Današnja čitanja počinju i završavaju s jednom te istom misli. Uokvirena su istom idejom: „Sveti budite“, započinje Levitski zakonik u prvom čitanju (Lev 19,2), a Evanđelje završava Isusovom rečenicom: „Savršeni budite“ (Mt 5,48).
Piše: Ivo Šutalo, Katolički tjednik
U današnjem svijetu kao da vlada pravilo „oko za oko“, „zub za zub“, pa i među kršćanima. Kao da svatko gleda samo na sebe, na svoj probitak i svoj uspjeh. Malo mislimo na druge. Koliko samo krađa, koliko ružnih riječi, koliko svađe i psovke među braćom, rođacima, susjedima koji su kršteni, krizmani i koji se redovno ispovijedaju. Čak i idu u crkvu! Je li to moguće? Koliki samo međusobno ne pričaju, ne sastaju se, ne pružaju jedan drugome ruku. A braća u Kristu! Zbog takvih je Isus tužan, za takve je on molio i na Posljednjoj večeri: „Oče, da svi budu jedno!“ I danas nas Isus u svom Evanđelju preklinje i moli: „Savršeni budite kao što je savršen Otac vaš koji je na nebesima!“; „Ljubite neprijatelje svoje“; „Molite za one koji vas progone!“ Kako smo samo daleko od toga. Kako smo samo potrebni obraćenja i kajanja. Kako smo potrebni ljubavi Božje i njegova milosrdnog praštanja. Neka nam se On smiluje i pomogne nam na putu do svetosti.
Isus ne želi da budemo savršeni po nekakvoj ljudskoj mjeri, nego „kao što je savršen Otac vaš nebeski!“ Otac nebeski je mjerilo! Zahtjevno da ne može zahtjevnije biti. Rekli bismo: nemoguće! A, ipak, ima onih koji su to dosegli, uspjeli i uz pomoć Božju – postigli! A bili su samo obični, svakodnevni, grešni ljudi. Vidiš da je moguće. Kažu da je Sv. Augustin sebi govorio: „Kad su mogli ini ine, možeš i ti Augustine!“ Kad su mogli toliki i tolike, možeš i ti, uz milost i pomoć Božju!
Put svetosti kroz svakodnevicu
Kako je teško biti dobar i svet, a kako je opet lako, ako hoću, ako želim, ako se trudim i u Boga uzdam. Ima i ona narodna: „Ako hoću – lako ću, ako neću – kako ću!“ Kad bi vas netko upitao kako se dolazi do svetosti, vi biste možda dugo mislili, razbijali glavu, pa onda počeli nabrajati, raspoređivati, trebaš ovo, trebaš ono, ne smiješ ovo, ne smiješ ono, itd. Jednu od najljepših i najjednostavnijih definicija koje govore o svetosti izrekao je naš zemljak, sluga Božji, a vjerujemo ubrzo i blaženik, Petar Barbarić, isusovački sjemeništarac u Travniku, rodom iz Klobuka u Zapadnoj Hercegovini. On ovako kaže: „Najkraći put do svetosti je ispunjajući svoje svakodnevne dužnosti!“Jednostavno da ne može jednostavnije biti. Ispunjaj savjesno svoje svakodnevne dužnosti i bit ćeš savršen. Ako si učenik, onda idi u školu, poštuj nastavnike, slušaj što govore, piši zadaću, ne bježi sa sati, uči redovno i ti si kao učenik – savršen! Bit ćeš pohvaljen na kraju godine! Ako si radnik: ne kasni na posao, radi kako treba, ne zabušavaj, poštuj šefa i svoje suradnike, ne bježi s posla prije kraja radnog vremena i ti si kao radnik – savršen! Dobit ćeš od direktora tjedan dana nagradnog odmora! Ako si liječnik, pristupaj svakome pacijentu jednako, ne pravi razlike, ne primaj mito, postupaj ljudski prema svojim suradnicima i podređenima, imaj vremena za svoje pacijente, budi strpljiv s njima i ti si kao doktor – savršen! Hvalit će te i blagoslivljati po gradu i staro i mlado! Vidiš da je jednostavno. Samo ako se hoće, ako se nastoji i ako se s pomoću Božjom bori i odolijeva raznim napastima koje vrebaju sa svake strane.
Oprostio neprijatelju
Putova do svetosti je onoliko koliko i ljudi. Svatko ima svoj put, svoj život i svoj način. Današnja čitanja naglašavaju da je jedan od tih putova ljubav prema bratu čovjeku. Kako li samo snažno odjekuju u ljudskim ušima izrazi iz današnjih čitanja:
-ne mrzi svoga brata
-ne gaji srdžbe
-ljubite neprijatelje
-molite za one koji vas progone
-sveti budite
Eto, tu smo! Svet je i savršen onaj koji voli brata čovjeka, koji ga ne mrzi, koji ga podnosi, štoviše, koji ljubi i ne prezire svoga neprijatelja. A koliko ima braće koja ne pričaju 10 godina radi kuće koju su započeli graditi zajedno? I onda se posvađali radi novca. Niti više razgovaraju niti se posjećuju! Koliko ima susjeda koji su iskopali ratnu sjekiru i ne govore godinama radi dva metra zemlje. Ni na Božić ne pruže jedan drugome ruku! A koliko je onih koji ne mogu oprostiti neprijatelju iz Domovinskog rata koji je možda ubio, možda protjerao, možda zapalio ili srušio njihovu kuću i kućište. A Isus ostaje čvrst i neumoljiv u svom božanskom zahtjevu: „Ljubite neprijatelje svoje!“
Papa Pio XII. proglasio je 1950. Svetom godinom. Jednoga dana te Svete 1950. godine na Trgu Sv. Petra u Rimu zbio se vrlo zanimljiv događaj. Poljski Židov koji je postao katolik, za vrijeme Drugog svjetskog rata trpio je mnogo po njemačkim koncentracijskim logorima. Došao je te godine u Rim dobiti potpuni oprost u Svetoj godini. Izlazeći iz Bazilike Sv. Petra, poslije jubilejskog posjeta, bio je vrlo iznenađen. Ususret mu je naime išao jedan od njegovih okrutnih tamničara iz Drugog svjetskog rata, narednik njemačkog SS-a u jednom od koncentracijskih logora u kojemu je boravio. Dobro mu je upamtio lice. Kada su se susreli, prepoznaše se i ostadoše nekoliko trenutaka nepomični. Što da učine? U Svetoj godini! Da pruže ruku? Da priđu jedan drugomu? Ili da se prave kako jedan drugoga nisu prepoznali? Onda pođoše jedan drugomu ususret i zagrliše se plačući. I taj njemački časnik došao je u Rim dobiti potpuni oprost u Svetoj jubilejskoj godini.
Oprostili su jedan drugomu, a samo tako se može zadobiti potpuni oprost od Boga. Zar ovdje nije do kraja ispunjen Isusov zahtjev: Ljubite neprijatelje svoje! Svetost na djelu! Savršeni budite. Zar ovdje nije savršenost na djelu? Kako li se samo Otac nebeski raduje ovakvim događajima. Ta on želi da njegova djeca budu savršena kao što je on savršen!
Drugi vatikanski sabor poziva na svetost
Drugi vatikanskisabor u dogmatskoj konstituciji o Crkvi, Lumen gentium, u svom 5. poglavlju govori upravo o svetosti. U 40. poglavlju koje nosi naziv Opći poziv na svetost uzima kao središte razmišljanja upravo ovu Isusovu rečenicu: „Budite, dakle, savršeni kao što je savršen i Otac vaš nebeski“ (Mt 5,48).
Sabor posebno ističe da je svaki čovjek pozvan na svetost: papa, biskupi, svećenici, đakoni i svaki vjernik. Svatko u svom staležu neka se usavršava do svetosti, a uzor nam je svima Krist:
– „Prije svega, pastiri Kristova stada moraju sveto i poletno, ponizno i snažno obavljati svoju službu na sliku vrhovnoga i vječnoga Svećenika, Pastira i Biskupa naših duša“, ističe sabor (LG 41). Biskupi moraju biti prvi u svetosti, u poniznosti, u vjernosti, u hrabrosti, u propovijedanju, u jasnoći nauke, u vodstvu stada i u svakom svom nastupu i djelovanju. A u svemu tome uzor je samo jedan – Krist Gospodin! Biskupima su potrebne tako velike milosti i za njih treba posebno moliti. Jer, kakav je biskup, takva je biskupija, takvi su onda i svećenici, takva je duhovna intonacija u cijeloj biskupiji! Ne prestanimo moliti za razborite i zdrave pastire naših biskupija, za odlučne i jasne u svojim nastupima, ali istodobno ponizne i jednostavne, bliske svakom svome vjerniku.
– „Prezbiteri … neka po Kristu, vječnome i jedinome posredniku, svagdašnjim vršenjem svoje službe rastu u ljubavi prema Bogu i bližnjemu“,nastavlja dalje Lumen gentium (br. 41). Kako je samo potrebno moliti za svećenike. Uvelike nas razočara kada čujemo da se neki od njih „skinuo“, napustio svećeništvo, otišao, oženio se. A zakleo se na oltaru pred svim vjernicima da će ostati vjeran Kristu, Crkvi i svojoj svećeničkoj službi. Možda više nego ikad danas trebamo svetih i dosljednih svećenika koji će biti pravi duhovnici, molitelji, propovjednici, ispovjednici, ljubitelji liturgije i svetog časoslova, spremni pomoći, biti uz one najugroženije, pokazivati smjernice mladima prema Kristu, biti jednako podrška i pomoć i djeci i starima, ohrabrivati bolesne i nemoćne, radost i vedrinu širiti među vjernicima i unositi pozitivan i vedar duh u ovo današnje depresivno i pesimistično vrijeme.
– „Na osobit su način dionici poslanja i milosti vrhovnoga svećenika također službenici nižega reda, prije svega đakoni, koji se – služeći otajstvima Krista i Crkve – moraju čuvati čistima od svake mane te tako ugađati Bogu i skrbiti se za svako dobro pred ljudima“ (LG 41). Đakoni su oni koji služe ne samo u liturgiji, nego također i u životu Crkve onim najugroženijima, najpotrebnijima, sirotinji i svakome čovjeku. Uzor u tome je sveti đakon, prvomučenik Stjepan koji je za Krista život dao služeći mu svojim iskrenim i poniznim životom. On neka bude zagovornikom svim đakonima da se do kraja predaju u svome svakodnevnom služenju.
– „Sličan primjer na drugi način daju udovice/udovci i neoženjeni/neudane koji i sami mogu nemalo pridonijeti svetosti i radišnosti Crkve“(LG 41). Svojim iskrenim i vjerničkim prihvaćanjem svakodnevnice i svojih križeva, neudane i neoženjeni doprinose svetosti Crkve i mogu biti izvanredan primjer svakome vjerniku u svojoj zajednici i u svojoj župi. Koliko njih imamo uključenih u razne župne poslove: pastoralno ili ekonomsko župno vijeće, čitače poslanica, pjevače u župnim zborovima, razne župne sekcije kao što su karitativna, medijska, volonterska i slične. Trebamo ih što više uključiti i s njima računati – i u radu i u svetosti!
– „Oni pak, koji često rade teške poslove, moraju sami sebe usavršavati ljudskim djelima, pomagati sugrađanima te cjelokupno društvo i sve stvorenje pokretati prema boljemu stanju“ (LG 41). Drugi vatikanski ovdje ističe vrijednost radnika i svih djelatnika na bilo kom području. Svojim radom doprinose svojoj obitelji, svome gradu, svojoj domovini i cjelokupnom društvu. Zar to nije put svetosti – izvršavaju svoju svakodnevnu dužnost! Naši savjesni radnici pokazuju da se ne smijemo predati lijenosti koja uništava čovjeka i društvo, kako je rad Božji dar koji treba iskoristiti i svojim radom doprinijeti boljem društvu i boljoj budućnosti. Nažalost, danas mnogi naši mladi i cijele obitelji odlaze iz Domovine kako bi tražili rada i kruha po tuđim zemljama. Težak je to, krvav i crn kruh. Kruh sa sedam kora! Molimo Boga da se u državnom vrhu nađe mudrih i pametnih ljudi i ideja koje će zaustaviti ovakvo iseljavanje i pomoći da naši mladi ostvare svoja opravdanja traženja i svoju bolju budućnost u svojoj Domovini.
– „Neka znaju da su za spasenje svijeta na poseban način sjedinjeni s Kristom patnikom i oni koji su pritiješnjeni siromaštvom, slabošću, bolešću i različitim nevoljama ili pak trpe progonstvo zbog pravednosti“(LG 41). Drugi vatikanski ohrabruje i one koji izgledaju na marginama ljudskog života i postojanja. Nije bolesnik isključen iz života! Svojom patnjom on se može posvetiti i pomoći cijelom svijetu prikazujući svoju bolest za čovječanstvo. Nisu starac i starica isključeni iz života! Oni zasigurno svojim molitvenim djelovanjem nekada mogu doprinijeti napretku svijeta više nego mlad čovjek sa zdravim rukama i nogama koje na pravi način ne upotrebljava. Siromašan čovjek, premda materijalno slab, može svojom poniznošću, blagošću, ali istovremeno radom i zauzetošću zaista sveto živjeti i doprinijeti vrijedne plodove svoga rada i svoje marljivosti. Ne marginalizirajmo stare, bolesne i siromašne. Oni nam nekad pomažu više nego zdravi ili bogati!
– „Svi će, dakle, Kristovi vjernici u svojim životnim uvjetima, dužnostima i okolnostima po svemu tome iz dana u dan biti posvećivani ako s vjerom budu sve primali iz ruku nebeskoga Oca te surađivali s božanskom voljom, čineći u samoj vremenitoj službi očitom onu ljubav kojom je Bog ljubio svijet“(LG 41). Svaki čovjek bez obzira na njegov uzrast, stalež, spol i boju kože, može postići svetosti i u svojoj sferi doprinijeti usavršavanju i razvoju, kako svoje obitelji i mjesta, tako i svoje domovine i cijelog čovječanstva.
Danas te molimo, Gospodine, da nam pomogneš da budemo sveti i savršeni i da ljubimo svakog čovjeka kao svoga brata. Odagnaj od nas svaku mržnju i grubu riječ prema bilo kom čovjeku. Pomozi nam oprostiti uvrede svoga susjeda i brata, da možemo prihvatiti svoje neprijatelje, da se možemo moliti za njih premda su nam možda u protekom ratu nekoga od članova obitelji ubili, možda nas protjerali ili kuću zapalili.
Gospodine, molimo te, pomozi nam da budemo sveti i savršeni kao što je savršen Otac naš nebeski!
www.nedjelja.ba
