Misa uvođenja u službu zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića slavljena je na svetkovinu sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale u nedjelju, 15. siječnja u katedrali Sv. Stošije u Zadru.
Večernje koncelebrirano slavlje koje je predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić počelo je procesijom hrvatskih biskupa, svećenika i asistencije od sakristije zadarske prvostolnice i dolaskom u katedralu preko Trga Sv. Stošije.
Za vrijeme ulazne procesije zadarskom katedralom orio se puku omiljeni Himan sv. Stošije Popjevkom veselom, blagdan objavite, Stošiju blaženu, Zadrani častite!
Na početku mise, nadbiskup Zgrablić i koncelebranti otišli su u pokrajnju lađe katedrale pomoliti se pred moćima sv. Stošije koje se nalaze u mramornom sarkofagu kojega je u 9. st. dao izraditi zadarski biskup Donat koji je i donio Stošijine moći u Zadar 810. godine, dobivši ih na dar zbog posredovanja mira između Istoka i Zapada te se sv. Stošija / Anastazija jako časti i na Istoku.
Uz brojne svećenike, koncelebrirali su apostolski nuncij u RH nadbiskup Giorgio Lingua, umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić i još osmorica hrvatskih (nad)biskupa: predsjednik HBK splitsko-makarski nadbiskup i apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije Dražen Kutleša, riječki nadbiskup Mate Uzinić, šibenski biskup Tomislav Rogić, gospićko-senjski biskup Zdenko Križić, hvarski biskup Ranko Vidović, dubrovački biskup Roko Glasnović, iz susjedne BiH mostarsko-duvanjski biskup Petar Palić i umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas.
Nakon što je nadbiskup Zgrablić pokadio oltar i oltarni križ, ispred oltara u prezbiteriju katedrale zastali su i nekoliko trenutaka u molitvi su se zadržali nadbiskup Zgrablić u sredini, s njegove lijeve strane nuncij Lingua, a s desne strane umirovljeni nadbiskup Puljić.
Potom se nadbiskup Zgrablić u pratnji nuncija Lingue i mons. Puljića, s pastoralom u rukama, uputio prema kamenoj katedri zadarskih nadbiskupa koja datira iz 13. st., a nalazi se u središtu prezbiterija iza oltara. Ta je katedra izrađena od vrijedne vrste kamena koji se zove rapska breča.
Nadbiskup Zgrablić, 70. zadarski nadbiskup u kronotaksi zadarskih nadbiskupa i 114. pastir u 17 stoljeća Zadarske Crkve, popeo se trima stubama do te katedre i na nju je sjeo, držeći u ruci biskupski štap, znak biskupskog služenja u Crkvi.
U trenucima hoda prema katedri i za vrijeme dok je nekoliko trenutaka sjedio na katedri, Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem mo. Žana Morovića i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića pjevao je „Idite i rod donosite i rod vaš da ostane“, u duhu gesla nadbiskupa Zgrablića ‘I rod donosite’, kojega je mo. Morović uglazbio i prvi put izveo na misi biskupskog ređenja mons. Zgrablića u zadarskoj prvostolnici.
Nadbiskup Zgrablić nosio je povijesnom datacijom najstariji i umjetničkom izradom najvrijedniji biskupski štap kojega posjeduje Zadarska nadbiskupija, a zadarski nadbiskup koristi ga u osobito svečanim prigodama – to je pozlaćeni pastoral iz 15. st. kojega je dao izraditi zadarski nadbiskup Maffeo Vallaresso, koji je bio zadarski nadbiskup od 1450. do 1496. godine.
Inače se taj pastoral čuva u riznici Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru.
Činom sjedenja na katedru zadarskih nadbiskupa, na simboličan način označen je početak nove službe zadarskog nadbiskupa kojemu je povjereno učiteljstvo, posvećivanje i upravljanje.
Nakon toga nadbiskup Zgrablić nastavio je predvoditi misno slavlje.
Početak službe novog nadbiskupa na svetkovinu ranokršćanske mučenice sv. Stošije, u drevnoj zadarskoj katedrali povezala je znakovima liturgijske svečanosti i svojom arhitektonskom monumentalnošću kojoj je toplinu dala prisutnost svih staleža puka, prošlost i sadašnjost, pokazujući vitalnost Crkve koja ne počiva na ljudskom, nego na Božjem upravljanju. To je rekao i mons. Zgrablić u svom prvom razgovoru nakon objave iz Nuncijature 14. siječnja 2023.: „Crkva je ona u kojoj nije šef biskup. Nego onaj tko vodi Crkvu je Isus Krist. Duh Sveti vodi Crkvu“.
Povijesni kontinuitet i postojanost pastirskog upravljanja na simboličan način predstavljena je i u drevnom pastoralu nadbiskupa Vallaressa (Venecija, 1415. – Zadar, 1496.) koji je bio član ugledne mletačke patricijske obitelji. Sredinom 1450. papa Nikola V. imenovao ga je zadarskim nadbiskupom.
Prema podacima Hrvatske enciklopedije, široke humanističke naobrazbe, poduzetni Vallaresso potaknuo je i financirao niz graditeljskih zahvata u Zadru, izradu novog pročelja crkve sv. Marije Velike, izgradnju novog katedralnog zvonika, ali i uređenje Nadbiskupskog doma, (nekad zvan Nadbiskupska palača) koja je predana u nasljeđe zadarskim nadbiskupima kao dom njihovog stanovanja sve do naših dana te je dom i nadbiskupa Zgrablića.
S prozora te zgrade pruža se pogled na antički Forum i Poljanu Sv. Ivana Pavla II., istočni dio Foruma koji se tako zove nakon što se taj Veliki Papa tu susreo sa zadarskim pukom za svog trećeg pohoda Hrvatskoj 2003. godine.
Svestranost angažiranog pastirskog djelovanja potvrđuje upravo nadbiskup Vallaresso koji je pokopan u zadarskoj katedrali. U Apostolskoj biblioteci u Vatikanu pohranjen je njegov rukopis Pisma i govori zadarskog nadbiskupa Maffea Vallaressa koji sadrži njegovu prepisku s Rimskom kurijom, mletačkim vlastima u Veneciji, dalmatinskim biskupima te hrvatskim banovima i velikašima, a važan je za razumijevanje političkih, društvenih, kulturnih i crkvenih prilika u Dalmaciji, Istri, Bosni i Albaniji u 15. stoljeću.
Biskupska služba predstavlja apostolsko nasljeđe koje seže sve do Krista, pa vrijedi istaknuti da je zadarska prvostolnica, izgrađena na temeljima ranokršćanske bazilike još u 4./5. st., prvotno bila posvećena upravo apostolskom prvaku sv. Petru, kojega je sâm Isus nazvao stijenom na kojoj će izgraditi svoju Crkvu i da je pakao neće nadvladati.
Na potrebu svijesti da Krist uvijek bude u središtu svakog događaja, pa i početka službe novog zadarskog nadbiskupa, u svojoj propovijedi potaknuo je i mons. Zgrablić.
„U svakoj euharistijskoj službi u središtu naših misli i pažnje jest Krist Gospodin koji dolazi među nas radi nas ljudi i radi našeg spasenja. Važno je da to bude tako i večeras. Krist nam i u ovom trenutku progovara svoju riječ. Krist nam na najbolji način predstavlja bît života i smrti sv. Stošije. On na sakramentalan način u euharistijskoj žrtvi umire za nas. On kao Uskrsli Gospodin ustaje na proslavljeni život i dijeli ga nama. Krist je istinsko „pšenično zrno“ koje, došavši na zemlju, umirući, donosi obilat rod“, istaknuo je mons. Zgrablić, citirajući Isusove riječi iz navještenog evanđelja: „Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umire, ostaje samo; ako li umre donosi obilat rod“ (IV 12 ,24).
„Krist gubi život na ovom svijetu da u nama poraste život vječni, život uskrsnuća. Krist ne daruje samog sebe kao nešto što je bilo u dalekoj prošlosti. U svakoj euharistiji ostvaruje se Kristov dar sebe nama. Zato „slaviti euharistiju“ znači za nas susresti Gospodina koji se odriče svoje božanske slave, koji se ponizuje do smrti na križu i na taj način daruje svakome od nas“, rekao je mons. Zgrablić.
Primajući Krista u euharistiji pozvani smo proživljavati otajstvo umiranja pšeničnog zrna. To je u potpunosti oživotvorila mučenica sv. Stošija.
„Samo onaj koji daruje život po uzoru Krista, taj ga dobiva, taj je slobodan. To je poruka Krista i svjedočanstvo sv. Stošije za nas. Nema euharistije bez žrtve. Nema života bez žrtve“, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši da u daru umiranja nismo sami. Euharistija je škola za otkriće istinske slobode duha. „Slobodu od našeg egoizma, od naše taštine, od naše oholosti i tako možemo iskusiti širinu ljepote našeg postojanja. Euharistija tako za nas postaje škola života u kojoj uvijek iznova učimo darivati svoj život da bismo mogli donositi rod života“, rekao je mons. Zgrablić, i u duhu poticaja po svom biskupskom geslu I rod donosite.
„U školi euharistije moramo naučiti kako ne posjedujemo život samo radi nas samih, nego kako bismo život dijelili s drugima, odrekli se svoje sebičnosti, kako naše „pšenično zrno“ ne bi ostalo samo“, potaknuo je mons. Zgrablić, istaknuvši da zrno koje ne pada u zemlju ne donosi rod.
„Iz umiranja sebi rađa se novi život. Bez umiranja sebi, poput pšeničnog zrna koje se čuva u posudi, ni ljudski život nema svoje prvotne svrhe. Život tada ostaje besplodan. Ostaje bez onoga što je njegova bît.
U školi euharistije učimo darivati sebe Gospodinu i biti na raspolaganju za ono za što nas On treba, pa i kada mi se druge stvari čine ljepšim i važnijim, nama ugodnijim. Darovati život, a ne uzimati život. Nije lako umirati sebi“, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši da su uzori u življenju logike pšeničnog zrna upravo mučenici kao svjetionici, prijatelji i pratitelji.
Nadbiskup je podsjetio i na žrtvu Zadarske Crkve iz 1940.-ih godina, „plodnih pšeničnih zrna iz kojih raste divan klas svjedočanstva bezuvjetne vjernosti svećeničkoj, redovničkoj i laičkoj službi, a nadasve ljubavi prema Bogu i čovjeku“. To su od strane partizana i komunista ubijeni svećenici Janez Kranjc, Eugen Šutrin, Srećko Lovretić, Ivan Manzoni, Ljubomir Magaš, Ante Adžija, Ante Letinić, Mirko Didović, Ivan Tičić, s. Agneza Petroša i vjernik laik Ivo Mašina.
„Nisu to jedine žrtve mržnje prema Crkvi i svemu što je Božje iz tog vremenskog razdoblja. Dao Bog da iz ovih „pšeničnih samljevenih zrna“ Crkva pripremi kruh blaženstva i svetosti, kako bi njihov zagovor bio duhovna hrana mnogima“, poželio je mons. Zgrablić.
Rekavši da se prepoznaje u Isusovim riječima njegovim učenicima: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane…“ (Iv 15, 16), mons. Zgrablić je rekao: „Bogu zahvaljujem na velikom daru duhovnog poziva i milosti služenja u Crkvi već 36 godina. Još nisam uspio do kraja otkriti zašto je izabrao baš mene za ovaj put i poslanje, ali znam da me nikada nije napustio.
Znam da moje naravne snage i sposobnosti nisu dovoljne za ovu novu biskupsku službu. Pouzdajem se u Božju blizinu i pomoć, a sve vas molim za pomoć time da me uključite u svoje molitve.
I ovom prigodom zahvaljujem papi Franji na povjerenju koje mi je iskazao poslavši me u dragu Zadarsku nadbiskupiju. Zahvaljujem dragoj subraći svećenicima, redovnicima i redovnicama zato što su se odazvali Božjem pozivu i tako duhovno obogatili i oplemenili ovu mjesnu Crkvu. Drago mi je što sam sve uspio upoznati i gotovo sve sresti u njihovim sredinama gdje žive i djeluju.
Hvala još jednom mojoj obitelji, nadbiskupu Draženu Kutleši, biskupu Ivanu Milovanu, svećenicima u Istri i tolikim dragim osobama rodne Biskupije Porečke i Pulske“, rekao je nadbiskup Zgrablić, zahvalivši i organizatorima toga misnog slavlja. Svoju biskupsku službu povjerio je Mariji, Kraljici Apostola, sv. Stošiji i drugim zadarskim zaštitnicima, bl. Miroslavu Bulešiću i svim ugodnicima Božjim.
Na kraju mise, prigodnu riječ uputio je vlč. Darko Zgrablić, u ime obitelji Zgrablić, a ujedno je i svećenik Porečke i Pulske biskupije odakle mons. Zgrablić potječe i odakle je došao na službu nadbiskupa u Zadar.
Prisjetivši se svojih sjemenišnih dana u Zadru kad je nadbiskup bio Marijan Oblak, vlč. Zgrablić je imenovao i njegove nasljednike, Ivana Prenđu i Želimira Puljića.
„Plašt s Ilije pada na Elizeja. I zadaća Elizeja je nastaviti Ilijine korake. Tako je i zadaća nadbiskupa Milana nastaviti korake. Svaki život nadbiskupa je korak svjetionika, lučonoše, nositelja vjere. U ime roda i obitelji Zgrablić, čestitam nadbiskupu Milanu, čestitam svima vama i stavljam ga u vaša srca, u vaše molitve.
Osim duboke ukorijenjenosti najvažnijih koraka Isusa Krista, važna je molitva, snaga molitve može toliko toga. Molite za svoga nadbiskupa, molite i za nas svećenike, za sve biskupe, redovnike, redovnice. Nadbiskup nosi Crkvu, ali Crkva nosi nadbiskupa.
Molite za njega, da bude dobar lučonoša za vrijeme koje Gospodin daje i daruje. A Vi, nadbiskupe Milane, budite dobar pastir ovom stadu i neka se do Istre čuje kako se nadbiskup Milan i Crkva zadarska vole“, poručio je vlč. Zgrablić.
Svijest o kontinuitetu Crkve u svom je govoru na kraju mise istaknuo i predsjednik HBK mons. Dražen Kutleša, koji je pozdravio novog zadarskog nadbiskupa u ime svih hrvatskih biskupa.
„U drevnoj katedrali sv. Stošije, na simboličan način predaje se poslanje prenošenja svjetla vjere nadbiskupu Milanu, da ga on, neoslabljena, i sam preda kada bude Božja volja narednoj generaciji nadbiskupa.
Crkva poznaje organski rast i razvoj bez naglih rezova i prekida te poput dobra domaćina iz svoje riznice iznosi staro i novo. Crkva nije s nama započela, niti će s nama završiti. Stoga moramo učiti i dati se poučiti“, poručio je mons. Kutleša, poželjevši da nadbiskup Zgrablić čuva duh zajedništva u Općoj i u mjesnoj Crkvi.
„Sada Vas očekuju svećenici, redovnici i redovnice, članovi različitih pokreta i sav narod Zadarske nadbiskupije, da po riječima svetog Augustina, zajedno s njima budete kršćanin, a za njih biskup.
U tom smislu, Drugi vatikanski sabor u Dekretu o pastoralnoj službi biskupa u Crkvi Christus Dominus poziva: ‘U obavljanju svoje službe oca i pastira, neka biskupi budu usred svojih vjernika kao oni koji poslužuju, dobri pastiri koji poznaju svoje ovce i koji njih poznaju. Pravi očevi koji prednjače duhom ljubavi i skrbi’.
Samo tako će naše i vaše djelo evangelizacije doprijeti do srca ljudi, do obitelji i drugih struktura u društvenom i kulturnom životu ove mjesne Crkve.
Dragi nadbiskupe Milane, želim Vama i Vašim suradnicima blagoslovljen rad za dobro duša, da poštujući i razlikujući redove, karizme i staleže, ne propustite konstruktivan dijalog sa svima, nadahnut isključivo željom za općim dobrom ove mjesne Crkve, osiguravajući da će se riječ Božja posvuda širiti i rasti“, poručio je predsjednik HBK Kutleša mons. Zgrabliću.
Na kraju mise zadarskom katedralom, predvođen Katedralnim zborom sv. Stošije, puk je gromko pjevao niz četiri božićne pjesme, kako se to tradicionalno pjeva na svetkovinu sv. Stošije u Zadru, jer s njenom svetkovinom u Zadarskoj nadbiskupiji završava božićno vrijeme.
To je osobitost Zadarske Crkve sačuvana kroz stoljeća, u poštovanju i čašćenju sv. Stošije koja je spaljena na lomači upravo na Božić, 304. godine u Srijemskoj Mitrovici za Dioklecijanovih progona, jer ni pred rimskim sudom nije zatajila da je kršćanka, da je pomagala utamničene kršćane i da je vjerna jedinom Otkupitelju i Spasitelju čovjeka – Isusu Kristu, koji nam svima uvijek treba biti u središtu života, kako je u propovijedi na početku svoje nove službe poručio i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.
Propovijed mons. Milana Zgrablića na večernjoj misi uvođenja u službu zadarskog nadbiskupa na svetkovinu sv. Stošije u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju 15. siječnja donosimo u cijelosti.
Poštovana subraćo nadbiskupi i biskupi, preuzvišeni Apostolski nuncije, poštovana braćo svećenici, redovnici i redovnice, drage sestre i draga braćo u Kristu!
1. Okupljeni večeras na obilježavanju slavne mučeničke smrti i svečanom prijelazu u vječnost sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i ove zadarske katedrale, upućujem srdačan pozdrav svim nazočnima.
Na osobit način srdačno pozdravljam naše drage goste. Među njima pozdravljam mons. Gorgia Linguau, apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj; mons. Dražena Kutlešu, predsjednika HBK, nadbiskupa i metropolita Splitsko-makarske nadbiskupije i apostolskog upravitelja Porečke i Pulske biskupije; mons. Matu Uzinića, nadbiskupa i metropolita riječkoga; mons. Tomislava Rogića, šibenskog biskupa; mons. Zdenka Križića, gospićko-senjskog biskupa; mons. Roka Glasnovića, dubrovačkog biskupa; mons. Ranka Vidovića, hvarskog biskupa; mons. Petra Palića, mostarskog-duvanjskog biskupa i apostolskog upravitelja trebinjsko-mrkanskog i mons. Antu Ivasa, umirovljenog biskupa šibenskog.
Današnjom prijepodnevnom svetom Misom zahvalili smo Bogu i nadbiskupu Puljiću za njegovu službu osobito u Zadarskoj nadbiskupiji. Dok pozdravljam nadbiskupa Želimira Puljića, želim mu i molim obilje Božjeg blagoslova u daljnjem životu u mirovini.
Pozdravljam braću svećenike Biskupije Porečke i Pulske koji večeras s nama sudjeluju u ovom euharistijskom slavlju. Srdačno pozdravljam mog rođaka vlč. Darka Zgrablića, župnika u Svetvinčentu, rodnoj župi bl. Miroslava Bulešića.
Srdačan pozdrav i svima vama, dragi svećenici Zadarske nadbiskupije, nazočnim redovnicima, redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima.
2. Braćo i sestre! U svakoj euharistijskoj službi u središtu naših misli i pažnje jest Krist Gospodin koji dolazi među nas radi nas ljudi i radi našega spasenja. Važno je da to bude tako i večeras.
Krist nam i ovom trenutku progovara svoju riječ. Krist nam na najbolji način predstavlja bît života i smrti svete Stošije. On ovdje na sakramentalan način u euharistijskoj žrtvi umire za nas.
On sada kao Uskrsli Gospodin ustaje na proslavljeni život i dijeli ga nama. Krist je istinsko „pšenično zrno“ koje, došavši na zemlju, umirući, donosi obilat rod.
„Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umire, ostaje samo; ako li umre donosi obilat rod“ (IV 12 ,24), kaže nam Isus danas u Evanđelju. Krist je onaj koji gubi život na ovome svijetu da u nama poraste život vječni, isklija život uskrsnuća.
Krist ne daruje samog sebe kao nešto što je bilo u dalekoj prošlosti. U svakoj euharistiji ostvaruje se ovaj Kristov dar sebe nama. U svakoj euharistiji Isusova žrtva na križu ostaje trajno stvarno nazočna među nama.
Zato „biti na misi“, „slaviti euharistiju“, znači za nas susresti Gospodina koji se odriče svoje božanske slave, koji se ponizuje do smrti na križu i na taj način daruje svakome od nas.
Primajući Krista u euharistiji uvijek iznova pozvani smo proživljavati otajstvo ovog dara – otajstvo umiranja pšeničnog zrna: znati da je Krist nazočan sa mnom, da me prihvaća, da me uvijek iznova hrabri i nosi, pruža mi svoje ruku, daruje samoga sebe, daruje mi plod svog spasenjskog djela – uskrsli život.
Euharistija tako za nas postaje škola života u kojoj uvijek iznova učimo darivati svoj život da bismo mogli donositi rod života. U euharistiji s Kristom učimo pravo živjeti. Život se ne daruje samo u trenutku smrti i činu mučeništva, kao što je to učinila sv. Stošija.
Mučenici su nam uzori, svjetionici, prijatelji i pratitelji u životnoj logici pšeničnog zrna. Mi život trebamo darovati iz dana u dan: osobito u našim obiteljima, onima najpotrebnijima i najugroženijima, najslabijima i najranjivijima. Trebamo umirati sebi kao pšenično zrno.
U ovoj školi euharistije moramo naučiti kako ne posjedujemo život samo radi nas samih. Iz dana u dan po euharistiji učimo i dobivamo snagu kako bismo život dijelili s drugima, odrekli se svoje sebičnosti, kako naše „pšenično zrno“ ne bi ostalo samo.
Ako se pšenično zrno ne posije, ako ne padne na zemlju, ako ono polako ne umire sebi, ostaje samo, ne može donijeti nikakav rod. Iz umiranja sebi rađa se novi život. Bez umiranja sebi samom, poput pšeničnog zrna koje se čuva u posudi, ni ljudski život nema svoje prvotne svrhe. Život tada ostaje besplodan. Ostaje bez onoga što je njegova bît.
U školi euharistije učimo darivati sebe Gospodinu iz dana u dan i biti na raspolaganju za ono za što nas On treba, pa i onda kada mi se druge stvari čine ljepšim i važnijim, nama ugodnijim. Darovati život, a ne uzimati život. Nije lako umirati sebi.
Nema euharistije bez žrtve. Nema života bez žrtve. U tom daru umiranja nismo prepušteni samima sebi. Euharistija je naša snaga i hrana. U školi euharistije i u ovom daru sebe dolazimo do otkrića istinske slobode duha. Slobodu od nas samih, od našeg egoizma, od naše taštine, od naše oholosti i tako možemo iskusiti svu širinu ljepote našeg postojanja. Naš će život tako postati važan i lijep. Samo onaj koji daruje život po uzoru Krista, taj ga dobiva, taj je slobodan. To je poruka Krista večeras za nas. To je svjedočanstvo svete Stošije večeras za nas.
3. Braćo i sestre! Dok se danas spominjemo i utječemo zagovoru svete Stošije, mučenice iz prvih kršćanskih vremena, kako se ne sjetiti slavnih sinova i kćeri ove mjesne Crkve iz četrdesetih godina prošlog stoljeća, plodnih pšeničnih zrna iz kojih raste divan klas svjedočanstva bezuvjetne vjernosti svećeničkoj, redovničkoj i laičkoj službi, a nadasve ljubavi prema Bogu i čovjeku?
Spominjem samo nekoliko njihovih imena: don Janez Kranjc, don Eugen Šutrin, don Srećko Lovretić, don Ivan Manzoni, don Ljubomir Magaš, don Ante Adžija, don Ante Letinić, don Mirko Didović, don Ivan Tičić, s. Agneza Petroša i vjernik laik Ivo Mašina.
Nisu to jedine žrtve mržnje prema Crkvi i svemu što je Božje iz tog vremenskog razdoblja. Dao Bog da iz ovih „pšeničnih samljevenih zrna“ Crkva pripremi kruh blaženstva i svetosti, kako bi njihov zagovor bio duhovna hrana mnogima.
4. Isus je rekao svojim učenicima: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane…“ (Iv 15, 16).
Dok se prepoznajem u ovim Isusovim riječima, Bogu zahvaljujem na velikom daru duhovnog poziva i milosti služenja u Crkvi već trideset i šest godina. Još nisam uspio do kraja otkriti zašto je izabrao baš mene za ovaj put i poslanje, ali znam da me nikada nije napustio.
Znam da moje naravne snage i sposobnosti nisu dovoljne za ovu novu biskupsku službu. Pouzdajem se u Božju blizinu i pomoć, a sve vas molim za pomoć time da me uključite u svoje molitve.
I ovom prigodom zahvaljujem Papi Franji na povjerenju koje mi je iskazao poslavši me u ovu dragu Nadbiskupiju. Zahvaljujem dragoj subraći svećenicima, redovnicima i redovnicama zato što su se odazvali Božjem pozivu i tako duhovno obogatili i oplemenili ovu mjesnu Crkvu. Drago mi je što sam sve uspio upoznati i gotovo sve sresti u njihovim sredinama gdje žive i djeluju.
Hvala još jednom mojoj obitelji, nadbiskupu Draženu Kutleši, biskupu Ivanu Milovanu, svećenicima u Istri i tolikim dragim osobama rodne Biskupije Porečke i Pulske.
Hvala organizatorima ovog misnog slavlja i ove svetkovine sv. Stošije: župniku don Josipu Radi Pinčiću, don Josipu Lenkiću, našem generalnom vikaru i kancelaru, Katedralnom zboru, dirigentu maestru Žanu Moroviću, orguljašu gosp. Draganu Pejiću, ceremonijaru don Rolandu, don Dariu, gospođi Vjeki; predstavnicima medija: gospođi Ines i gosp. Mauru; župnicima koji su dopratili svoje hodočasnike ovdje u katedralu u devetnici svetoj Stošiji; svima u asistenciji…
Hvala svima. I ovom prigodom, još jednom svoju biskupsku službu povjeravam Blaženoj Djevici Mariji, Kraljici Apostola, svetoj Stošiji i drugim zadarskim zaštitnicima, blaženom Miroslavu Bulešiću i svim ugodnicima Božjim.
Umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić na kraju svečanog misnog slavlja koje je predvodio na svetkovinu sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju 15. siječnja vjernicima Zadarske nadbiskupije uputio je svoj oproštajni govor kojega prenosimo u cijelosti.
Oproštajni govor umirovljenog zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića vjernicima Zadarske nadbiskupije
Oproštaji su pola stoljeća pratili moj život
Oproštaji su pratili moj svećenički i biskupski život. Nekoliko puta u zadnjih pola stoljeća selio sam se i počinjao ispočetka.
Godine 1978. preselio sam se iz Rima u Sarajevo gdje su me poslali biti odgojiteljem i profesorom na teologiji. Tamo sam ostao 12 godina, ukorijenio se i uhodao u odgojnom i znanstvenom poslu.
Ali, 1990. dođe vrijeme rastanka s kolegama profesorima i studentima s kojima sam vrlo lijepo surađivao i uputiše me u grad Svetoga Vlaha, u Dubrovnik.
Tek što sam se smjestio i započeo planove pastoralnog rada, dogodila se strašna agresija. Godinama se nije znalo kako će rat završiti. No, hvala Bogu, zemlja je oslobođena, pa je trebalo početi materijalnu obnovu kuća, ali i duhovnu obnovu ljudi.
Nakon dva desetljeća rada i boravka na jugu Hrvatske, poslaše me u travnju 2010. ovdje, u Zadar, nakon nagle smrti drage uspomene mons. Ivana Prenđe.
Rastajući se s vjernicima Dubrovačke biskupije, ponio sam divna sjećanja na dane zajedništva, molitve, strepnje i nade. Ali, i sigurnosti da je Gospodin Isus doista Gospodar povijesti.
Moj početak rada u gradu Zadru započeo je nezaboravnim Nacionalnim susretom hrvatske katoličke mladeži koja se okupila u Zadru, 9. i 10. svibnja 2010. godine.
I, evo, nakon 13 godina boravka i rada u ovom podneblju divnih ljudi i odanih poklonika Isusovog evanđelja, opet je došlo vrijeme rastanka i odlaska; ne u neko mjesto, već u zasluženu mirovinu.
Neki su me pitali gdje ću sada. Uglavnom sam ponavljao riječi Bralića i klape Intrade ‘Ja ostajem tu’: na Forumu, Rivi i na Muraju, s krunicom i brevijarom u rukama, a možda doskora i sa štapom, kako bih na jedan drugačiji način služio Crkvi Zadarskoj koja me od prvoga dana srdačno prigrlila, kao što je to učinila i s mojim nasljednikom mons. Milanom Zgrablićem, sinom Istre ponosne koji je u ovo pola godine dobro upoznao i kler i Nadbiskupiju.
Predajući službu dosadašnjem koadjutoru Milanu, ponovno kažem da ću i nadalje svim srcem i dušom svojom moliti za sve žitelje ‘Iadere Christianae’ i voljeti ovaj grad Zadar i ljude ovog blagoslovljenog podneblja Nadbiskupije u kojoj sam aktivno služio 12 godina, 8 mjeseci i 22 dana.
A kad se primakne onaj posljednji rastanak, tada ću se preseliti tu, u kapelu svete Stošije i čekati zoru uskrsnuća s dragim predšasnicima Matom, Marijanom i Ivanom. Ali, ne treba se tamo žuriti.
Srdačno zahvaljujem svećenicima, Bogu posvećenim osobama, vjernicima i stanovnicima drage Zadarske nadbiskupije, i posebice članovima Zbora naše katedrale sv. Stošije koji su anđeoskim glasovima uljepšavali sjaj svete liturgije.
Toplo se preporučujem u vaše molitve. Hvala i Bog vas blagoslovio.
mons. Želimir Puljić,
umirovljeni nadbiskup zadarski
www.ika.hr
