U Hrvatskoj katoličkoj misiji (HKM) Hamburg nedavno su održane „Misije“, koje je vodio član Hrvatske dominikanske provincije fr. Marko Bobaš, koji živi i djeluje u dominikanskom samostanu na Korčuli. „Misije“ su se u HKM Hamburg održale u znak zahvale Gospodinu za 53 godine vjerničkog života unutar te hrvatske misijske zajednice, a trebale su se održati još 2020., ali su odgođene zbog korona virusa. Fr. Marko Bobaš rođen je 18. lipnja 1952. u Brajkovićima, od oca Franje i majke Anđe r. Čuturić. Osnovnu školu završio u Han Biloj, a Dominikansku klasičnu gimnaziju u Bolu, na otoku Braču. Dominikanski novicijat je imao godine 1973. u Chieriju u Italiji, a u Bologni je završio teološki studij. Za svećenika je zaređen i mladu misu je služio u Brajkovićima u župi Sv. Petra i Pavla, 9. kolovoza 1981. Danas živi i djeluje u dominikanskom samostanu Sv. Nikole u Korčuli, a vrsni je umjetnik. O njegovu umjetničkom stvaralaštvu objavljena je monografija „Veličina skromnoga – Umjetničko stvaralaštvo Marka Bobaša, O.P.“, (glavni urednik Frano Prcela, O.P.), Dominkanska naklada Istina, Zagreb, 2013. Njegov dolazak u Hamburg je bila prigoda za razgovor za „Živu zajednicu“ na koji se rado odazvao.
Središnja tema svakog kršćanina čovjeka je da je zbrinut i zaštićen od Boga
Živa zajednica: „Misije“ u HKM Hamburg ste nazvali kao dane otvorenog duhovnog kišobrana?
Fr. Marko Bobaš: Povod mog dolaska u Hamburg je bio zahvaliti Bogu za 53 godine vjerničkog života unutar te hrvatske misijske zajednice. To su dani posebne milosti ili dani otvorenog duhovnog kišobrana. Nama kršćanima je posebno važan nadnaravni pristup svemu što nam se u životu događa. To se može prepoznati i očitovati jedino ako neprestano živimo u Božjoj prisutnosti – otvoreni Bogu, kako bismo njegovim pogledom, njegovim pristupom pristupali svemu što se događa i onda nikada ne padamo u obeshrabrenje, razočarenje, u kukanje, nego samo u zahvaljivanje. On okreće sve na dobro i sve nam postaje od koristi. Središnja tema svakog kršćanina čovjeka je da je zbrinut i zaštićen od Boga. Njegov je posao samo zahvaljivati i to cijeloga života. Tada se otvara sezona „cvrkutanja“ – poput slike kad dođe proljeće pa ptice počnu cvrkutati, budi se priroda. Kršćanin je onaj koji neprestano živi u sezoni cvrkutanja – zahvaljivanja Bogu i to je sav njegov posao. Bog se potpuno brine o njemu i štiti ga. Za sve što mu treba, Bog je tu jer je ljubljeno dijete Božje i neprestano je opskrbljivan od Boga sa svime potrebnim i za dušu i za tijelo. Njegov posao je samo zahvaljivati. Zato sam proveo ove dane u Misiji kako bih zajedno s vjernicima otvorio sezonu „cvrkutanja“. Želja mi je da se ta sezona zahvaljivanja Bogu nastavi – kako bismo tijekom cijeloga svoga života držali otvorenim duhovni kišobran, kako bismo bili zaštićeni od svega negativnog što nam zli šalje, bilo izravno, bilo preko osoba s kojima živimo i koje susrećemo, bilo preko događaja, kako bismo bili zaštićeni i obranjeni, kako nam to ne bi bilo na štetu, nego da nam bude na duhovno dobro.
Kršćani bi trebali biti radosni
Živa zajednica: A to je i cilj Isusova dolaska na zemlju?
Fr. Marko Bobaš: Cilj Isusova dolaska na zemlju je da budemo najsretnije osobe na svijetu. Kršćani bi trebali biti radosni. Ako su tužni, smrknuta lica, to je znak da naravno pristupaju svemu što se u njima i oko njih događa. Kako je rekao Angelus Silesius, njemački mistik, da mi kršćani ovdje na zemlji ne živimo u svom prirodnom obitavalištu. Dodaje, kako je naša situacija u kojoj živimo slična ribama kad bismo ih uzeli iz mora i stavili po asfaltu, po krovovima, na travu, po drveću. One tada ne bi bile u svom prirodnom okružju, uginule bi. Da ne bismo uginuli u svom neprirodnom ambijentu, mi se trebamo povezati s Bogom, kako bismo preživjeli.
Živa zajednica: Da bi se do toga došlo, sigurno tome prethodi put vlastita duhovnog zrenja?
Fr. Marko Bobaš: To je zapravo starozavjetna provjerena shema. Jednom prilikom, kad mi baš nije bilo sve u duhovnom životu dobro, upitao sam jednu duhovnu osobu, zašto je tome tako. Odgovorio mi je – provjeri gdje si: jesi li u Egiptu, u pustinji ili si u obećanoj zemlji. I ja provjerim, zapravo sam još uvijek bio u Egiptu. Dakle, kad se iziđe iz Egipta, lako se opet vratimo natrag u ropstvo, ako smo bez Boga. I onda smo opet u ropstvu. I sâm sam bio u ropstvu. Doživio sam tešku situaciju koja je trajala tri godine. Trebalo mi je osviještenje da se vratim vjeri – da budem povezan s Isusom. Skupo košta život bez Boga. Tada je čovjek otvoren zlu. Taj period mog života je bio 1986. – tada sam bio negdje blizu 40 godina i tad sam intenzivnije započeo hod s Gospodinom. Do tada sam imao zamrznute sakramente, pa čak i svećenički red – a bio sam tada svećenik pet godina. Dakle, od svega nisam imao nikakve koristi, a ja to nisam znao i tada sam počeo s Gospodinom odleđivati sakramente, tad je počeo moj život s Gospodinom. Do tada je bila najteža situacija u mom životu. Bilo je i drugih, ali je ta bila najteža. To je bio moj početak. Poslije je krenuo moj put iz egipatskog ropstva u pustinju. Kroz život su se i dalje događale kušnje. S obzirom da sam dalje išao s Gospodinom, bilo je lakše oduprijeti se svemu. Važno je započeti kontakt s Bogom i to svaki dan. Bez toga smo izloženi. Uz Božju zaštitu, zli nam ne može nauditi.
Živa zajednica: Pritom je važno i pitanje identiteta?
Fr. Marko Bobaš: U sklopu „Misija“ u misiji dotaknuo sam se i pitanja identiteta svakog pojedinog člana zajednice. Važno je jačati identitet. A to se može jedino preko kontakta s Isusom. Ako ne znam svoj identitet, ne znam ništa. To je uglavnom kod ljudi zamrznuto, pa treba to odlediti – i oplemenjivati svakoga dana. Tko poznaje svoj identitet, poznaje i Isusov identiteti i identitet Duha Svetoga i Oca Nebeskog. To ide zajedno. Koliko upoznamo Boga, toliko upoznamo i sebe. Za Isusa je važno da barem ima jednu osobu koja je spremna s njim surađivati i preko nje može djelovati na druge. Ta osoba postaje posrednik preko kojeg Isus djeluje. Do kraja života trebamo ići u školu za posrednike između Isusa i osoba koje susrećemo. To treba stalno produbljivati i u tome rasti. Nikad dovoljno. I to je najvažnije. Isus bez posrednika ne može ništa, a i ljudi bez njega ne mogu ništa. Svi smo tako povezani. Osuđeni smo na neuspjeh, ako nekoga bez Boga potičemo na duhovno. Treba pustiti Boga neka On djeluje.
Važno je dan započeti s Isusom i završiti ga s Isusom
Živa zajednica: A to je trajni izazov?
Fr. Marko Bobaš: Ako jedan dan ne kontaktiram s Isusom, to se odmah osjeti. To ja osjetim, a i drugi će osjetiti. To je kao i s hranom. Ako ne uzimamo hranu, nećemo preživjeti. Svaki dan nam treba hrana – duhovna i tjelesna. Ako je Isus trebao svakodnevni razgovor sa svojim Ocem, onda to mi kao ljudi trebamo još i više. Važno je dan započeti s Isusom i završiti ga s Isusom. Kad je Duh Sveti sišao nad Isusove učenike, oni su živjeli nadnaravno. Važno je dopustiti Isusu da dovrši svoje djelo u meni, kako bih mogao nadnaravno početi živjeti kao ljubljeno dijete Božje i to već ovdje i sada, da bih bio zbrinut i zaštićen.
Živa zajednica: Naši su mladi u današnjem društvu posebno izloženi?
Fr. Marko Bobaš: Kad su u pitanju mladi, koji su danas na razne načine izloženi i u Domovini i u inozemstvu, važno je s njima razgovarati. Važno ih je zainteresirati da se otvore i počnu razmišljati i razgovarati o duhovnim vrijednostima. Što prije krenu s Isusom, to je bolje. Dva su načina kako ih zainteresirati – jedan od načina je najčešći, a to sam i sâm doživio – kad doživimo tragedije i nesreće. To su idealne prilike da potražimo Isusa. Te krize ljude otrijezne i tada potraže Isusa. A drugo je, da im to netko izmoli, kao Augustinu ili Pavlu. Ako ne trebam Isusa, ne može me nitko na to prisiliti. Isus pristupa svakoj osobi na njezin osobni način, kao što je i meni pristupio na razumljiv i prihvatljiv način. Tako i svakome od nas. Kad čovjek spozna da ima Spasitelja, to znači zahvaljivati mu po cijele dane. Bilo koji problem da se pojavi u životu, imam Spasitelja koji je u svakom mom problemu sa mnom. Problem je kad se sami igramo spasitelja, a to onda ima posljedice na nas i na sve one koje susrećemo. To je idolopoklonstvo. Malo stado ima Spasitelja. Znači, to je ista situacija kao i na početku. Ništa se nije promijenilo. Ali zbog malog stada, mi još uvijek postojimo. Istinsko kršćanstvo nikada nije postalo masovno. Isus i nije išao na masovnost. On je djelovao preko malog stada.
Moja Gospa daje „pet“ svakome tko dolazi. Na srcu joj piše – Srećo moja, volim te!
Živa zajednica: Vi ste i umjetnik. Kad ste osjetili potrebu za duhovnim izričajem kroz umjetnost?
Fr. Marko Bobaš: To je počelo uoči Domovinskog rata, u mojim 40-im godinama. Uglavnom koristim drvo – od daske pravim reljef. Režem, podižem, spajam, lijepim. U posljednjih nekoliko godina ne radim, jer nemam atelje. Imam u planu napraviti izložbu, materijal je spreman. Moram se suživjeti s prostorom, materijalom. Imam već ideja. U Dubrovniku sam imao dva ateljea. Tada sam svaki dan mogao raditi. Koristim staro drvo, nekad od ormara, daske i sl. Posebno mogu izdvojiti moju Gospu – Majku Lijepe Ljubavi. To je moja Gospa. Imao sam prije moju Gospu – ikonu koju sam nacrtao. Kasnije sam joj povećao ruku. Ona daje „pet“ svakome tko dolazi. Na srcu piše – Srećo moja, volim te, ali to se ne vidi. Gospa to govori svakom tko joj dolazi. Radio sam uglavnom ikone na meni pristupačan način – Isusa, Marije, svetaca. Moja umjetnost ima svoj stil koji sam malo pomalo oblikovao. I svoj Dominikanski red dotičem kroz umjetnost – sv. Dominika, sv. Katarinu, bl. Ozanu, bl. Augustina. Svjetovne motive više ne radim. Prije sam nešto radio, ali više ne. Jako mi je puno djela uništeno u Bosni u našoj obiteljskoj kući. Muslimani su ih iznijeli iz kuće i zapalili. Ta djela su mi bila najvažniji dio – prijelaz prema sadašnjem umjetničkom izričaju. To je faza u kojoj sam oblikovao svoj stil. Tada nisam bio u duhovnom zrenju kao danas. Ali to je bilo kao neka vrsta pripreme za ovo danas. Imao sam nekoliko izložbi. Nemam puno svojih djela kod sebe. Kad bih nešto napravio, uglavnom bih dao dalje. Kad sam trebao napraviti zadnju izložbu u Dubrovniku, morao sam zamoliti one kojima sam dao djela, da ih posude za izložbu.
Živa zajednica: Kako kritika ocjenjuje vašu umjetnost?
Fr. Marko Bobaš: U početku nije bilo pozitivno, ali sam svejedno dalje radio jer sam imao potrebu za tim. I moja subraća u samostanu nisu baš to puno vrednovala. U biti to nisam ni radio zbog nekoga, već je to bila moja potreba. Kasnije su i oni vidjeli u tome vrijednost, pa su me podržavali. Nova izložba, koju sam trebao pripremiti, imala bi temu – „Raspeti, samo Raspeti“. To je pripremljeno u glavi, nikako to početi realizirati. Za to bih trebao veći prostor. To bi bio ciklus od 10 do 20 djela o toj temi.
Vjera stvara stvarnu umjetnost
Živa zajednica: U božićnom smo vremenu. Božić je i u umjetnosti česta tema?
Fr. Marko Bobaš: Opet se vraćamo na glavnu temu: ako sam susreo Spasitelja, onda pričam o svim njegovim životnim ciklusima. O Božiću ne samo da se može govoriti – nego i slikati, pisati, skulpture raditi i sl. A to mogu ponajbolje oni koji su susreli Spasitelja. Čovjek se može obratiti, susresti Boga slušajući glazbu, gledajući predstavu, gledajući umjetničko djelo, krajolik, kao brat Lovro od Uskrsnuća, koji je vidio ogoljelo drvo i došla mu spoznaja kako će ono u proljeće biti prekriveno prelijepim lišćem, a možda i plodovima. Doživio je Božju prisutnost i Božje djelovanje preko tog stabla. Prisutnost Spasitelja ponajbolje mogu uprisutniti pjesnici, slikari, kipari, teofili. Vjera u biti stvara stvarnu umjetnost. A tako i Veliki petak, Uskrs i sl.
Živa zajednica: Dođu li ljudi jednostavno do tih spoznaja?
Fr. Marko Bobaš: Kao svećenik, nakon svih mojih „pustinja“ i „Egipata“, vidio sam da ljudi imaju poteškoću spoznati Isusa jer u svom ambijentu u kojem žive nisu upoznali one koji su upoznali Isusa. Uvijek trebamo osobe koje će nas u tome podržati.
Ako ne znam slušati Boga, ne mogu slušati nikoga
Živa zajednica: Jeste li imali priliku umjetnicima govoriti o tome?
Fr. Marko Bobaš: Na žalost, mnogi ne vjeruju, ostaju i dalje u svom uvjerenju. Jako je veliki problem potaknuti osobe da nešto prihvate. Iz mog iskustva mogu reći da mene izruguju, ismijavaju – umjetnici i drugi. Ono, pa nije to baš tako, nemoj tako. Ali ne samo umjetnici nego i mnogi kršćani, redovnici i redovnice. Ali, nije to nešto moje osobno nego Božje. Kad sam bio tri godine u krizi, govorio sam Gospodinu da to ne bih poželio ni najvećem neprijatelju. Ali sada mogu reći, da bih to svakom poželio. Jer na kraju vidim što sam dobio. Ne može se pomoći drugima, ako se to nije osjetilo na vlastitoj koži. Potreban je i dar slušanja da bi se iz monologa ušlo u dijalog. Bez dara slušanja se ne izlazi iz monologa. Bez dara slušanja ne mogu razgovarati ni s Bogom ni s bližnjima jer ostajem u monologu. Ako ne znam slušati Boga, ne mogu slušati nikoga. Nema komunikacije. Ne mogu s nikim uspostaviti osobni odnos. Izoliran sam, ne mogu biti obogaćen niti pomoći da se drugi obogate. Ne mogu rasti. Kad se Bogu predaju svoji loši osjećaji prema drugima, dolazi do pokajanja i na to mjesto dolazi Božje milosrđe i ljubav prema svima. Kad se to učini, i drugi se mijenjaju prema nama. Svaka osoba osjeti što ja o njoj nosim u svom srcu. Ono što su Udbini arhivi za nas Hrvate, to su naši vlastiti arhivi u nama prema drugima i jako su pogubni za nas i za naše bližnje. Te arhive treba uništiti. Osoba osjeti prihvaćam li je ili ne. Ne treba se ništa reći, to se osjeti. Ne trebam nekome reći da ga prihvaćam ili ne – on to treba osjetiti iz moga života. Ako netko zatruje vašu nutrinu, znači da je njegov duh jači. Ako je duh Božji u nama, nitko nam ne može nauditi. Kad prihvatimo osobu, osoba se promijeni. Bog se u svojim čudesnim djelima otkriva svakoga dana.
Živa zajednica: Na koji se način poruka Božića može ponajbolje uprisutniti bilo kroz umjetnost, bilo kroz život?
Fr. Marko Bobaš: Važno je spoznati novorođenog Spasitelja i u njemu vidjeti Boga. Ključno je pitanje: ima li Isusa tamo gdje sve i svi o njemu govore. Dao Bog da ga ima! Dobro je biti u životnim traženjima, ali nije dobro u tome ostati cijeloga života. Ako ima Isusa u našem životu, nema problema. Ako ga nema u našem životu, ima i previše problema.
Razgovarao: Adolf Polegubić
