmu Zapovijed. Kršćanin treba „obrađivati“ svoje srce, te svoje vanjsko ponašanje i unutarnji stav uskladiti. Kako navodi Sv. Marko, Isus je vrlo zahtijevan: „Iz srca izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi… sva zla“ (Mk 7,20-23). Zato u središte novog navještaja stavlja ljudsko srce! Tko preobrazi svoje srce prema Isusovim uputama, taj može bez poteškoća u kraljevstvo nebesko.
Zar nismo i sami svjedoci kad nam netko kaže: „Srce si!“, kako se raznježimo i osjećamo ugodno te smo spremni sve učiniti za njega ili nju. Srce je motor koji pokreće ljudsko djelovanje.
Na vratima smetlišta
U prošlim, komunističkim vremenima, znalo se čuti da je govoreno : „Popi, pratri paklom plaše da pokupe što je naše!“ O paklu se vrlo malo govori i propovijeda! Danas Isus čak tri puta upotrebljava ovu riječ „pakao“. Hebrejski se ta riječ kaže „Đena“, a na arapskom je „džennet“ = raj, a „džehennem“ = pakao. Međutim, „Đena“ je uvala, koja se danas nalazi u jugoistočnom Jeruzalemu. To je suvremena četvrt, u kojoj se nalazi gradska uprava. U Isusovo vrijeme, ta uvala je bila određena i koristila se kao smetlište – spominje ju i prorok Jeremija u 9. poglavlju, a živio je u 8. st. pr. Kr. – na kojem je uvijek zaudaralo i gorjelo. Vrata grada koja su onamo vodila zvala su se: vrata nečistoće ili smetlišta. Da bude još gore, to se smetlište pretvorilo u mjesto razvrata i nemorala, neprihvatljivih stvari i obreda kao što su primjerice žrtvovanje djece krivobožačkim izmišljotinama, da bi ih udobrovoljili za nedaće koje su ih pratile. Žrtvovali su djecu, paleći ih žive. Čak su i dvojica judejskih kraljeva (Ahaz i Manasija) žrtvovali svoju djecu na takvu mjestu. Svakom Židovu i stanovniku Palestine, koji je poznavao to i takvo mjesto, bilo je jasno i lako razumjeti zašto Isus govori da je bolje ući bez jednog uda u raj nego s cijelim tijelom u pakao kad je pakao takav. Na takvo će mjesto dospjeti oni koje Gospodin na kraju osudi za sva zla koja su činili na ovom svijetu. I zato nas opominje da pazimo kako živimo i ponašamo se, kako bi izbjegli vječnu osudu i bili pribrojani mnoštvu vjernih i odanih koje Sv. Ivan spominje u Knjizi Otkrivenja.
No, vratimo se na srce po kojem će nas Isus mjeriti i suditi! Naše srce čezne za svojim Stvoriteljem i smirajem u Njemu. Kako bi doživjeli mir u srcu i radost u duši pročitajmo ovu predivnu priču i upitajmo se kakvo je naše srce?!
Najljepše srce
Neki je mladić imao savršeno srce. Nije bilo ožiljaka ni zareza na njemu. Svi su se slagali da je njegovo srce najljepše. Mladić je bio jako ponosan i sve se više i glasnije hvalio svojim predivnim srcem.
Iznenada se pojavio starac i rekao: „Zašto tvoje srce nije lijepo kao moje?“
Starčevo je srce snažno udaralo, ali je bilo puno ožiljaka. S nekih su mjesta komadići bili premješteni na druga te nisu potpuno odgovarali. A bilo je puno mjesta gdje su cijeli komadi nedostajali.
Ljudi su pogledavali starca s nepovjerenjem. „Kako može i pomisliti da mu je srce ljepše od mladićeva?“ Mladić je pogledao u starčevo srce i nasmijao se.
„Mora da se šališ“, rekao je, „Usporedi svoje srce s mojim, moje je savršeno, a tvoje je prepuno ožiljaka.“
„Vidiš, svaki ožiljak predstavlja osobu kojoj sam darovao ljubav – izvadio sam komadić srca i dao joj ga. Najčešće su i oni meni dali komadić svoga srca koji nije baš savršeno pristajao na prazno mjesto u mojem. Kadikad sam poklonio komadić srca, a da nisam dobio drugi zauzvrat. Tu su nastale velike praznine i udubljenja. Iako su otvorene praznine bolne, podsjećaju me na ljubav koju smo dijelili. I za te ljude gajim nadu da će se jednog dana vratiti i ispuniti ih. Mladiću, vidiš li sada što je istinska ljepota?“, pitao je starac.
Mladić je neko vrijeme uronio u misli, prišao starcu, posegnuo za svojim mladim, savršenim srcem i otrgnuo komadić te ga drhtavim rukama pružio starcu. Starac je prihvatio komadić mladićeva srca, odlomio komadić svoga i smjestio ga na ranu mladićeva srca. Mladić pogleda u svoje srce, ne više tako savršeno, ali ljepše nego ikada.
Dragi vjernici! Jesmo li mi spremni od srca darivati jedni druge i razmišljati o Božjoj riječi u svom srcu kako je to Gospa činila? Ako budemo usrećivali jedni druge, obdarivali srcem jedni druge, onda smo na dobrom putu nasljedovanja svoga Spasitelja. Tako neka bude! Amen!
www.nedjelja.ba
