Donosimo zanimljiv razgovor s njemačkim povjesničarom prof. dr. sc. Ludwigom Steindorffom.
Ludwig Steindorff je rođen Hamburgu 1952. Studirao je povijest, slavistiku i germanistiku u Heidelbergu i Zagrebu, a za vrijeme studija proveo je godinu dana na specijalizaciji u Zagrebu. Nakon diplome, za vrijeme dvogodišnjeg boravka u Zagrebu kao stipendist, izradio je veći dio svoje disertacije o dalmatinskim gradovima u 12. stoljeću. Doktorat je stekao u Heidelbergu 1981. godine. Od 1981. do 2000. radio je na Sveučilištu u Münsteru, tamo je i habilitirao 1990. godine. 1993. bio je gost predavač u Zagrebu. Od 2000. do umirovljenja 2017. je bio redoviti profesor za povijest Istočne i Jugoistočne Europe na Sveučilištu Christian-Albrechts-Universität u Kielu. Bio je od 2003. do 2009. predsjednik stručnog društva povjesničara za Istočnu Europu u Njemačkoj. Od 2009. do 2019. je vodio kulturno-obrazovnu ustanovu Schleswig-Holsteinische Universitäts-Gesellschaft. Autor je mnogobrojnih publikacija, među ostalim „Povijesti Hrvatske“ (treće njemačko izdanje 2020., hrvatski prijevod 2006., talijanski 2007.). Sveučilište u Splitu mu je 2019. dodijelilo počasni doktorat.
Živa zajednica: Rođeni ste Nijemac, ali ste gotovo cijeli svoj profesionalni život posvetili proučavanju slavenske baštine, prije svega Rusije, ali i povijesnih, političkih, religijskih i nacionalnih odnosa u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi. Čak ste izvrsno naučili hrvatski jezik koji nije nimalo lagan. Gdje leži izvor zanimanja za slavenski duh?
Nije to bio dugoročni životni projekt, već niz sretnih odluka i okolnosti. Učio sam ruski već u gimnaziji na tečaju kod svog profesora latinskog, i već u školi sam volio predmet povijest. Tako sam upisao slavistiku i povijest u Heidelbergu, germanistiku sam tek počeo u Zagrebu kod profesora Žmegača. Za hrvatski kao drugi slavenski jezik, uz ruski, sam se odlučio pod dojmom prijateljstva s jednim albanskim studentom medicine s Kosova, kolegom u studentskom domu. Oduševio sam se za zemlju na ljetnoj školi 1975. u Zadru i Sarajevu. Na specijalizaciji u Zagrebu 1976./77. sam pod mentorstvom profesorice Nade Klaić otkrio interes za hrvatsku srednjovjekovnu povijest, a na kraju te godine sam upoznao svoju buduću ženu, profesoricu hrvatskog u gimnaziji. Tako su me i struka i ljubav navele da sam se zbog rada na disertaciji vratio 1978. u Zagreb gdje smo ostali živjeti do kraja 1980. Tamo smo se vjenčali i rodio nam se sin, dok se kćerka rodila u Münsteru. Pod dojmom rata u Hrvatskoj sam se sve više bavio temama iz suvremene hrvatske povijesti, i tako sam 1997. odlučio napisati „Povijest Hrvatske“ kao svoj prilog upoznavanju ove mlade države s bogatim povijesnim nasljeđem.
Živa zajednica: Proživjeli ste vrijeme željezne zavjese, podijeljenosti Njemačke, ali i Europe, na istočni i zapadni blok. Povijest kao da se ponavlja. Ponovno se rasplamsava svojevrsni ideološki hladni rat Istoka i Zapada. Vidite li neke naznake i sličnosti poslijeratne Europe i današnjeg stanja? Razumije li zapadna Europa Istok?
Odrastao sam i odgojen sam u uvjerenju da nakon iskustava Drugog svjetskog rata sigurno neće više biti rata u Europi, da baš nuklearni sporazum između blokova osigurava mir. Tome su pridonijele i politika popuštanja i sve propusnija Željezna zavjesa. Jugoslavija je tu igrala posebnu ulogu zbog nesvrstanosti, samoupravnog socijalizma i zbog svojih uglavnom otvorenih granica. A kakvo je razočaranje bilo, kad je veliki zaokret 1989.-1991. s jedne strane donio demokratizaciju i slobodu bivšim socijalističkim zemljama te ujedinjenje Njemačke, a s druge strane prve ratove u Europi nakon 1945., naime u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Tek puno kasnije je krenuo proces integracije zemalja srednjoistočne i jugoistočne Europe, uključujući Hrvatsku, u strukture NATO-a i Europske Unije. One su time postale dio Zapada u političkom smislu, neovisno o tome što je svaka zemlja unijela i čuva svoju kulturnu baštinu i svoje specifičnosti. Europska unija je osnovana na načelu raznolikosti. Ali otkada je postalo jasno da Rusija pod Putinom ide svojim putem i konačno čak počinje rat, nastala je nova Željezna zavjesa, po, dakako, novoj liniji, puno dalje na istoku. Tako je Europa ponovo podijeljena. Neovisno o sadašnjim nevoljama mislim da je većina građana u Rusiji naklonjena sličnom sustavu vrijednosti kao i većina građana drugih europskih zemalja.
Živa zajednica: Jednom je veliki češki kardinal Tomaš Špidlík rekao da dolazi vrijeme Slavena koji će osnažiti i očuvati europski kulturni i vjerski identitet. Slažete li se s tim? Na koji način slavenski gen može obogatiti europsku baštinu?
Izjava kardinala Špidlíka slijedi staru romantičnu tradiciju slavofilije, ljubavi prema slavenstvu, koja je igrala veliku ulogu pri razvitku nacionalne svijesti slavenskih naroda, među njima i Hrvata, u 19. stoljeću. Solidariziranje slavenskih nacionalnih pokreta je služilo jačanju njihova položaja u odnosu i prema starim imperijima i prema drugim nacionalnim pokretima, u slučaju Hrvata prema Habsburškoj Monarhiji s jedne, te mađarskom i talijanskom nacionalizmu s druge strane. Špidlíkove riječi zvuče kao apel da pojedini slavenski narodi budu međusobno tolerantni, neovisno o pripadnosti različitim vjerskim i državnim tradicijama. I sigurno se on nadao budućoj ravnopravnoj ulozi nacionalnih država slavenskih naroda u Europi nakon prevladanja komunističkog sustava i podjele Željeznom zavjesom.
Pripadnici pojedinih slavenskih naroda se malo lakše sporazumijevaju zbog sličnosti svojih jezika. Ali svijest o zajedničkom pripadanju slavenskom jezičnom krugu danas nije više važan faktor nacionalne samosvijesti. Obje države koje su osnovane pod geslom zajedništva slavenskih naroda ne postoje više, ni Jugoslavija, ni Čehoslovačka. Kao što se vidi baš na primjeru Hrvatske, vjerska i kulturna tradicija kao i starije državne strukture tu djeluju puno jače. Svaka nacija se afirmira po svom vlastitom jeziku. I u tom smislu je Hrvatski sabor nedavno izglasao Zakon o hrvatskom jeziku. Doduše, povijest razvitka hrvatskog jezika je usko povezana s poviješću drugih slavenskih jezika, i tu igraju veliku ulogu ćirilometodska baština i upotreba različitih pisama kroz povijest: glagoljice, latinice i u manjoj mjeri čak ćirilice u vidu bosančice.
Živa zajednica: Hrvatska se nalazi na sjecištu triju geografsko-kulturnih krugova: mediteranskog, panonskog i balkanskog. Uz sve povijesne nedaće, Hrvatska je danas samostalna demokratska država i dio je Europske unije. Što smatrate najvećom snagom jednog malog naroda da od sedmog stoljeća i dalje kao narod postoji?
Hrvatska je tako privlačna baš zbog raznolikosti pejzaža, arhitekturne baštine i etnografije (počev od kuhinje pojedinih krajeva) i u bliskom je dodiru s kulturnim prostorima drugih vjera, naime pravoslavlja i islama. Tragovi etnogeneze Hrvata sežu do 7. stoljeća, a imena „Hrvat“ i „Hrvatska“ su prisutna u europskoj povijesti od 9. stoljeća. Od ranog srednjeg vijeka, od vremena hrvatske narodne dinastije, postajala je hrvatska državnost. Granice povijesnih teritorija Hrvatske – uže Hrvatske, Slavonije, Istre i Dalmacije – su stabilne uglavnom od 18. stoljeća, a djelomično već od srednjeg vijeka. Važna uloga pripada staleškoj svijesti hrvatskog plemstva od kasnog srednjeg vijeka nadalje. A u novom vijeku, od Pavla Vitezovića do Iliraca, nastali su narativi o samobitnosti Hrvata u okviru europskih naroda. Uz sve ove čimbenike, koje su pridonijele stvaranju suvremene hrvatske nacije u 19. stoljeću, najbitniji je čimbenik većinska katolička vjera koja je zajednička svim povijesnim regijama uključujući krajeve u Bosni i Hercegovini s hrvatskim pučanstvom.
Živa zajednica: Po Vašem mišljenju, koja je uloga Katoličke Crkve bila u formiranju nacionalnog identiteta kroz povijest, posebno u vrijeme komunizma i koja je njena uloga danas, posebno u Njemačkoj?
Dok se Hrvati po većinskoj vjeri ne razlikuju od svojih susjeda Mađara, Slovenaca i Talijana, tradicija katoličke vjere je svakako odlučujuća razlikovna oznaka prema Srbima i Bošnjacima, pravoslavcima i muslimanima. Koncepti, koji su uključivali i bosanskohercegovačke muslimane u hrvatsku naciju, urodili su samo malim plodom. Za vrijeme socijalističkog poretka, Katolička Crkva je postepeno stjecala ulogu odvjetnika i glasnogovornika hrvatskog nacionalnog identiteta. Ona je imala mjesto izvan sistema kao njegovoj ideologiji „alternativna“ ustanova. Nakon prvih godina teške represije i međusobnog nepovjerenja razvio se od šezdesetih godina neki način suživota i Katolička Crkva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bila je u stanju izgraditi široku mrežu dušobrižničkog rada i laičkih aktivnosti. Kada sam još kao student prvi puta duže vremena boravio u Zagrebu 1976.-1977., iznenadilo me koliko je katolički crkveni život bio prisutan u svakodnevnici, neovisno o tome što je sistem nastojao potiskivati religiozni život, počevši od ignoriranja crkvenih blagdana u kalendaru. Neovisno o puno povoljnijem pravno-političkom položaju, Crkva je i sada izložena procesima sekularizacije, premda u puno manjoj mjeri nego u Njemačkoj. Katolička Crkva u Njemačkoj bez sumnje profitira u velikoj mjeri od katoličkih doseljenika. I tome pridonose i Hrvatske katoličke misije po cijeloj Njemačkoj.
Živa zajednica: Hrvati su ponosan narod, ali su se na neki način uvijek divili Njemačkoj preciznosti, organiziranosti i disciplini. Postoji li nešto za što jedan Nijemac danas može reći da je vrijedno divljenja kod Hrvata? Mogu li Hrvati biti primjer Nijemcima u nekim stvarima?
Počeo bih s jednim iskustvom, anegdotom: Kada u Njemačkoj predstoji neki važni događaj, okvirni plan mora biti gotov najmanje šest mjeseci prije. U Hrvatskoj kažu tri mjeseca prije događaja: Ima još vremena! A sve će u zadnjem trenutku zaista i uspjeti. Sviđaju mi se veća opuštenost, sposobnost improvizacije, gostoprimstvo, smisao za slavljenje. Inače, valjda je to naše zajedničko ljudsko iskustvo: Što bolje osobno upoznajemo pojedine ljude, to manje nam znači njihova nacionalnost, to više gledamo na njihove individualne osobine.
Živa zajednica: Premda ste evangelik, sudjelujete također u životu Hrvatske katoličke misije Schleswig-Holstein. To je vrlo pohvalno svjedočanstvo. Osjećate li u među hrvatskim vjernicima ekumensku otvorenost i prihvaćanje?
Uzajamno poštovanje različite crkvene pripadnosti bilo je od početka jedna podloga našeg bračnog života. Već u Münsteru smo upoznali tamošnju Hrvatsku katoličku misiju, koja je kao sve Misije u Njemačkoj služila za vrijeme rata u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini kao sigurna luka u duhovnom smislu, a organizirala je i vrijednu materijalnu pomoć. Kada smo 2000. stigli u Kiel, bilo nam je drago da i tu daleko na sjeveru djeluje Hrvatska katolička misija, koja je krajem 2023. godine proslavila 40 godina od osnutka. Nikada mi nitko nije „prigovarao“ da sam evangelik, uvijek se osjećam dobro prihvaćenim. Ja tako dobro razumijem, koliko Hrvatima u Njemačkoj znače njihove Misije kao „otoci hrvatskog jezika“ i kao mjesta gdje mogu dijeliti radost i tugu.
Živa zajednica: Posjetili ste mnoga mjesta Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Gdje Vam je bilo najljepše? Imate li posebno drago mjesto?
Svi krajevi imaju svoje čari – gradovi kao ogledalo europske urbane baštine od antike do najsuvremenije arhitekture – more i obala, planine, pitomo Zagorje, ravnice Slavonije. Drago mi je kada mogu povezati pojedina mjesta sa svojim povjesničarskim radom. Spomenuo bih kao primjere nadgrobnu ploču kroničara Tome arhiđakona (†1268.) u crkvi sv. Frane u Splitu i Zelenu potkovu u Zagrebu kao simbol hrvatske nacionalne afirmacije na kraju 19. i s početka 20. stoljeća. Volim šušur u Splitu i Zagrebu isto kao mir u Komiži na Visu. A koje mjesto je mom srcu najdraže? To je livada ispod planinarskog doma Grafičar na Medvednici.
Razgovarao: Ivan Gavranović
Foto: grafikfoto.de
