Valentina Sudić rođena je 1988. u Slavonskom Brodu. Dolazi iz Starog Topolja, župa Garčin, Osječko-đakovačka nadbiskupija. Nakon završene gimnazije „Matija Mesić“ u Slavonskom Brodu, 2007. upisuje Katoličko-bogoslovni fakultet u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, kojega uspješno završava 2012. godine. Iste godine je poslana od strane Đakovačko-osječke nadbiskupije i KBF-a u Đakovu na daljnje školovanje na Visoku filozofsko-teološku školu Sankt Georgen u Frankfurt na Majni. Na toj je školi 2016. završila licencijatski studiji iz biblijske teologije. Akademske godine 2016./2017. radi kao znanstvena suradnica iz biblijske teologije na KBF-u u Đakovu. Ujedno tada započinje i doktorski studij na Sankt Georgenu u Frankfurtu, kojega uspješno završava 2020. godine radom „Askese mit Schwerpunkt auf Ehelosigkeit im Neuen Testament“ (Askeza s naglaskom na bezbračnost u Novom zavjetu), pod mentorskim vodstvom prof. dr. Ansgara Wucherpfennig SJ, te postiže akademski stupanj doktorice teologije.
Bezbračnost poradi služenja Gospodinu
Živa zajednica: Tema Vaše doktorske disertacije glasi „Askese mit Schwerpunkt auf Ehelosigkeit im Neuen Testament“ (Askeza s naglaskom na bezbračnost u Novom zavjetu). Hoćete li ukratko sažeti glavne teze Vašeg doktorata?
Valentina Sudić: Polazni tekst u mom radu je Isusov razgovor sa saducejima, kojega nalazimo u sva tri sinoptička evanđelja: Mk 12,18-27; Mt 22,23-33; Lk 20,27-40. Matej gotovo identično preuzima cijeli tekst od Marka, blago ga jezično i stilski dotjeruje. Luka prema mišljenju većine bibličara također preuzima Markov tekst sve do trenutka Isusovog odgovora u Lk 20,34b-36. Zašto Luka u Isusovom odgovoru ne prati više Markov tekst? Jel’ evanđelist Luka sam promijenio Isusov odgovor u svom evanđelju ili je to učinio netko drugi? Koji je motiv promijene i kako tumačiti navedene retke? Ovom problemu su se do sada značajnije posvetili njemački bibličar Otto Schwankl, koji smatra da je evanđelist Luka sam učinio promjenu svoga teksta kako bi novozavjetni govor o uskrsnuću povezao sa starozavjetnim govorom o uskrsnuću i sjevernoamerički bibličar David E. Aune, koji zastupa tezu da je promjena Lukinog evanđelja nastala naknadno pod utjecajem krsne teologije i stila življenja sirijskih kršćana. Ja pak u svom radu zastupam tezu da je Lk 20,34b-36 Lukin redakcijski zahvat poradi cjelokupnog prikaza „lika“ svjedoka Isusovog uskrsnuća, na čijem svjedočenju Luka temelji svoje evanđelje (Lk 1,2) i s kojima Luka završava svoje evanđelje (Lk 24,53). Ujedno o njima piše u svom drugom djelu, Djela apostolska kao navjestiteljima („angeloi“) i svjedocima uskrsnuća. Glavne segmente o „navjestiteljima Isusovog uskrsnuća“ do kojih sam došla nakon tumačenja Lk 20,34b-36 usporedila sam s preostala dva biblijska teksta koja govore o bezbračnosti poradi služenja Gospodinu: 1 Kor 7 i Mt 19.
Živa zajednica: Zašto ste za doktorski studij odabrali upravo Sankt Georgen u Frankfurtu?
Valentina Sudić: Mislim da je ispravnije reći da je Sankt Georgen tj. prof. A. Wucherpfennig odabrao mene. Naime kada je odlučeno mene poslati na specijalizaciju iz biblijske teologije, naravno da se nametnulo pitanje gdje. Jedna od pozitivnih strana vodstva đakovačkog fakulteta je briga da profesorski kadar ima znanstvenu pluralnost. Jedan kolega je već bio poslan za Rim, drugi je bio poslan u Jeruzalem, tako da je odluka pala mene poslati na njemačko govorno područje. K. Višaticki i M. Tomić, profesori Svetog pisma sa KBF u Đakovu su pitali prof. A. Wucherpfennig bi li želio prihvatiti mene za svoju doktoranticu. Njegovo „da“ me je dovelo upravo na Sankt Georgen u Frankfurtu.
Prilagodba Crkve životu i situaciji u kojoj se nalazi
Živa zajednica: Katolička Crkva u Njemačkoj nalazi se u traženju novih pastoralnih i strukturnih putova. Kako gledate na to iz osobnog iskustva života u Njemačkoj?
Valentina Sudić: Proces promjena koje je započela Crkva u Njemačkoj osobno ne vidim kao neki novi proces u povijesti Crkve. Dovoljno je otvoriti povijesni dio Novoga zavjeta i osvježiti pamćenje prije nego što krenemo govoriti o „novim“ pastoralnim putovima Crkve u Njemačkoj. Konkretizirat ću se na svoje osobno iskustvo u Frankfurtu gdje sam osam godina, jer Crkvu u Njemačkoj jako slabo poznajem, da bi mogla globalno nešto reći. Frankfurt iako ne leži na moru, on je pravi lučki grad. Zračna luka Frankfurtu donosi enormno veliku raznolikost i doticanje različitih kultura, nacionalnosti, religija, itd. To me podsjeća na jedan novozavjetni lučki grad – Korint. Proučavajući Prvu poslanicu Korinćanima i živeći u Frankfurtu, ostala sam zadivljena koliko su Pavlove riječi pisane Korinćanima 50-tih godina nakon Krista, za nas u Frankfurtu itekako aktualne. Mislim da je dobro i potrebno da se Crkva prilagodi životu i situaciji u kojoj se nalazi, ne odstupajući poput Pavla ni milimetra od onog temeljnog i bitnog, a to je uskrsli Krist.
Živa zajednica: Ovaj broj Žive zajednice je posvećen Uskrsu. Uskrs i nada su nedjeljivo povezani. Na koji se način uskrsna nada ponajbolje očituje u vremenu COVID-19?
Valentina Sudić: Mislim da u ovom vremenu COVID-19 možemo jako puno učiti o sebi samima. Zar nas stalno ne prati u međusobnom razgovoru upravo riječ nada?! Svako malo slušamo čemu se čovjek nada, jer se osjeća ugrožen mjerama, da ne kažem zapovijedima koje su nam nametnute isključivo radi našeg dobra. Ako se do sada nismo nikada prepoznali kao ljudi nade, onda sam uvjerena da je ovo vrijeme u kojem se nalazimo probudilo u nama svijest – mi kršćani smo ljudi nade. Nada je jedna od božanskih kreposti darovana čovjeku i oduvijek je bila u nama, bili mi toga svjesni ili ne. Onog trenutka kad postanemo svjesni nade u nama, činimo jedan novi korak na putu prema Bogu. Nada u nama pokreće pouzdanje da ćemo s Božjom pomoći doći na cilj – do Uskrsa, do punine zajedništva s Bogom. Čovjek koji se nada je ujedno čovjek koji vjeruje i koji ljubi. Stožerne kreposti uvijek idu zajedno. Možda bi s jednom dozom zahvalnosti trebali promatrati ovo vrijeme COVID-19 u kojem živimo. Znam i sama da je jako teško, jer već godinu dana slušamo samo o zaključavanju države, socijalnoj distanci i dr., kao da ponestaje nade. Ali sam duboko uvjerena da ovo vrijeme u nama kršćanima budi još jače nadu u život, u život u izobilju kojega može jedino Gospodin dati. Nošeni tom nadom hrabro i vedro živimo sadašnjost.
Krist nas je otkupio svojom mukom, smrću i uskrsnućem
Živa zajednica: Do Uskrsa se dolazi preko korizme – preko muke i smrti. Nije li cijeli naš ovozemaljski život okrenut prema toj stvarnost bez obzira na životna iskustva kroz koja prolazimo?
Valentina Sudić: Da naš ovozemaljski život je okrenut prema Uskrsu i radosti, bez obzira na životna iskustva kroz koja prolazimo. Mi možemo uistinu biti radosni, jer znamo da je naša kršćanska nada već djelomično ostvarena. Krist nas je otkupio svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Svaka naša patnja i odricanje, ako ćemo biti iskreni, kad stanemo pred raspelo se topi. Zašto? Jer nam je darovana ljubav koja ništa nije zadržala za sebe. Korizma nije ništa drugo nego put do Ljubavi. Kad čovjek svjesno izgrađuje sebe, upoznaje sebe, darove koji su mu dani, koje je razvio i koje još treba razviti tako malo po malo čovjek promatrajući sebe i svoje granice otkriva ono najsvetije u sebi – Boga. Kad smo dostigli tu točku svoje spoznaje – Bog je u nama, spremni smo, kako kaže sv. Petar, dati svima obrazloženje nade koje je u nama (usp. 1 Pt 3,15) – vjera da je Krist uskrsnuo i da ćemo mi jednog dana uskrsnuti. Zanimljiv je nastavak Petrove rečenice. Naime sv. Petar ističe kako naše svjedočenje za Krista treba biti „blago i s poštovanjem, dobre savjesti“ (1 Pt 3,16) uvijek pazeći na jakost i dostojanstvo bližnjeg. „Ta uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego čineći zlo“ 1 Pt 3,17.
Živa zajednica: Kako radosnu vijest Isusova, a onda i našeg uskrsnuća, posadašnjiti u vremenu u kojem živimo opterećenu brojnim izazovima koji ljude odvraćaju od te stvarnosti?
Valentina Sudić: Kako sam u prethodnom odgovoru rekla, nadu u vlastito uskrsnuće i vjeru da je Krist uskrsnuo, ne možemo i ne smijemo nametnuti nikome. Pozvani smo tako živjeti da se drugi zapitaju o nadi koja je u nama. U vremenu u kojem živimo svi nešto nude. Gotovo da je sve postalo „to go“ i tu se čovjek današnjice gubi. Počesto puta se uhvatim da ni ne zastanem, nego samo uzmem i idem ne pridajući ni trenutak pažnje tomu što sam uzela. I to nije dobro. Kako radosnu vijest posadašnjiti u vremenu u kojem živimo, mislim da nam je najbolje pokazao sam Isus. Stani čovječe. Povuci se u osamu. Udahni. Moli. Upoznaj sebe i svoga Boga. A tek potom izađi iz svoje osame i svjedoči. Da se izrazim veoma plastično suvremenim rječnikom, ažuriraj se čovječe na kraju svakog dana ili dopusti drugome da to učini.
Put u Emaus i Isusovo ukazanje Mariji iz Magdale ključni za vjernički život
Živa zajednica: Evanđelje je istina o Isusu Kristu, ali i o ljudima koji su posvjedočili o njegovu životu, muci, smrti i uskrsnuću. Kako se to očituje u vjerničkom životu?
Valentina Sudić: Tko god je pročitao evanđelje, makar jedno, do kraja, zna da ono završava izvještajem o praznom grobu. Evanđelist Luka i Ivan, nakon izvještaja o praznom grobu nam ostavljaju još jedan zapis koji govori o prvom susretu učenika s Uskrslim. Put u Emaus koji opisuje Luka i Isusovo ukazanje Mariji iz Magdale su dva događaja meni jako zanimljiva i smatram ih ključnima za naš vjernički život. Marija iz Magdale i dvojica učenika koji su se uputili u Emaus su zbunjeni, potreseni, ne mogu shvatiti što se dogodilo. Jeste li se ikada tako osjećali? Ja jesam. Za razliku od dvojice učenika koji u svojoj zbunjenosti, možda čak i razočarenju u Isusa odlaze iz Jeruzalema, Marija iz Magdale odlazi na Isusov grob, na izvor „problema“ za svoju zbunjenost. Marija iz Magdale, kako to grčki tekst Ivanovog evanđelja ističe želi shvatiti, želi znati što se dogodilo. Ona aktivno traži odgovor što se dogodilo s Isusom, gdje je Isus. Učenici na putu u Emaus su pasivni, prihvaćaju stranca na svome putu, ali Luka ne piše da su učenici strancu govorili o Isusu, nego obrnuto: stranac počevši od Mojsija i svih proroka protumači im što u svim Pismima piše o Isusu (usp. Lk 24,27). Na kraju obje zgode imaju identični kraj. Marija iz Magdale i oba učenika na putu u Emaus navješćuju radosnu vijest – Isus je uskrsnuo. Da bi mogli biti donositelji radosne vijesti, potrebno ju je znati. Evanđelje nam daje dva primjera da budemo aktivni poput Marije iz Magdale – sami idemo i tražimo ili da budemo poput učenika na putu u Emaus – damo se poučiti. U oba slučaja ćemo doživjeti ono što su učenici na putu u Emaus rekli: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma“ (Lk 24,32) i oba puta će nas učiniti navjestiteljima radosne vijesti – Isus je uskrsnuo.
Nošeni nadom u vlastito uskrsnuće, budimo ohrabrenje mlađima
Živa zajednica: Uskrs nas uvijek iznova vodi prema novom životu, kako na ovom svijetu tako i nakon smrti u prelasku u vječni život. Kako to ponajbolje životno iskusiti?
Valentina Sudić: Dopustiti Uskrsu da ga upoznamo. Svake godine iznova slavimo Uskrs, a jesmo li ga upoznali? Najljepši znak Božje ljubavi je upravo otajstvo Kristova uskrsnuća. Uskrs nije zeko, šarena jaja, kulen i šunka – koliko god ja to kao Slavonka voljela, u centru Uskrsa je Kristovo uskrsnuće i ujedno nada u moje vlastito uskrsnuće. Prošle godine, vjerujem po prvi puta u povijesti Crkve u Njemačkoj, Hrvatskoj i mnogim zemljama diljem svijeta, vjernici nisu mogli aktivno sudjelovati na sv. misi za Uskrs, niti na obredima Vazmenog trodnevlja. Kako smo se osjećali? Jel’ bilo Uskrsa u našem domu (ne mislim na kulen i šunku)? Jesmo li zastali? Objasnili djeci što slavimo i zašto? Jesmo li bili razočarani poput učenika na putu u Emaus? Iako Uskrs slavimo jednom godišnje, mi kršćani svakodnevno živimo uskrsnu nadu. I nju, kako sam rekla, trebamo stalno iznova ažurirati, svaka naša molitva, žrtva, ljubav prema bližnjem, odlazak na sv. misu su samo neke od radnji koje održavaju naš vjernički život „fit“, odnosno kojima pokazujemo svoju povezanost sa Kristom i jačamo vjeru u vlastito uskrsnuće. Nadam se kako ćemo ovoga Uskrsa moći aktivno sudjelovati u liturgiji Svetog trodnevlja, ali svejedno mislim da mi ni jedan Uskrs neće ostati u tolikom pamćenju kao Uskrs 2020. godine. Bila je u meni nada i radost koja oživljava.
Živa zajednica: Vaša poruka za kraj?
Valentina Sudić: Slavlje Uskrsa je u našem narodu protkano mnoštvom običaja, što je jako lijepo. Potičem starije naraštaje da ne zaborave te običaje i Tradiciju prenijeti na sljedeći naraštaj. A mlađi naraštaj želim ohrabriti, da budu aktivni i sami prouče što je Uskrs i koji su uskrsni običaji našega naroda. Nošeni nadom u vlastito uskrsnuće, oblikujmo već danas svoju sadašnjost, kako bi se svi koje susretnemo zapitali, „koja je to nada u srcima vašim“ (usp. 1 Pt 3,15). Uskrsli Krist vam „otvorio pamet da razumijete Pisma“ (usp. Lk 24,45) te svjesni svog uskrsnuća naviještate Onoga koji je prvi uskrsnuo od mrtvih. Bio vam Krist početak i kraj! Sretan Uskrs!
Razgovarao: Adolf Polegubić
Živa zajednica, 3-4/2021.
