RAZGOVOR S PROF. DR. SC. RUŽICOM RAZUM, PRODEKANICOM ZA NASTAVU NA KBF-u U ZAGREBU: Škola treba vjeronauk

Prof. dr. sc. Ružica Razum rođena je u Samoboru. Doktorirala je na Fakultetu odgojnih znanosti Papin­skoga salezijanskog sveučilišta u Rimu. Od 2000. godine djeluje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnicom Katedre religiozne pedagogije i katehetike bila je od 2010. do 2016. godine. Od 2012. do danas prodekanica je za nastavu na istome Fakultetu. Godine 2016. izabrana u znanstveno-nastavno zvanje redovite profesorice. Autorica je više knjiga i znanstvenih radova iz područja religijske pedagogije i katehetike.

Pitanje odgoja je temeljni izazov cjelokupnog društva

Živa zajednica: Počela je nova školska i vjeronaučna godina. Pred kojim sve izazovima u odgojno-obrazovnom procesu danas stoje djeca i mladi?
Dr. Ružica Razum: Na samome početku možemo reći da je temeljni izazov ne samo odgojno-obrazovnoga djelovanja i vjeronauka, nego cjelokupnog društva pitanje odgoja, odnosno pitanje čovjeka. Riječ je o temi koja na osobit način muči mnoge roditelje, odgojitelje, učitelje i nastavnike, ali i cjelokupno društvo. Nikada se prije nije toliko govorilo i ulagalo u odgoj i obrazovanje kao danas. Nikada se, međutim, nije toliko raspravljalo o velikim i složenim odgojnim te osobito problematičnim ponašanjima djece i mladih. Mnogi roditelji, odgojitelji i učitelji svjesni su da je nešto otišlo ukrivo, ali nisu sigurni koji je pravi uzrok toga i što treba činiti da se stanje popravi. Ono što mi se čini osobito važnim i problematičnim jest činjenica da se kod odraslih primjećuje nedostatak odgojne odlučnosti i djelotvornosti. Od­rasli, i pritom mislim i na roditelje i na odgojitelje/učitelje, kao da su digli ruke od nastojanja da dobro odgoje djecu i mlade. Glas roditelja ili učitelja sve češće zamjenjuje glas televizije, novina, virtualnih prijatelja, društvenih mreža, računala i slično. Ti suvremeni „odgojni“ glasovi ne pridonose zdravom razvoju mlade osobe. Zapravo, možemo reći da ti „odgojni“ glasovi sve više kao ideal nameću idol lažne slobode i uživalačkog i sebično-narcisoidnog mentaliteta koji ponajprije traži osjetilni užitak i ostvarivanje sebičnih interesa ne brinući za druge. Brze promjene suvremenoga društva sma­njile su ulogu obitelji u odgoju djece. Zbog velike užurbanosti emotivne su veze postale površnije. Ali treba priznati, ni mladima nije lako: nasuprot mnogobrojnim (ne)odgojnim glasovima mlada je osoba danas dezorijentirana. Nalazi se pred teškom dilemom: koga poslušati? Tko nudi ključ za istinski sretan i ispunjen život? Odgoj čovjeka temeljno i odlučujuće pitanje, zbog kojeg je potrebno probuditi hrabrost u donošenju odlučujućih odluka.

Odgoj i obrazovanje bez duhovne dimenzije je manjkav

Živa zajednica: Uz stjecanje zna­nja iz raznih nastavnih područja, na poseban je način važna i duhovna dimenzija?
Dr. Ružica Razum: Točno. Svaki je odgoj i obrazovanje koji ignorira duhovnu dimenziju manjkav. Odgoj i obrazovanje koji uključuje duhovnu dimenziju, odnosno cjeloviti razvoj učenika, daje mogućnost za korigiranje danas dominantnih odgojno-obrazovnih trendova koji glorificiraju „tržišno usmjerene“ predmete i ignoriraju vrijednosno usmjereno obrazovanje. Riječ je o duhovnoj dimenziji koja se očituje ponajprije u rastu i razvoju unutrašnjega čovjeka, čovjeka koji ne daje vrijednost samo izvanj­skim stvarima, konzumističkim dobrima i tržištu, nego i duhovnome životu, unutrašnjemu dijalogu, razmišljanju o značenjima, sposobnosti za divljenje i slušanje, smislu i nadi, bližnjemu i solidarnosti. Promicanje duhovne dimenzije osobito je važno imajući pred očima prevlast površnoga i trenutačnoga, preobilje prolaznih informacija i emocija koje suvremenog čovjeka udaljavaju od njega samoga i otežavaju mu imati čvrsta životna uporišta. Opravdana težnja za materijalnim dobrima ne smije potisnuti razvoj duhovne dimenzije, odnosno unutraš­njeg čovjeka koji se ne pita sebično samo za korisnost i isplativost, nego nastoji živjeti ono što je istinski dobro, is­tinito i lijepo. Naime, materijalni nap­redak koji zanemaruje moralnu i duhovnu dimenziju razvoja i života neće stvoriti sretnijeg čovjeka i pravednije društvo. Iako je za promicanje duhovne dimenzije zadužen cjelokupni odgojno-obrazovni sustav, ipak vjeronauk ima ključnu ulogu u promica­nju te dimenzije života. I može pomoći cjelokupnoj školi, poput proročkoga glasa, da ispravno postavi ciljeve svoga djelovanja. Škola treba vjeronauk.

Živa zajednica: Koji su suvremeni izazovi vjeronauka između tradicije i znakova vremena?
Dr. Ružica Razum: Istaknut ću samo jedan aspekt problema. Svijet u kojemu živimo i u kojem pastoralno djelujemo se promijenio. Tu promjenu va­lja poznavati i prihvatiti. A to nije uvijek lako. Osobito ako imamo određeni broj godina. I okoštali mentalitet. Suvremena situacija u kojoj živi i djeluje Crkva u Hrvatskoj prožeta je dubokim kulturološkim, političkim, etičko-duhovnim i vjerskim preobrazbama. Današnji mentalitet, običaji, vrijednosti, životni izbori pokazuju se sve slabije ukorijenjenima ili nadahnutima krš­ćanskom vjerom. Te promjene ne smiju se ignorirati. Zanemarivanje tih promjena te oživljavanje „nostalgija u kršćanstvu“, tj. jednostavno pozivanje na tradiciju i kršćansku prošlost, moglo bi se pokazati iznimno lošim izborom koji prijeti da ostanemo izolirani u nostalgičnim sjećanjima na lijepu kršćansku prošlost vlastite kulture i naroda, i izvan strujanja suvremenog svijeta. Pasivno prihvaćanje i oponašanje tradicionalnih modela razmiš­ljanja i ponašanja u sadašnjosti može biti jednostavan izraz naše mentalne lijenosti i komotnosti. A ne izraz vjernosti evanđelju i Crkvi. Kvalitetan vjeronauk zahtijeva ozbiljno uzimanje u obzir suvremenog svijeta kao drugačijeg sugovornika, a ne pružanje odgovora imajući u vidu čovjeka koji niti ponašanjem, razmišljanjem, senzbilitetom ni jezikom ne pripada tom i takvom svijetu. Jedan od važnih vidova aktualne složenosti religijskoga konteksta odnosi se upravo na identifikaciju naslovnika kojima je upućena kršćanska poruka. Pristupati današnjem vjerniku jezikom i metodama koje ne vode računa o preobraženim stanjima senzibiliteta, mentaliteta i duhovnosti toga vjernika rezultira govorom koji nitko ne razumije i rješenjima kojima se ne riješavaju stvarni problemi. Još je 1979. papa Ivan Pavao II. uputio poziv Crkvi „da obnovi svoje povjerenje u katehetsko djelovanje kao prvenstvenu zadaću svoga poslanja. Ona je pozvana da katehezi posveti svoje najbolje ljudske zalihe i snage ne štedeći napore, umore i materijalna sredstva da je što bolje organizira i da obrazuje sposobno osoblje“ (CT 15). Osim prevažne ali, nažalost, pomalo zanemarene župne kateheze, osobiti napor zahtijeva složeno i nadasve delikatno pitanje vjeronauka u školi. Riječ je o nastavi koja pruža iznimno velike mogućnosti za evangelizacijsko-dijakonijsko djelova­nje Crkve.

Vjeronaučna nastava je iznimno zahtjevna i obećavajuća

Živa zajednica: Ističe se kako je vjeronauk danas izazov i Crkvi i školi. Što pritom možete istaknuti?
Dr. Ružica Razum: Velika većina učenika u osnovnoj i u srednjoj školi upisuje katolički vjeronauk (više od 80%). To je velika šansa. Velika mogućnost. Velika odgovornost. Vjeronaučna nastava omogućuje Crkvi da redovito susreće preko vjeroučitelja veliki broj djece i mladih i da im pomogne u njihovu cjelovitom sazrijevanju. Školska vjeronaučna nastava, naime, može se smatrati jednom od rijetkih službi pomoću koje Crkva redovito susreće milijune učenika u Europi. Stoga Crkva vjeronauku mora posvećivati svoje uistinu najbolje snage jer je vjeronaučna nastava iznimno zahtjevna i iznimno obećavajuća. U suvremenoj školi koja je sve snažnije usmjerena prema unapređenju gospodarstva i promicanju društva temeljenih na znanju, prisutnost vjeronauka možemo smatrati proročkim glasom protiv diktata ekonomskim, materijalnih, prirodoznanstvenih i sličnih zna­nja. Vjeronauk trajno podsjeća školu na potrebu promicanja takva odgoja i obrazovanja koji vodi računa o cjelovitome razvoju i dobru učenika, svakog učenika. Crkva, osobito preko vjeronaučne nastave, mora imati proročku riječ i u tom smislu biti potpora roditeljima u nastojanjima da svojoj djeci usade temeljne kršćanske duhove i moralne vrijednosti. Kako u nastojanju oko stjecanja izvanjskih dobara ne bi izgubili sami sebe.

Ne treba miješati ciljeve vjeronauka i župne kateheze

Živa zajednica: Podsjetite ukratko razliku između školskog vjeronauka i kateheze?
Dr. Ružica Razum: Vjeronauk nije crkvena kateheza u školskim pro­s­to­rijama, vjeronauk nije propovijed. Svrha vjeronaučne nastave je biti u
službi istinskog razvoja i zrelosti učenika, prema punini njegova čovještva. Vjeronauk želi pridonijeti sazrijevanju odgovornih, svjesnih i prosvijetljenih odluka na području vjere i života uop­će. Vjeronauk je pozvan prodrijeti na područje kulture. Vjeronauk daje djeci i mladima ispravan interpretacij­ski ključ za tumačenje čovjeka, svijeta, živo­ta. Kao takav, nema važnijega pred­meta u školi od konfesionalnoga vjeronauka. S druge pak strane, cilj je kateheze uvesti u mentalitet vjere. Odgoj u vjeri, izgradnja i posvješćiva­nje kršćanskoga vjerničkog identiteta, ja­ča­nje crkvene pripadnosti, odgoj za sakramentalni život ciljevi su koji se ne oslanjanju primarno na školski vjeronauk, nego su oni ponajprije ciljevi župne kateheze. I ne treba miješati ci­ljeve vjeronauka i župne kateheze. U mnogim zemljama pa onda i u Republici Hrvatskoj postoji tendencija stva­ranja nerealnih očekivanja od vjeronauka i vjeroučitelja. Neki roditelji, kao i neki odgovorni u Crkvi, zahti­jevaju od vjeroučitelja da kod učenika postignu, osim rezultata na razini usvo­jenosti određenoga znanja, i rezultate na području vjere (prianjanje uz vjeru, obraćenje, vjerski angažman). Mnogi pastoralni djelatnici često svoju od­govornost prebacuju na školski vjeronauk te na taj način opte­rećuju školski vjeronauk zadaćama i očekivanjima koja su, najblaže rečeno, neprimjerena za školski sustav. Istodobno, uporno se šuti o mnogim neopravdano propuštenim katehet­skim prilikama unutar privilegi­ranoga katehetskog mjesta. Dok se dakle od vjeroučitelja očekuje puno, dotle se odgovornost i doprinos drugih čimbenika važnih za odgoj u vjeri prešu­ćuje ili nedovoljno ističe. Nemojmo zaboraviti i odgovornost kršćanske zajednice. Ni kateheta, a još manje vjeroučitelj, ne može očekivati da će zainteresirati, uključiti, odgajati u kršćanskoj vjeri ako se ne može osloniti na svjedočanstvo zajednice. Kako bi, na primjer, kateheta ili vjeroučitelj mogao objasniti važnost molitve, bogatstvo vjerničkog čitanja Biblije, bratstvo/sestrinstvo, ako ne može pokazati kršćansku zajednicu koja moli, čita Bibliju, živi kvalitetne odnose. Postojanje vjerodostojnih kršćanskih zajednica nužan je preduvjet uspješne komunikacije vjere.

Živa zajednica: Pred kojim izazovima danas stoji vjeronauk u R. Hrvat­skoj?
Dr. Ružica Razum: I nakon 25 godina neki dovode u pitanje opravdanost vjeronauka u javnim školama. No, ne smatram takve, uglavnom prigodnopolitičarske osvrte, ozbiljnim izazovima. Izazov nam predstavljaju sami uče­nici i njihov odnos prema vjeronauku. No, o tome sam već nešto rekla. Na­dalje, i odnos vjeronauka i župne kate­heze, još uvijek je pitanje s kojim se nis­mo dovoljno ozbiljno i sustavno suočili. Mislim da iz tog odnosa, koji je još uvijek preklapajući, proizlaze određene poteškoće, ali isto tako i određene neiskorištene mogućnosti koje Crk­va ima u naviještanju Radosne vijesti.

Živa zajednica: Prije više godina vodili ste seminar za pastoralne suradnice i suradnike koji djeluju u hrvatskim katoličkim misijama i zajednicama u Njemačkoj u Würzburgu. Što biste posebno istaknuli s tog susreta?
Dr. Ružica Razum: Bilo je to poprilično davno. Ostalo mi je u lijepome sjećanju. A i to iskustvo je pokazalo da je uvijek potrebno voditi računa o konkretnom okruženju u kojem radimo. Biti pastoralni suradnik u Njemačkoj nije isto, iako ima brojnih sličnosti, kao i biti pastoralni suradnik u Hrvatskoj. Izazovi dominantne kulture i društva, dominante politike, profil konkretnih naslovnika kojima se obraćamo jesu različiti. Pa onda i izazovi s kojima se susreće Crkva i pastoralni djelatnici. U svakom slučaju, iako je prošlo dosta godina, sjećam se zainteresiranosti pastoralnih djelatnika za teme o kojima smo razgovarali. U lijepom mi je sjećanju ostao i njih žar u raspravama i traženju veće jasnoće za pastoralne probleme s kojima se susreću. I da, sjećam se da su mi neki djelatnici „prigovorili“ da u svome izlaga­nju previše rabim sintagu „morali bi“.

Potrebni su pozitivni uzori

Živa zajednica: Kako danas us­pje­š­no djelovati na religijsko-pedagoškom i katehetskom području u hrvat­skoj inozemnoj pastvi?
Dr. Ružica Razum: Imajući u vidu trajnu potrebu da konkretno religijskopedagoško i katehetsko djelovanje vodi računa o konkretnim naslovnicima, onda mogu samo reći da mi je teško odgovoriti na to pitanje budući da nisam najbolje upoznata s profilom naslovnika koje pastoralni suradnici u Njemačkoj susreću u svome pastoralnom radu. Ali vrijedi za sve pastoralne suradnike, bez obzira gdje živjeli i radili: valja više gledati na mogućnosti a manje na probleme kako nam se ne bi dogodilo da zbog kritiziranja negativnoga ne iskoristimo mogućnosti koje imamo. I još, bez obzira u kojem kontekstu djelovali, valja voditi računa o tome da naše poučavanje ne bude u suprotnosti s onim što se želi poučiti. Svojim uzorom pastoralni će djelatnici, naime, na najbolji način omogućiti djeci i mladima prih­vaćanje i življenje tih vrijednosti. Kako bismo pomogli mladima da se razviju u zrele, odgovorne i moralne osobe — a samo takve mogu stvarati bolju budućnost — potrebni su pozitivni uzori. Učitelj koji želi svoje učenike odgojiti u cjelovite osobnosti i sam mora takav biti. Teško da mladi mogu prepoznati i prihvatiti važnim i vrijednim nešto što se takvim ne pokazuje u konkretnome životu odrasle osobe, roditelja, odgojitelja i učitelja, koja predstavlja konkretan model i uzor koji se, svjesno ili nesvjesno, imitira.

Živa zajednica: Vaša poruka za kraj?
Dr. Ružica Razum: Odgovornost. Budimo odgovorni. Odgovornost je jedna od najvažnijih osobina nastavnika/vjeroučitelja/katehete/pastoralnog djelatnika/svećenika/biskupa/roditelja. Zapravo, odgovornost je temeljna karakteristika odrasle osobe. Teško odraslu osobu možemo smatrati zrelom ako nije odgovorna. Umjesto na­šega uobičajenoga stava okrivljavanja sebe, drugih, društva, politike, Crkve, potrebno je zauzeti stav odgovornosti: Ne mogu kontrolirati sve, ali mogu kontrolirati svoje odgovore i svoje djelovanje. I ne zaboravimo da uspješan odgojitelj razgovara o moguć­nos­tima, dok manje uspješan govori o poteškoćama, problemima i ograničenjima:

Razgovarao: Adolf Polegubić