Prof. dr. sc. Jasna Ćurković Nimac dolazi iz Sinja. Za svoje roditelje kaže da su čudo, podigli su sedmero djece uz puno odricanja i žrtve. Diplomirala je na Katoličkomu bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a magistrirala i doktorirala iz područja moralne teologije u Rimu (Accademia Alfonsiana). Kao znanstvena suradnca nekoliko je godina radila u Puli i Zagrebu, na Institutu društvenih znanosti „Ivo Pilar“. Trenutno radi na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu kao redovna profesorica, na Odjelu za komunikologiju, gdje predaje predmete iz područja filozofije i etike komunikacije. Ističe kako je profesorski posao predivan, ali i iznimno odgovoran. Svjesna je da je u njezinoj učionici budućnost svijeta i da studentima mora dati znanje i vještine, ali i nadu da mogu mijenjati svijet nabolje. U razgovoru je posebno istaknula izazove i mogućnosti dijaloga u suvremenom svijetu.
Znanje je uvijek spasonosno
Živa zajednica: Interkulturalna komunikacija je danas izazovna tema, a to je ujedno i dijelom područje Vašeg istraživanja. Hoćete pojasniti o čemu se konkretno radi?
Prof. dr. sc. Jasna Ćurković Nimac: Interkulturna komunikacija je naravno stari fenomen, ali kao znanstveni diskurs i disciplina vrlo je mlado područje. U teorijskom smislu proizlazi iz antropoloških radova o razlikama među kulturama i svijesti kako su te razlike često bile izvor sukoba i nesporazuma, pa interkulturna komunikacija promišlja o načinima na koje možemo premostiti te razlike i prepreke putem razgovora. Za razliku od pojma multikulturalizma koji je neka vrsta stanja u kojemu se ističu razlike, odnosno mi živimo u jednoj državi, ali jedni pored drugih (pa imamo kineske, arapske, meksičke i sl. četvrti), interkulturalizam je pojam koji se odnosi na trajni proces u kojem se naše međusobne razlike nastoje razumjeti i prihvatiti, odnosno mi živimo jedni među drugima, uviđamo razlike, prihvaćamo ih i nastojimo na dobar način s njima upravljati. Interkulturalizam u obrazovnom kurikulu ima za cilj razviti kompetencije i vještine nužne za suživot i međusobno razumijevanje. Naime, osjetljivost za ljude koji su kulturalno (ali u svakom drugom smislu) drugačiji od nas možemo povećati i to na kognitivnoj ili refleksivnoj, afektivnoj i bihevioralnoj razini. Što se tiče kongitivne razine, kako bi mogli bolje razumijeti druge ljude, treba o njima nešto znati, razumijeti njihovu povijest, znati njihov jezik, njihove običaje, način na koji verbalno ili neverbalno komuniciraju ili pak šute, način na koji se odnose prema vremenu ili poslu i sl. Znanje je uvijek spasonosno jer predrasude i stereotipi nastaju tamo gdje manjka znanja, pa se javljaju neke misaone prečice koje složenost svijeta pokušavaju prepojednostavniti i često svoditi na našu, uglavnom zapadnu sliku svijeta. Nakon znanja, potrebno je razviti i ovu afektivnu dimenziju, odnosno smanjiti osjećaje nesigurnost u prisutstvu drugih kultura i povećati osjećaj znatiželje i općenito motivaciju te kontrolirati način na koji se nosimo s interkulturnim stresom. Što se tiče ove bihevioralne i ponašajne razine, ona se tiče vještina, odnosno kako ćemo naše znanje i osjećaje staviti u praksu, kad je potrebno govoriti a kad slušati druge, kad je potrebno izraziti osjećaje samoobrane kad otvorenosti, kad je potrebno tolerirati a kada konfrontirati. Za interakciju ne postoje jasne i detaljne upute jer je život širi od svih propisa, ali kad imamo dovoljno znanja o drugima i dovoljno motiva da ih upoznamo i prihvatimo, onda imamo dobre pretpostavke da će taj dijalog biti uspješniji.
Živa zajednica: Danas se u Crkvi i društvu na poseban način ističe potreba interkulturnog dijaloga. Kako se on konkretno i korektno ostvaruje?
Prof. dr. sc. Jasna Ćurković Nimac: Crkva i religija općenito daju svoj pečat kulturi, kroz religiju dobivamo uvid i u druge važne dimenzije nečije kulture i društvenosti (pogledajmo samo neizmjeran doprinos kršćanstva kulturnom stvaralaštvu), ali kultura jako puno utječe na načine na koje mi shvaćamo Evanđelje. Pritom je važno razumijeti da je kultura otvoren, dinamičan sustav i u stalnoj promjeni. Kulturni obrasci nisu apsoluti i moguće ih je mijenjati ako ne odgovaraju temeljnim ljudskim potrebama i protivne su ljudskom dostojanstvu. Evanđelje izrasta iz jedne kulture, ali može biti i njezin korektiv. Talijanski teolog Dotolo u svojoj knjizi Cristianesimo e interculturalità. Dialogo, ospitalità, ethos kaže da kršćanstvo u svom DNK ima upisanu dimenziju interkulturalnosti kao stil života. Enciklika pape Franje također Fratelli tutti također ističe potrebu dijaloga i posebno mi se sviđaju dvije njegove ideje. S jedne strane, papa kaže da „ljubav zahtijeva postupno otvaranje i proširivanje odnosa, ali ne na štetu vlastite kulture“ odnosno nama nekada smetaju potpuno sporedne stvari koje ne bi trebale remetiti naš interkulturni susret, i s druge strane papa kaže da su promjene koje dolaze s migrantima „dio organskog razvoja svijeta“. Ne možete se ograditi od utjecaja drugih kultura jer je kulturna evolucija stalna pojava, ali možete ih pametno usmjeravati. Moje je skromno mišljenje da kršćani u Hrvatskoj više žive interkulturni dijalog u praksi, nego li to stavovima iskazuju, što je svakako bolje nego da je obrnuto. Veliki problem je da vlada veliko nepoznavanje i često iracionalan strah od drugih kultura (na primjer, istraživanja kažu da ljudi u Europi često precjenjuju stvaran broj migranata), za što je kriva loša i često licimjerna europska integracijska politika. Svakako mislim da je važno odvojiti humanitarnu, kršćansku i političku razinu. Kršćani su pozvani da pomognu svakom čovjeku u potrebi i prihvate ga, a politika je dužna štititi svoje građane, svoje tradicije i kulture, načine života. Štititi svoj način života ne znači tjerati druge iz svog dvorišta, već obnoviti načine na koji interpretiramo svoje tradicije i vjerovanja u duhu sadašnjeg trenutka, učiniti ih životnima, privlačnima za druge. Mislim da se treba više raditi na tome da se obnovi kršćanski duh Europe, nego da gubimo energiju na konflikte s drugima. Svi znamo da je druge ljude moguće promijeniti tek kad se mi promijenimo i svoj odnos prema njima. Isto vrijedi i za kolektive.
Posebno nas određuju teška i bolna iskustva i traume
Živa zajednica: Sjećanje i oproštenje – dvije su odrednice zdravog življenja. Kako nakon brojnih rana i ožiljaka ponovno uspostaviti ravnotežu prema sebi i drugima?
Prof. dr. sc. Jasna Ćurković Nimac: Svi aktualni ratovi dijelom su ratovi pamćenja, neraščišćenih situacija prošlosti. Ima ona poznata rečenica vijetnamsko-američkog pisca Viet Thanh Ngyena da se ratovi vode dvaput, prvi put na bojištu, a drugi put u sjećanjima. Prošlost nas izrazito uvjetuje – naše porijeklo, naše djetinjstvo, načini kojima su se odnosili prema nama, priče koje su nam pričali i koje nisu pričali i sl., sve nas to izrazito određuje i često toga nismo svjesni. Posebno nas određuju teška i bolna iskustva te traume. Naravno da ne možemo biti slobodni ako nas prošlost pritišće, ali postoje načini na koje se možemo osloboditi prošlosti. Freud je to nazvao working through memory, odnosno on kaže da je trauma iz prošlosti i problem i rješenje. Problem svakako jer nas boli i onemogućava normalno funkcioniranje, ali i riješenje jer ozdraviti od traumatične prošlosti možemo ako se bavimo njome i radimo na njoj. Drugim riječima, osloboditi se duhova prošlosti možemo samo da idemo ponovno istim putem kojim smo išli kao djeca, ali sada jači, s novim spoznajama, s novim iskustvima, možda zajedno s nekim (osoba od povjerenja, psihoterapeut, duhovnik i sl.) odnosno da se suočimo s prošlošću, a ne da ju potisnemo, da joj damo novo značenje. Drugi način je da shvatimo da smo mi uvijek više od svoje prošlosti, mi smo i naša budućnosti sve ono što u njoj možemo ostvariti. Iako smo u velikoj mjeri određeni prošlošću, nismo determinirani načinima na koje ćemo se prema njoj odnositi. U tom smislu, moguće je iz najtežih situacija stvoriti prekrasne živote. Što se pak tiče opraštanja, smatram da je opraštanje u zadnje vrijeme dosta politički eksploatiran termin i opterećen, kao i da je psihologija danas često reducirala opraštanje na samoiscjeljenje. Iako je samoiscjeljenje sastavna i bitna dimenzija oprosta, kršćanski oprost je puno više od toga, on ide za tim da uspostavi narušene odnose i zajednicu, ne samo da se izolirani jedni od drugih nosimo s povredama. To je iznimno teško i zahtjeva puno vremena, nekad je i nemoguće za žrtvu zbog dubine povreda, ali je ideal koji kršćanstvo zagovara.
Živa zajednica: Pritom nije moguće zaobići ni područje empatije i suosjećanja s boli i ranjivosti drugih. Kako se uspješno nositi s tom stvarnošću?
Prof. dr. sc. Jasna Ćurković Nimac: Empatija je izrazito važna ljudska vještina i sposobnost koja zahtjeva da na druge ljude gledamo iz njihove situacije i njihove perspektive. Dobra je vijest da se ona može razviti i uvećati, jer kao što brojna istraživanja sugeriraju, s određenom razinom empatije se rađamo, ali postoje mogućnosti kultiviranja empatije, proširivanja naših misaonih i emotivnih ograničenja. Postoje pak i ljudi koji su hiperempatični, ono što se u filozofiji zove zamor empatije odnosno sklonost da suosjećamo s drugima do razine da nas to posve potroši i ne možemo efikasno funkcionirati. Neka istraživanja kažu da su češće žene hiperempatične. Empatija je vještina koju također treba regulirati, u smislu zdrave ravnoteže između vlastitih i tuđih potreba. Postoji još jedan fenomen koji mene dosta zanima i koji je danas puno na djelu, a koji je uočio psiholog Paul Slovic – paradoks empatije. Naime, radi se o tome da smo mi zbog svijeta koji je preko medija postao „globalno selo“ stalno u dodiru s traumama i strahotama koje se događaju diljem svijeta. Slovic ukazuje na činjenicu da što je veći broj žrtava, naša sposobnost za empatiju se smanjuje. Sjetimo se samo kako smo na početku rata u Ukrajini bili prikovani za ekrane, a kako vrijeme prolazi sve se više na to navikavamo i manje o tome mislimo. Zato je na početku rata Olena Zelenska apelirala: „Nemojte se naviknuti na našu patnju!“ Ali, naviknuli smo se! Mediji nas informiraju o tragedijima svijeta, ali gotovo reduciraju našu sposobnost suosjećanja, jer je naša sposobnost suosjećanja ograničena i treba ju dobro usmjeravati. O tome je još prije nekoliko desetljeća pisao Pascal Bruckner u svojoj knjizi Napast nedužnosti gdje kaže kako mi danas gotovo svaki dan gledamo tragedije koje se izmjenjuju jedna za drugom pred našim očima i jednostvno nastavimo ručati ili okrenemo program, jer su naši ljudski kapaciteti za suosjećanje ograničeni. Mene dosta zanima ideja kako naše altruistično ponašanje učiniti maksimalno učinkovitim, jer puno ljudi zaista želi pomoći, donirati, volontirati i sl. ali ponekad ne znaju koji su najbolji načini da to učine. Tako na primjer dio humanitarne pomoći i dobrih inicijativa ne završi uvijek u pravim rukama.
Vrijednosti se uče vrlo rano i najvećim dijelom u obitelji
Živa zajednica: Kako pomoći suvremenicima da te vrijednosti primjenjuju u svom svakodevnom životu s obzirom na njihov sadašnji duh i tijelo?
Prof. dr. sc. Jasna Ćurković Nimac: Vrijednosti su nešto što se uči vrlo rano i najvećim dijelom u obitelji. Douglass Frederick je rekao da je lakše izgraditi snažnu djecu nego popraviti pokvarene ljude. I puno je bolje ulagati u djecu nego u institucije preodgoja, jer znamo kako su prve godine djetinjstva ključne za čovjekov razvoj, a i ekonomski je isplativije (to je uvijek važan argument za one koji upravljaju). Obitelj je stoga primarno mjesto odgoja za vrijednosti, ne samo kroz verbaliziranje nekih vrijednosti, već prvenstveno kroz njihovo prakticiranje. Djeca često prečuju što roditelji kažu, ali ih ne propuštaju imitirati. Nadalje, škola ima izrazito važnu obrazovnu ali i odgojnu funkciju. Škola nije priprema za život, već sam život. U svijetu koji postaje sve više tehnološki determiniran, vrijednosti humanizma postaju važnije više nego ikad i obrazovanje nas mora na to pripremiti. Zato jer po prvi put u ljudskoj prošlosti čovjek je u opasnosti da ne upravlja svojim razvojem već da postane rob tehnologije. Ja se bojim da naše obrazovanje nije adekvatno u toj pripremi za život u jednom novom „vrlom svijetu“ i da moramo osmišljavati nove obrazovne modele. Čitavo društvo ima veliku ulogu u promicanju temeljnih vrijednosti, jer je prošlost često pokazala da su čak i dobri pojedinci činili loše stvari u lošim sistemima. Društveni okvir i sigurnost da su te vrijednosti prepoznate olakšava primjenu u svakodnevnom životu. Na primjer, poznato je da se u Hrvatskim školama puno više prepisuje nego na primjer u Australiji i Skandinavskim zemljama. Zašto? Zato što učenici nemaju sigurnost da je učenje isplativo i da će ono biti nagrađeno, jer se često događa da oni koji nisu najbolji imaju bolje poslove i mogućnosti. I naravno, uloga Crkve u odgoju za vrijednosti je izrazito važna, jer na taj način Crkva čuva temelje za sve ovo što sam prije spomenula. Nedjeljna propovijed je izrazito moćna platforma i medijski prostor za oblikovanje pogleda na svijet i poučavanja o vrijednostima. Tih 15 ili 20 minuta koje svećenici imaju na raspolaganju u propovijedi da ljudima svih slojeva i razina obrazovanja nešto mogu poručiti i da ih oni žele čuti je izvor ogromnih mogućnosti. Za to je potrebna ozbiljna priprema i uvid u konkretne ljudske i svjetske probleme.
Živa zajednica: Uskrs je svetkovina nade, trajnog života, Isusova i naša uskrsnuća, a do toga se dolazi preko muke i smrti. Kako učinkovitije podsvijestiti tu stvarnost za cjelovitiji i sretniji život?
Prof. dr. sc. Jasna Ćurković Nimac: Muka Gospodnja i Uskrs je vrijeme koje ilustrira čitav naš zemaljski život i zapravo je jedina istina o ljudskom životu. Bol je prisutna već na samom početku ljudskog života i zapravo je sastavni dio naše prirode. Iako se danas kroz transhumanističke projekte često nastoji iskorijeniti patnju i trpljenje i umjetno „poboljšati“ čovjeka, često su to utopijske ideje i zapravo određeno „raščovječenje“ čovjeka. Da ne govorim o legalizaciji eutanazije i eufemizmu „asistirano samoubojstvo“ koji se šire u sve više država i koji su znak da suvremeno društvo fenomen patnje lišava ikakve vrijednosti. Ljudi sve češće ne žele patiti i ne žele biti teret drugom, zato se govori o eutanaziji kao „altruističnoj odluci“. Ali mi stalno nosimo terete jedni drugih, i to su pravi testovi za našu ljudskost i zajedništvo. Naravno, da se treba boriti protiv patnje i da u našoj prirodi utkana tendencija da pokušamo povećati kvalitetu života, iskorijeniti bolest i siromaštvo i sl., ali treba paziti da kvaliteta života zadrži psihološku, socijalnu i svakako duhovnu komponentu. Nadalje, život pokazuje da se muka i trpljenje pojavljuju i tamo gdje su životni uvjeti odlični, tako da se često dogodi da ljudi koje imaju jako dobre materijalne i zdravstvene uvjete zapadaju u depresiju, pa i izvrše samoubojstvo. Zanimljivo, zadnjih godina je porast stope samoubojstva najviše zabilježen u Južnoj i Sjevenoj Americi. Znači bol se ne može iskorijeniti nikakvom suvremenom tehnologijom, već samo vjerom koja lječi i koja daje smisao i horizont nade tim patnjama, te uz pomoć zajednice koja daje podršku. Samo u svjetlu Uskrsa je podnošljiv i objašnjiv život.
Hrvatska mladima ima što ponuditi
Živa zajednica: Kako se Vi kao vjernica, znanstvenica, majka i supruga nosite sa svim tim izazovima u konkretnoj sredini u kojoj živite i djelujete?
Prof. dr. sc. Jasna Ćurković Nimac: Nije uvijek jednostavno povezivati obaveze na Sveučilištu i obiteljske obaveze, ali je lijepo i obogaćavajuće. Naše Sveučilište je zaista family friendly i uvijek doživljavam da je moguće naći neke kompromise, ako se potrebe jasno iskomuniciraju i ako se vrijedno radi. S obzirom da je profesorski posao neka vrsta poziva i rekla bi ima neograničeno radno vrijeme (nikada ne možete reći da ste sve dovršili), baš kao i majčinstvo, treba dobro znati upravljati vremenom. Meni se čini da sam u svemu brža otkako sam majka i da je moja vjera čvršća, jer kao roditelj često strepite, svjesni ste da sami ne možete zaštiti svoju djecu i predajte Bogu njihovu budućnost. Mislim da me moja djeca spašavaju od toga da se izgubim i potrošim u znanosti, daju mi perspektivu i ograničenja, a isto tako se obiteljski izazovi s kojima se nosimo vrlo često mogu implementirati u znanost i nastavu, te ih učiniti životnijima i konkretnijima. Kao roditelji dajemo život i usmjerujemo svoju djecu u život, učimo ih da je vjera vrlo konkretna stvar i da se mora vidjeti u kvaliteti njihova života i vrijednosnim izborima. Moramo ih pripremiti da svoje životne svjetonazore i vjerska opredjeljanja prvo bolje razumiju, a onda da ih komuniciraju drugima na dobar način (što danas postaje sve teže). Iako je naš profesorski posao zbog puno obaveza i javne naravi često izvor stresa, shvaćam koliko je važno to ne prenijeti na djecu i trudim se zaštiti ih od stresa. Zato jer odrastajući kreću u društvo koje je prepuno stresa. Mislim da je to umjetnost odgoja – odgojiti djecu koja žele nešto postići ali da ne postanu robovi svojih ambicija i da ostanu uravnoteženi u društvu koje je sve više kompetitivno. Također smatram da su, osim vjere, sport i umjetnost vrlo važna područja prevencije od stresa i da djecu treba poticati da se bave takvim aktivnostima. Meni osobno je to terapija kad sa svojim sinovima zaigram tenis ili kad crtam sa svojom kćeri, jednako kao i kad smo na nedjeljnoj misi. Sve je to neka vrsta molitve i tihe prisutnosti koja je važna za djecu i za roditelje.
Živa zajednica: Česta ste gošća i na drugim učilištima i ustanovama izvan Hrvatske. Koja su Vaša iskustva u komunikaciji s drugima, a često i drugačijima?
Prof. dr. sc. Jasna Ćurković Nimac: Komunikacija s drugačijima je moja strast. Od drugačijih ljudi najviše učimo, dok sa sličnim ljudima uglavnom ponavljamo ono što velikim dijelom znamo. Suvremena tehnologija nam je pomogla da posve relativiziramo pojam blizine pa nam tako može danas biti puno bliži netko koji je kilometrima udaljen, a dijeli moj svjetonazor, vrijednosti te interese. Nije rijetko da se susjedi uopće ne poznaju, što je također problematično ali sada nije tema. S druge strane, američki antropolog Edward Hall je dobro rekao da svaka kultura više toga skriva nego otkriva, ali najviše toga skriva od svojih vlastitih pripadnika. Dakle, mislim da je prvo važno upoznati svoju kulturu na iscrpan način, a onda nastojati razumijeti druge. Ljudi se povode za različitim trendovima zapada (mislim da je uvoz američkog načina života kroz popularnu kulturu prilično zabrinjavajući) ili istoka (trenutno jako popularan korejski val, a da ne govorim o newageovskim pokretima početkom stoljeća) a da se nisu uopće potrudili otkriti pravu vrijednost svoje kulture i vjere. Moja iskustva na drugim učilištima samo gledam kao veliko obogaćenje i priliku za učenje, ne samo o obrazovanju, kulturi, već također i o sebi samoj i mojoj kulturi, njezinim prednostima i granicama. Uvijek potičem mlade ljude da odu vani i iskuse svijet, ali da se vrate – jer i mi u Hrvatskoj imamo puno toga za ponuditi. Život u inozemstvu može biti predivan, ali mislim da nikako nije lagan i da mladi ljudi često imaju idealiziranu i romantičnu viziju toga, misleći da vani sunce ljepše sja.
Živa zajednica: Vaša poruka za kraj?
Prof. dr. sc. Jasna Ćurković Nimac: Najprije bi čestitala Vašim čitateljima Uskrs i poželjela da ga provedu sa svješću o njegovom pravom značenju te u krugu obitelji. Kako kaže Majka Terezija, ako želiš promijeniti svijet, idi kući i voli svoju obitelj – odatle počinje naše zemaljsko putovanje i ako nam se posreći, tamo bi trebalo i završiti. Drugo, izrazila bi divljenje prema Vašim čitateljima kao onima koji su imali hrabrosti napustiti svoju zemlju, suočiti se s brojnim poteškoćama života u tuđini, često krenuti ispočetka, ponekad bez velikih sredstava i stvoriti uspješne živote. Ako čitaju ovaj časopis, onda je vjerojatno da im je vjera bila velik oslonac i lijepo je da se u jednoj sve sekularnijoj sredini okupljaju oko Crkve. Oni su nada da će kršćanska Europa opstati unatoč svim aktualnim poteškoćama.
Razgovarao: Adolf Polegubić
