Od događaja uzašašća čovještvo, ljudska narav, nepovratno pripada Bogu i to kao njegova vlastitost. Ona je zbog uzašašća, zbog Kristova povratka Ocu u čovještvu, Božja trajna vlastitost! Stoga možemo reći da od uzašašća Trojstvo više nije isto!
Ovdje želim ukratko teološki meditirati o značenju Uzašašća i zašto mi je Uzašašće tako drag blagdan, ključan.
Nakon velikih pashalnih događaja, Isus Krist se četrdeset dana ukazivao svojim učenicima. To su bili vrlo važni dani za same učenike, ali i za budućnost Crkve i kršćanstva. Različita ukazanja uskrsloga očituju svu „raskoš“ Kristova uskrsnuća, sveobuhvatnost i snagu novoga života. Zahvaća čovjeka u svemu, u svim porama svakodnevice.
Iz susreta s učenicima, iz njihovih gesta i riječi pred Uskrslim, lako je uvidjeti da događaj uskrsnuća nije bio njihov događaj. Isus Krist je uskrsnuo, pobijedio je smrt, donio novi, vječni život, ali učenici nisu prešli iz smrti u život. Njihova Pasha još se nije dogodila. Ovo je vrlo važno za teološko razumijevanje Uskrsa. Uskrs je prijelaz iz smrti u život, pobjeda, novost, punina života. Uskrs znači vječni život ne samo nakon fizičke smrti, nego vječni život kao novi život sada. Iako u krhkosti, patnji, poteškoćama…, onaj u kome se dogodi uskrs, može biti živ. Može iskusiti puninu života. Jednako tako, onaj tko nije s Kristom uskrsnuo, može naizvan „dobro“ živjeti, ali u dnu nemati život, vječni život. Toliko o značenju uskrsnuća za naš život i o ne svođenju vjere u uskrsnuće na vjeru u život poslije fizičke smrti.
Isus je nakon uskrsnuća – jer je smrt doista bila pobijeđena i poslanje koje je primio izvršeno – mogao odmah uzaći k Ocu. Mogao je odmah i uskrsnuti u srcima učenika. Ipak, ukazivao se, hodao s njima, jeo… da bi vidjeli da je živ – ljudski živ! I da novi život koji je plod uskrsnuća u sebi nema ničega magičnoga. Novi život je proces; više događanje nego događaj. Za novi život nije dovoljno „znati“ da je Krist uskrsnuo; potrebno je iskusiti njegovu ljubav, odnosno dotaknuti mu rane i time opipati mjeru njegove ljubavi; potrebno je također suočiti se sa svojim strahovima, zatvorenostima, sumnjama. Potrebno je razumjeti Pisma (o tome lijepo piše Fabrice Hadjadj u svojoj knjizi „Uskrsnuće. Upute za uporabu“). Potrebno je također – da Isus Krist ode, da uzađe k Ocu! Što to zapravo znači? Od događaja uzašašća, čovještvo, naša ljudska narav nije samo slika Božja ili mjesto njegovih naslada, kako bi rekla Terezija Avilska. Od događaja uzašašća čovještvo, ljudska narav, nepovratno pripada Bogu i to kao njegova vlastitost. Ona je zbog uzašašća, zbog Kristova povratka Ocu u čovještvu, Božja trajna vlastitost! Stoga možemo reći da od uzašašća Trojstvo više nije isto!
Ni ljudsko nije isto! Ono nije samo objekt ljubavi Presvetog Trojstva, nego je Božja trajna vlastitost. Sve moje: i radost i muka, i borbe i odluke, čak i grijesi – a jer je Sin koji je utjelovljenjem sve to uzeo na sebe, sada to uznio Ocu, učinio Bogu vlastitim – od događaja uzašašća pripada Bogu. U uzašašću Isusa Krista sve moje uzneseno je u Boga, ušlo je u Njegovu Slavu! On, Uskrsli u svome čovještvu mjesto je pripravljeno za nas kod Oca! U njemu imamo pristup Ocu, u njemu i naši porazi mogu već sada biti preobraženi u pobjedu, u slavu. U tome smislu Uzašašće je dovršetak Uskrsa. Ne jer bi se njime ispravilo ili upotpunilo Pashalno otajstvo, nego jer već sada sve ljudsko ima pristup Ocu, ima svoje mjesto u Slavi! Odnosno: ljudsko ima svoje mjesto u Bogu! Zato mi je Uzašašće tako drag blagdan, ključan!
Tekst i snimka: www.bitno.net
