Docentica dr. s. Valerija Kovač rođena je 1972. godine u Posušju (Bosna i Hercegovina). Članica je Družbe sestara franjevki od Bezgrješne iz Šibenika. Doktorirala je iz dogmatske teologije o temi „Personalno-relacijska paradigma teologije Josepha Ratzingera/Benedikta XVI.“ na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u lipnju 2013. godine. Na istom fakultetu predaje Teološku antropologiju te kao vanjski suradnik na Hrvatskome katoličkom sveučilištu. Dopisna je članica Papinske međunarodne marijanske akademije (PAMI) u Rimu, tajnica Hrvatskoga mariološkog instituta KBF-a, zamjenica glavnoga urednika časopisa HKVRPP „Posvećeni život“ te urednica mrežne stranice sibenskefranjevke.hr. U svom znanstveno-istraživačkom radu posebno se bavi teologijom Josepha Ratzingera/Benedikta XVI. te pitanjima teološke antropologije u suvremenom kontekstu.
Naša nada je utemeljena u Bogu
Živa zajednica: Uskrs je kao najveći kršćanski blagdan neodjeljivo povezan s nadom. Kako danas živjeti iz uskrsne nade?
Dr. s. Valerija Kovač: Nije slučajno da najstarija kršćanska ispovijest vjere polazi od Isusova uskrsnuća (usp. 1 Kor 15). Bog je Isusa uskrisio od mrtvih i on se kao živi objavio apostolima. To je ona nenadmašiva novost, koju tada nitko od ljudi nije mogao zamisliti. Uskrsnućem Isusa Krista Bog je pokazao da je jači od smrti – od te najveće prijetnje u čovjekovoj želji da ne propadne, da živi vječno. Bog nam pokazuje da je uistinu Bog živih i da nas ne napušta, jer je po Isusu svima nama zajamčeno uskrsnuće. U tome je temelj i smisao naše vjerničke nade. Ona nije samo ljudska čežnja za boljim svijetom ili blaženim životom koja je vlastita čovjeku kao duhovnom biću. Naša nada je utemeljena u Bogu, koji nam je uskrišenjem Isusa pokazao da nas neće iznevjeriti i da se u njega možemo pouzdati. Uskrsna nada nije motivirana samo našom željom da bude ono što želimo, nego polazi od onoga što je Bog već stvarno učinio. U današnjem vremenu nesigurnosti i nestalnosti potrebna nam je takva nada, da će Bog unatoč svim ljudskim promašajima, unatoč kaosu i prividnome besmislu, preobraziti čovjeka i svijet, da će darovati čovječanstvu i svemu stvorenju budućnost. Ta budućnost neće biti samo produženje sadašnjosti, nego sasvim drugačiji način postojanja i života u nebeskome zajedništvu s njime. Takva nada nije ni san ni varka, nego sigurnost koja je usko povezana s vjerom u Božju moć i bezuvjetnu ljubav prema nama ljudima.
Živa zajednica: Uskrsu prethodi priprava kroz vrijeme korizme, ali i cijelog života. Što je potrebno za dobru pripravu?
Dr. s. Valerija Kovač: Dobro je početi s vježbama pobožnosti, odricanjima i dobrim djelima, koja od nas zahtijevaju određeni duhovni i tjelesni napor, više od onoga što dajemo svakodnevno. Doista se u korizmi mnogi odlučuju na neku posebnu aktivnost. Međutim, svoje postupke često objašnjavaju samo nekom korišću za sebe. Kršćanska priprema za Uskrs seže puno dublje. U korizmi poduzimamo određene odluke najprije zbog toga da postanemo osjetljiviji za Boga i za druge. Molitva, odricanje i dobra djela trebaju nas učiniti otvorenijima za Boga, da bismo njemu dali više mjesta u svome životu. Također nas trebaju voditi k tome da u drugim ljudima bolje prepoznamo vrijednost i dostojanstvo koje nam je svima dao Bog, stvorivši nas na svoju sliku. Konačno, korizmena priprema bi nas trebala učiniti odgovornijima prema našem životnom okolišu i stvorenoj stvarnosti, koju nam je Bog povjerio. Obred pepeljenja na početku korizme na simboličan način pokazuje koji je cilj naše pripreme za Uskrs. Pepeo je simbol priznavanja grešnosti, kajanja i započinjanja pokore. Poznata nam je izreka s biblijskom pozadinom: „Posuti se pepelom“. K tome, pepeo upućuje na „prah zemaljski“, na zemlju od koje je Bog stvorio prvoga čovjeka i udahnuo mu „dah života“, kako pripovijeda Knjiga Postanka. To znači da je čovjek prolazno biće, kojemu Bog daje da živi. Korizma je prilika da preispitamo i pročistimo sebe, svoje stavove i ponašanje. Da u Božjemu svjetlu i vlastitoj prolaznosti razlučimo ono što je za naš život bitno od onoga što je prolazno i sporedno. Da Boga stavimo na prvo mjesto i da prema njemu postavimo svoju ljestvicu vrednota, naših životnih planova i ciljeva. Da u svijesti svoje prolaznosti i grešnosti budemo prijemčivi za Božju novost i snagu, za Božji dar oproštenja i vječnosti.
Živa zajednica: Nevjera kao iskustvo na putu traženja vjere?
Dr. s. Valerija Kovač: Ja više razmišljam o nevjeri koja se u različitim oblicima pojavljuje kod onih koji već vjeruju. Gledano sa strane naše ljudske nestalnosti i sklonosti grijehu, vjera nije sasvim sigurna stvarnost, koju kada jednom posjedujemo, ne možemo više izgubiti niti je umanjiti. Ni jedan vjernik ne bi smio biti previše siguran u sebe i misliti da je njegova vjera nepokolebljiva. Vjera je s jedne strane Božji dar, no s druge strane čovjek je pozvan taj dar uvijek iznova prihvaćati i utkati ga u svoj konkretni život, da bi njegova vjera postala plodonosna. Upravo se tada mogu pojaviti poteškoće, u rasponu od krize vjere, preko sumnje, sve do nevjere. Kada naša vjera treba postati životna, može se dogoditi da ona bude duboko uzdrmana. Najprije, ako ne živimo kao istinski vjernici, ako živimo „kao da Boga nema“. Tada nije dovoljna naša deklarativna vjera koju pokazujemo izvanjskim znakovima u nekim posebnim trenucima. Sve dok naša vjera ne bude glavna pokretačka snaga i mjerilo za naše djelovanje i razmišljanje, ona je zapravo deformirana, neautentična vjera. Osim toga, našu vjeru mogu uzdrmati teški životni trenuci, koji nas dovode do nesigurnosti i preispitivanja, do sumnje i prigovaranja Bogu, do nevjere. Da bi naša vjera bila živa i vjerodostojna, potrebno je da se uvijek iznova prepustimo Bogu, da obnavljamo svoje povjerenje u njega i njegova spasenjska djela i obećanja.
Po križu nam je Bog osigurao novi život
Živa zajednica: Vijest o Isusovu uskrsnuću još uvijek se iznova širi svijetom. Kako je ispravno shvatiti i prihvatiti? Kako Uskrsu vratiti temeljni smisao?
Dr. s. Valerija Kovač: Temeljni smisao Uskrsa možemo gledati barem u dvije perspektive. Najprije, time što je Bog uskrisio Isusa Krista od mrtvih, potvrdio ga je kao svoga Mesiju, učinio je vjerodostojnim njegovo propovijedanje i djelovanje u svrhu Kraljevstva Božjega kao nove stvarnosti među ljudima. Uskrsnućem Isusov križ nije više promašaj i neuspjeh, nego po njemu Bog pokazuje svoju apsolutnu moć spasenja. Po njemu nam je Bog osigurano novi život, i mi ćemo jednom biti dionici njegove pobjede nad svim onim zaprekama koje nas ugrožavaju: nad patnjom, nepravdom, grijehom, smrću, zlom. No, već sada u ovozemaljskom životu možemo iskusiti plodove novosti i preobrazbe, koju nam je donio Uskrsli Gospodin. Primjer toga su sami apostoli. Nakon Isusove smrti na Veliki petak ostali su prestrašeni i razočarani noseći u sebi duboku sumnju, jesu li uopće Isusove riječi i djela imali ikakvu vjerodostojnost. Povukli su se i razbježali, i vjerojatno bi se vratili u svoj stari obični život prije Isusa. Promjenu su doživjeli tek kada im se Uskrsli Isus očitovao, tek kada ih je on iznutra ohrabrio i protumačio im da je njegova muka i smrt imala smisla. Bez Isusove preobrazbe apostoli ne bi mogli ići dalje njegovim putem, ne bi imali hrabrosti niti motiviranosti naviještati radosnu vijest njegova uskrsnuća. Takvu promjenu uskrsli Isus čini i nama u krštenju u kojemu na sakramentalan način prolazimo Isusov put. Apostol Pavao to jasno kaže u Poslanici Rimljanima: „Braćo […] krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života.“ (6,3sl) Kao kršteni već smo primili milost uskrsne preobrazbe i već sada živimo u vremenu uskrsnuća. I svaka euharistija je susret s uskrslim Kristom, po kojoj nas on uključuje u svoju preobraženu stvarnost, dok ponovno ne dođe na kraju vremena. Kao Kristovi sljedbenici, ne možemo živjeti kao da on nije uskrsnuo i kao da je još Veliki petak – u tuzi, rezignaciji i jadikovkama, s mržnjom i grijehom. Ako je Isus svojim uskrsnućem pobijedio strah, zlo, grijeh, smrt – sve
Živa zajednica: Vijest o Isusovu uskrsnuću još uvijek se iznova širi svijetom. Kako je ispravno shvatiti i prihvatiti? Kako Uskrsu vratiti temeljni smisao?
Dr. s. Valerija Kovač: Temeljni smisao Uskrsa možemo gledati barem u dvije perspektive. Najprije, time što je Bog uskrisio Isusa Krista od mrtvih, potvrdio ga je kao svoga Mesiju, učinio je vjerodostojnim njegovo propovijedanje i djelovanje u svrhu Kraljevstva Božjega kao nove stvarnosti među ljudima. Uskrsnućem Isusov križ nije više promašaj i neuspjeh, nego po njemu Bog pokazuje svoju apsolutnu moć spasenja. Po njemu nam je Bog osigurano novi život, i mi ćemo jednom biti dionici njegove pobjede nad svim onim zaprekama koje nas ugrožavaju: nad patnjom, nepravdom, grijehom, smrću, zlom. No, već sada u ovozemaljskom životu možemo iskusiti plodove novosti i preobrazbe, koju nam je donio Uskrsli Gospodin. Primjer toga su sami apostoli. Nakon Isusove smrti na Veliki petak ostali su prestrašeni i razočarani noseći u sebi duboku sumnju, jesu li uopće Isusove riječi i djela imali ikakvu vjerodostojnost. Povukli su se i razbježali, i vjerojatno bi se vratili u svoj stari obični život prije Isusa. Promjenu su doživjeli tek kada im se Uskrsli Isus očitovao, tek kada ih je on iznutra ohrabrio i protumačio im da je njegova muka i smrt imala smisla. Bez Isusove preobrazbe apostoli ne bi mogli ići dalje njegovim putem, ne bi imali hrabrosti niti motiviranosti naviještati radosnu vijest njegova uskrsnuća. Takvu promjenu uskrsli Isus čini i nama u krštenju u kojemu na sakramentalan način prolazimo Isusov put. Apostol Pavao to jasno kaže u Poslanici Rimljanima: „Braćo […] krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života.“ (6,3sl) Kao kršteni već smo primili milost uskrsne preobrazbe i već sada živimo u vremenu uskrsnuća. I svaka euharistija je susret s uskrslim Kristom, po kojoj nas on uključuje u svoju preobraženu stvarnost, dok ponovno ne dođe na kraju vremena. Kao Kristovi sljedbenici, ne možemo živjeti kao da on nije uskrsnuo i kao da je još Veliki petak – u tuzi, rezignaciji i jadikovkama, s mržnjom i grijehom. Ako je Isus svojim uskrsnućem pobijedio strah, zlo, grijeh, smrt – sve ono što najjače ugrožava naše postojanje, onda nam je „hoditi u novosti života“. Na nama treba biti vidljiv novi stil življenja, radostan i preobražen. To opet ne znači biti „u oblacima“ bez ikakvoga dodira sa svakodnevnom stvarnošću i njezinim brigama, ali se u svjetlu uskrsnuća s brigama i poteškoćama možemo nositi na drugačiji, Kristov način. Zato bih rekla da je uz navještaj Isusova uskrsnuća, važno da sami širimo oko sebe radost, nadu, smirenost – tada će drugi po nama prepoznati uskrsloga Gospodina.
Živa zajednica: Povjerenje u svjedočanstvo drugih?
Dr. s. Valerija Kovač: Upućeni smo na svjedočanstva drugih, posebno kada je riječ o našoj vjeri. Najvažniji su nam svjedoci apostoli, koji su vidjeli uskrsloga Isusa kao živoga i koji su živjeli neposredno u Isusovoj blizini. Zato su samo apostoli mogli biti svjedoci Isusa Krista i svega onoga što su s njim doživjeli, od njega čuli i naučili. Oni nisu bili indiferentni promatrači Isusa, nego su osobno bili uključeni u njegovo djelo i vjerno su prihvaćali njegovu poruku. Život s Isusom, a posebno njegova pouskrsna ukazanja su ih tako ispunjali da nisu mogli šutjeti o onome što su vidjeli i čuli. Ivan je to lijepo izrekao: „Što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu – […] i vidjeli smo i svjedočimo […] i navješćujemo i vama da i vi imate zajedništvo s nama“ (1 Iv 1,1-3). Svjedočanstvo apostola o Isusu temelj je našega vjerovanja i našega svjedočenja. Po njima smo svi mi pozvani da Isusovu radosnu vijest naviještamo i da po njoj živimo. Kada naš govor odgovara našemu životu, onda mi sami postajemo vjerodostojno svjedočanstvo o Isusu. Drugi vatikanski koncil poziva čitavu Crkvu, svaku zajednicu i sve staleže (biskupe, svećenike, redovnike, redovnice, laike, vjeroučitelje, misionare, sve kršćane) da životom svjedoče spasenje koje je već među nama prisutno, da sudjeluju u širenju Kraljevstva Božjega, u obnovi svih ljudi i čitavoga svijeta. Na taj način mi u današnjem svijetu propovijedamo i naviještamo Isusa Krista.
Uz evanđeoske izvještaje vrlo su važni i simboli
Živa zajednica: Važnost simbola u doživljaju Uskrsa?
Dr. s. Valerija Kovač: Uskrsnuće Isusa Krista nije povijesni događaj koji bi se mogao provjeriti i dokazati na povijesno-pozitivistički ili znanstveno-empirijski način. On jest stvaran događaj, ali nadilazi okvire povijesti, vremena i prostora te pripada Božjemu spasenjskome djelovanju. Zato ga je nama ljudima na pristupačan način moguće izreći simbolima, jer simbol u sebi sadrži vidljivu, materijalnu stranu koja upućuje na onu nevidljivu, božansku. Zato su, uz evanđeoske izvještaje vrlo važni simboli, kojima se izriče poruka Isusova uskrsnuća. Naše društvo je preplavljeno „uskrsnim“ simbolima jaja i zečeva te eventualno znakovima proljeća, ali su ispražnjeni od svoga značenja i služe samo u dekorativne i komercijalne svrhe. S vjerničke strane, međutim, više govore oni simboli koji proizlaze iz biblijsko-kršćanske objave i samoga slavlja vazmenoga otajstva. Tu bih izdvojila najprije janje kao simbol Isusa Krista, koji se žrtvovao za naše spasenje. Potom meni je najsadržajnija simbolika uskrsne svijeće, koja predstavlja Krista kao Svjetlo. Obred paljenja ognja, unošenje uskrsne svijeće u crkvu, svečani hvalospjev te samo znakovlje križa i vremena na svijeći uz popratne svećenikove riječi izražavaju duboko otajstvo Kristova uskrsnuća. Konačno, svaka euharistija kao sakrament tijela i krvi Kristove stvarni je simbol onoga što nam donosi njegovo uskrsnuće.
Živa zajednica: Uskrs je put prema novom životu. Kako to temeljno posvjestiti?
Dr. s. Valerija Kovač: Po sakramentima već u ovozemaljskome životu bivamo dionici novosti života koju nam je Isus Krist zagarantirao svojom smrću i uskrsnućem. No, tu novost ćemo u punom smislu uživati na svršetku vremena. Isusovo uskrsnuće je nama jamstvo da ćemo i mi jednom uskrsnuti i tako ući u vječni život s Bogom. Tako Isusovim uskrsnućem naša vjera stoji i pada, kako je kazao apostol Pavao: „Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.“ (1 Kor 15,14). Čini mi se da o toj eshatološkoj dimenziji Isusova uskrsnuća vrlo malo govorimo. Kao da se pomalo bojimo, jer ne znamo kako će se i kada naše uskrsnuće dogoditi, ili možda zbog toga što nam se to sve čini još jako dalekim… No vjera u „uskrsnuće mrtvih“ odnosno „uskrsnuće tijela“ također je dio našega Vjerovanja, a temelji se upravo na vjeri da je Krist uskrsnuo. Kako još živimo u području vjere, a ne gledanja, ne možemo na način očevidaca znati što će se konkretno s nama dogoditi na svršetku ovoga svijeta. No, po Isusovu uskrsnuću i njegovu ukazivanju apostolima otkriven nam je osnovni sadržaj. Kao što se Isus Krist tjelesno pokazao svojim učenicima, tako će svi ljudi uskrsnuti tjelesno, dakle uskrsnut će čitav čovjek s dušom i tijelom. Nadalje, kao što je Uskrsli pokazavši svoje rane s križa, očitovao da je on i poslije uskrsnuća onaj isti Isus prije svoje smrti, tako ni mi uskrsnućem nećemo izgubiti sebe, svoj identitet, sve ono što ćemo ugraditi u naš zemaljski život, nego ćemo baš mi takvi, biti dovedeni do punine našega života. Naša nada je u tome da ćemo uskrsnućem „prijeći“ u sasvim novi, vječni način našega života s Bogom i u Bogu. Zato nas proslava Isusova uskrsnuća uvijek treba usmjeravati onome konačnome dovršenju, Isusovu slavnome dolasku na kraju vremena, uskrsnuću svih ljudi i susretu s njime.
Žene se ističu u vjernom nasljedovanju Isusa u služenju i patnji
Živa zajednica: Uloga žena u Isusovoj muci i uskrsnuću?
Dr. s. Valerija Kovač: Čini mi se da o ženama za vrijeme Isusova života u evanđeljima postoji daleko pozitivnija slika nego o muškarcima, a posebno se to može vidjeti u trenucima njegove muke, smrti i uskrsnuća. Jedan je teolog tipološki pokazao da se žene ističu u vjernom nasljedovanju Isusa u služenju i patnji, dok se učenici svađaju oko položaja, a kod Isusova uhićenja izdaju ga, bježe od njega i zatajuju ga. Žene Isusa prate na putu križa, stoje pod križem, brinu se za njegovo mrtvo tijelo. Nije stoga čudo da imaju privilegij prve doznati o Isusovu uskrsnuću, jer ih tako Isus nagrađuje za njihovu ljubav, vjernost, posvećenost. Među ženama oko Isusa posebno se ističe Marija Magdalena, koja uz njegovu majku Mariju ima vrlo visok značaj za kršćanstvo. Prema Ivanovu evanđelju, Isus joj se ukazuje na vrlo osoban i dirljiv način i šalje je da ono što je vidjela javi apostolima. Marija Magdalena je prva svjedokinja Uskrsloga Isusa i prva navjestiteljica te radosne vijesti apostolima. Zbog toga je od starine u Crkvi bila vrlo cijenjena, a znakovit je i njezin počasni naslov „apostola apostolorum“ – apostolica apostola. Prije nešto manje od godinu dana po želji pape Franje, spomendan sv. Marije Magdalene uzdignut je na razinu blagdana, čime joj se na vidljiviji način priznala njezina jednakovrijednost s apostolima. Marija Magdalena je uz Isusovu majku Mariju primjer vrijednosti i mjesta žena u Crkvi i za današnje vrijeme.
Razgovarao: Adolf Polegubić
