Portal hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj

Portal der kroatischen katholischen Gemeinden in Deutschland

Prof. dr. Thomas Hieke: Teologija i korona-kriza

Povratak u normalu za kojim su mnogi čeznuli, smatram ludim, jer stanje „prije“ samo po sebi nije bilo ni potrebno ni dobro. Moramo novo „normalno“ nanovo premisliti i prepoznati ono što je doista životno.

Protiv koronavirusa borimo se prije svega zdravim razumom, medicinskom znanošću i njegom. Ipak, mnogim vjernicima ostaju otvorena pitanja poput: Zašto Bog to dopušta? Je li Bog uopće odgovoran za to? Zašto toliko mnogo ljudi mora umrijeti od COVID-19? Hoće li mi pomoći u krizi ako vjerujem u Boga? Teologija ima odgovore na ovo pitanje – ali i ona je znanost, a to znači da svaki odgovor postavlja nova, dublja pitanja. Je li Bog krajnji uzrok ove pandemije? Je li Bog sve ovo pokrenuo? Prije svega, puno je humanije tražiti podrijetlo virusa u Bogu nego u nekoj glupoj ideologiji zavjere koja na odgovornost poziva Kineze, Billa Gatesa ili židovsko gospodarenje svijetom. Trezvena religija utemeljena na razumu bolja je od bilo koje ideologije zavjere koja u konačnici želi optužiti određene skupine ili manjine iz mržnje i šovinizma.

Bog je odgovoran za COVID-19?

Bog nikome nije „odgovoran“ i ne mora se nikome opravdavati. Bog se ne mora držati naših ideja o „ispravnom“ i „pogrešnom“, jer Bog je uvijek veći od svih mojih predodžbi i mojih napora za pravednošću. Razvoj pandemije virusa složen je proces i možda ga nikada do u detalje nećemo moći objasniti. Ali ako vjerujem i ispovijedam „svemogućeg Boga”, postoji li nešto na ovom svijetu što se može dogoditi neovisno i odvojeno od Boga? Osim, naravno, onoga što spada na ponašanje ili ljudsku nepravdu, budući da nam je Bog dao slobodu. Tako nam je dao i slobodu djelovanja protiv Božje zapovijedi i protiv razuma. „Riče li lav u šumi, a da plijena nema? … Pada li ptica na zemlju, a da je nitko nije pogodio? … Hoće li nesreća pogoditi grad, a da je Gopodin nije na djelu? (Am 3, 4-6). Slike proročkih spisa nas upućuju kako svaki učinak ima svoj uzrok. Međutim, svaki se uzrok može shvatiti i kao učinak osnovnog uzroka, i tako idući unatrag tragamo i kad tad dospijevamo do – Boga. Uvijek je važno imati na umu da niti jedna takva izjava nije konačna o tome kakav je Bog u sebi, već su to ljudska tumačenja kojima pokušavamo shvatiti složena zapažanja. Ali možemo napraviti i suprotnu provjeru: Ako Bog nije krajnji uzrok (čak i ako je u obliku jednostavnog dopuštanja) – tko je to onda? Slučajnost? Je li onda slučajnost moćnija od Boga? Kao ljudi koji vjeruju u jedinstvenog Boga judeo-kršćanske vjere, nemamo izbora: ako nije On, tko li je onda? Job je već nešto slično pitao (Job 9,24). Ako je to bila nesreća ili slučajnost koju Bog nije mogao spriječiti, onda Bog nije svemoguć. Ali takvog Boga kao moćnog mađioničara, ne trebam. Alternativa bi bila vjerovati u jednog Boga koji (više) nema nikakve veze s ovim svijetom i koji više ne mari za njega. Pa i takvo „više biće“ (ili „uzvišeno biće“) mi isto ne treba, jer kako mi može pomoći?

Konačno, što Bog doista želi?

Želi li Bog s COVID-19 ubiti ljude? Bog ne igra šah s ljudima, ne žrtvuje povremeno tu i tamo nekoliko pijuna. Svaki pojedinac koji je umro od ove bolesti, broji se i zbog tog gubitka se treba žalovati. Kao i svi naši mrtvi, tako i ovi ljudi nisu pali u ništavilo, već su prešli u Božji svijet. „Duše pravednika su u Božjoj ruci“, ova rečenica iz Knjige mudrosti je vrlo važna (Mudr 3,1a). Mrtvi su na sigurnom u Božjim rukama. Ali mnogi ožalošćeni i napušteni tuguju zbog odvajanja od voljenih osoba. Sve ovo pokazuje našu ljudsku ograničenost i konačnost. Bog nije niti šahist niti mučitelj. Nitko ne može ukazati na Božje moždane vijuge i otkriti njegove planove. Antropolog i biolog ne znaju točno kako će se čovjek ponašati u sljedećem trenutku, a psiholog s poteškoćama može rasvijetliti povijest čovjekove duše, ali isto tako ne može niti sa svom sigurnošću predvidjeti kako će postupati njegov pacijenat. Dakle: što Bog hoće? Kao teolog, mogu pokušati shvatiti ljudske osjećaje i zapažanja, uzimajući u obzir Boga. Jedan od naših teoloških alata je pojam „etsi Deus non daretur“ – kao da Boga nema. Zamislimo da Bog ne postoji – što bismo onda trebali učiniti s krizom?

Čemu bi nas trebala naučiti ova kriza?

Koji je veliki problem postojao prije koronakrize? Klimatske promjene. Taj problem je još uvijek tu. Evo tek usporedbe razmjera: Uzmite broj ljudi koji su do sada preminuli od COVID-19 i pridodajte mu još onaj dok uskoro ne dobijemo cjepivo i lijek (tekst je pisan prije pronalaska cjepiva, op. Ur.). Sad stavite taj broj i usporedite s gotovo osam milijardi ljudi. Kao rezultat klimatskih promjena, ako se nekontrolirano nastave i ako ništa ne poduzmemo i ništa ne promijenimo, prije ili kasnije ovih će osam milijardi umrijeti (nakon svih životinjskih i biljnih vrsta koje već umiru). Ovo je otišlo u zaborav, ali ukazuje na hitnost problema – ili: upućuje na problem. U sporu oko klimatskih promjena uvijek se govorilo da se ne možemo ograničiti, te da gospodarstvo mora teći, moramo ići dalje ovako kako ne bismo izgubili blagostanje itd. Odjednom dolazi ovakav virus i sve staje. Nema više dalekih putovanja, nema krstarenja. I je li netko umro jer više nije mogao putovati? Što, prema tomu, hitno moramo naučiti iz ove krize? Moguće je također i s manje toga i bolje ćemo proći ako svi razumnije koristimo naše resurse. Mnogo raspravljani i neizbježni „shut down“ odveo je pregrijanu mašineriju vrlo brzo i do sveobuhvatnog zastoja – i sada imamo tisućljetnu šansu na koju nas je pritisnula pandemija: sada moramo iskoristiti ovu priliku, potpuno iznova započeti i naše gospodarstvo postaviti na drukčije osnove i preispitati naš način života. Svaki pojedini postupak i svaki euro kojim se financira, moraju biti provjereni tako da se pitamo: promoviram li samo staru pohlepu koja se temelji na rasipanju resursa, a koja ne pita za sutra? Ili promoviram nove tehnologije koje se temelje na održivosti, zaštiti klime i uklopivosti s okolišem? I svatko od nas se mora zapitati, što konzumiram, kamo putujem, što uživam, što trošim – mogu li planet i moji sustanari to dugoročno izdržati? Mora li sve to tako biti, trebam li sve ovo ili mogu dobro živjeti ekološki usklađen? Povratak u normalu za kojim su mnogi čeznuli, smatram ludim, jer stanje „prije“ samo po sebi nije bilo ni potrebno ni dobro. Moramo novo „normalno“ nanovo premisliti i prepoznati ono što je doista životno.

Djeluje to i bez Boga

Za ova razumna razmatranja, ne trebam Boga – „etsi Deus non daretur“. Ipak, kao teolog još uvijek mogu pronaći odgovor za ljude koji vjeruju: Možda nas je Bog htio bocnuti tako da ne nastavljamo više jurcati kao prije. Priznajem da je to pomalo brutalno i sveobuhvatno, ali nažalost klimatske promjene su brutalne i zahvaćaju cijeli svijet. Inače, ova ideja nije posve nova. I ljudi koji su napisali Jobovu knjigu, promišljali su otprilike slično: „Kožu za kožu! Sve što čovjek ima, dat će za život. Ali pruži samo jednom svoju ruku, dotakni se njegovih kostiju i mesa: u lice će te prokleti!“ (Job 2,4-5). To je ono što Sotona govori Bogu i pod tim podrazumijeva sljedeće: Ako je nekome napadnuto vlastito zdravlje, tijelo i život, tada osoba postaje oštroumnija, tankoćutna i započinje razmišljati, moliti se ili proklinjati. Kako bi drugačije Bog mogao izvući čovjeka iz njegove samožive pohlepe koja kruži oko njegova vlastitog profita?

Bog misli drukčije od nas ljudi?

Kad biste se stavili na Božje mjesto, počupali biste si kosu: ljudi dobivaju Toru kako bi mogli živjeti dobro (Lev 18,5), ali se oni nje ne pridržavaju. Tada dođe k njima netko kao čovjek, a oni ga razapnu na križ (Isusa). Što bih sve trebao učiniti, kaže Bog, da dođu k sebi? Dvije tisuće godina nakon njegova utjelovljenja, pušta Bog ljude da životinjare. Čine nevjerojatna zlodjela prema vlastitoj vrsti. Bog plače i brine se za žrtve (vidi gore, duše pravednika su u Božjim rukama). Ali sada, na kraju 20. i početkom 21. stoljeća, čovjek čini toliko zlodjela u svojoj zabludi prema Zemlji, da to ne može više biti dobro. Ali Bog ne želi zbog klimatskih promjena koje zahvaćaju cijeli planet preskočiti osam milijardi ljudi. Kao čitatelj Biblije, vjernik i teolog, nije mi teško ovdje prepoznati Božji plan.

Bog često čitni tako „lude“ stvari

U Bibliji mnogo puta Bog čini takve „lude“ stvari. Kad je Bog oslobodio svoj narod iz Egipta, nije poslao legiju anđela da mlate Egipćane, već je uzburkao vodu naprijed-natrag. Knjiga o Juditi govori da neprijateljska vojska opsjeda posljednju utvrdu ispred Jeruzalema – i ovdje Bog ne šalje vojsku anđela, već pametnu, hrabru i lijepu ženu Juditu. Ona ulazi u neprijateljski tabor i vođi odsječe glavu. Kao teolog, razmišljam o tim pričama koje ljudi pričaju i tražim kako ljudi zamišljaju Boga. Ovdje prepoznajem obrazac da ljudi zamišljaju da je Bog potpuno drugačiji, a time i djeluje potpuno drugačije nego što bi se ljudima svađalo s njihovom logikom rata i potrage za profitom. Dakle, to o virusu odgovara mojim biblijskim pričama.

Je li to doista tako?

Virus se također uklapa u biblijske priče po tome što su pripovijesti, priče, mitovi – a time i tumačenja samih zapažanja. Ovim pripovijestima dobivam osjećaj onoga što promatram. Je li netko od izvanrednih virologa, koji izvrsno rade svoj posao, pitao za značenje ove pandemije? To nije njihov posao. Ako ja kao teolog narativno kažem da nam Bog želi pandemijom pokazati da ne bismo trebali uništavati zemlju kao prije, tada ne tvrdim da sam otkrio znanstvenu istinu. Znam jednako tako malo kao i virolozi o postojanju prirodnoznanstvenog uvjerljivog razloga za izbijanje ove pandemije. Vjerojatno ga niti nema, to je jednostavno, gledano znanstveno, slučajnost. Iz perspektive razuma i to tako kao da Boga nema (etsi Deus non daretur), mogu reći: Moramo iz toga naučiti, kako bismo svoje ophođenje s resursima ovoga svijeta i sa siromasima promijenili temeljeći ih na razumnijoj osnovi. Umreženi smo širom svijeta i takve probleme možemo riješiti samo globalnom solidarnošću i suradnjom. Iz perspektive teologije, koja u razumu također uključuje i pogled na Boga (coram Deo), mogu reći: Bog je čovjeku dao slobodu da se uklopi i vlada na ovoj zemlji – ali je Bog čovjeka stvorio kao svoju sliku i svog predstavnika kako bi ovu zemlju sačuvao kao životni prostor za biljke, životinje i ljude. Bog želi da svi – biljke, životinje i ljudi – mogu živjeti u miru i pravdi na ovoj zemlji. Znam, to je iz Biblije. Kao teolog, također znam da Bog ima moć da se to ostvari. Ako Bog odabere put virusa kako bi zaustavio destruktivnu pohlepu čovjeka – zašto ne? To bi odgovaralo biblijskim pričama i biblijskim predodžbama o Bogu. Još jednom: Cijela stvar ostaje priča, pripovijest, tumačenje značenja, mit, ako želite. Nije to prirodnoznanstvena činjenica.

Zadaće teologije

Najvažnija zadaća teologije je da ona ukazuje na glas razuma – Bog je čovjeku dao srce kojim razmišlja, kako uči mudrac Sirah (Sir 17,6). Dakle, krizi treba pristupiti s razumom i razmišljanjem, a ne s ideologijama zavjere i optužbama. Teologija se može i mora svojim dobrim pripovijestima, utemeljenima na Bibliji, suprotstaviti diskriminirajućim i na podjelu poticajnim pripovijestima zavjera. Ovdje teologija nudi dobru utopiju. Jednostavno, ona ne propovijeda borbu posljednjih vremenâ svih protiv svih, u kojoj prvo slabi moraju poginuti. Umjesto toga, radi se o projektiranju svijeta s dobrim životnim prilikama za sve ljude, a ne samo za bogatu, bijelu, zapadnu manjinu koja se učinila dominirajućom. Ta je manjina predugo uništavala prirodu, iskorištavala životinje i ljude (primjer: mesna industrija!) kako bi se obogatila. Teologija mora ukazivati ​​na Božji pravedan plan, da Bog želi uspješan život za sve ljude, životinje i biljke. Ovo je važna pouka iz biblijskih tekstova o stvaranju (Post 1-2; Ps 104). Bog može ovaj plan provesti na vrlo neobičan način. Postoje i biblijske priče o neobičnoj Božjoj logici, koja nimalo ne odgovara ljudskoj logici. Ako nekome nedostaje milosrdni Bog u ovom argumentu, s obzirom na mogućnost poplave (Post 6-9) s potpunim uništenjem cijelog života (s izuzetkom korablje), ovo je također misaoni eksperiment, mit, dobra računica. Bog je bio vrlo milosrdan u tisućljećima nakon poplave. Ali Bog ne govori jednostavno slobodno (Izl 34,6-7), već po onima koje je na zemlji odredio kao predstavnike, poziva ljude na odgovornost. Imamo sjajnu priliku i zadaću: iz krize učiti i otkloniti stare pogreške. Pravda, održivost, očuvanje prirodnih resursa – stoljetne su zapovijedi i uz njih se veže ograničiti vlastite pohlepe i kratkovidne potrage za profitom. Sam razum po sebi to nalaže, a onome koji vjeruje u Boga, kažem kao teolog: Bog ne želi da nastavimo kao prije, već da promijenimo svoj životni stil, svoje gospodarstvo i svoj globalni suživot, tako da na kraju svi, ljudi, životinje i biljke, mogu vrlo dobro živjeti na ovom planetu.

Sve provjerite

Stanje svijeta prije korona-pandemije nažalost nije bilo tako idealno. U „starom normalom“ svijet je bio prepun nasilja, prezira prema ljudima, nepravde, rasipanja resursa, klimatske štete i još mnogo toga. Želimo li se ozbiljno vratiti na to „normalno“? Ja ne! Svaka bi osoba trebala provjeriti svoj osobni način življenja: konzumiranja, putovanja, odmora, užitaka, potrošnje mesa – jesu li moji postupci usklađeni s mojom okolinom ili živim na štetu drugih i budućih naraštaja. Stari je način razmišljanja: „Ovo zaslužujem i to ću si priuštiti!“. Nažalost, zaboravlja se kod toga da si možemo priuštiti i prepustiti se mnogim stvarima koje nisu dobre za planet i buduće naraštaje. Novi način razmišljanja glasi: „Čine li me stvari doista sretnima za koje zapravo znam da su štetne ili promiču nepravdu?“ „Što me uistinu čini sretnim, što zapravo trebam?“ Puno smo naučili tijekom razdoblja korone. Političari moraju odrediti smjer gospodarstva – širom svijeta – kako bi se promicalo ono što je održivo i klimatski prihvatljivo. Sve što troši previše resursa, stare tehnologije itd., ne smije se ponovno pokretati ili promovirati. Čini mi se da ekonomskih paket poticaja velike koalicije postavlja dobre standarde koji se moraju dosljedno provoditi: Nije dobro novi novac davati za stare, unatrag okrenute tehnologije i koncepte! Gospodarstvo će postupno prepoznati da će stvarna dobit dugoročno biti moguća samo očuvanjem resursa i održivim konceptima. Strukturna promjena u obnovi je ključna riječ: novi koncepti i tehnologije, obnovljivi izvori energije – i uvijek okrenuti budućim naraštajima i zaštititi planeta! Društvo je tijekom razdoblja korone puno naučilo: solidarnost, obzirnost, držanje na distanci – protiv mentaliteta „Hop, evo me odmah“, koji nam ide na živce. Postoji i drugi način, to smo morali naučiti, a koji je i bolji. Rizik od infekcije nas prisiljava da gledamo druge i mislimo na druge – to smo već trebali učiniti davno, a u budućnosti ćemo to morati činiti i u „normalnim“ uvjetima. Ne samo: ja – nego uvijek također i: ja i ostali (a i planet)! Pravda je važna tema – danas i u Bibliji (Pnz 16,20: „Pravednost, pravednost – njoj trebaš težiti!“). Još uvijek postoji mnogo prostora za napredak u društvu, politici, poslu i svima nama!

Tri sita

U osnovi, mogli biste započeti s prosijavanjem kroz tri sita svega što „poslije“ želim / mogu ponovno učiniti:
– Raduje li me to doista? Treba li mi to stvarno?
– Je li to pošteno ili drugi pate zbog mojega užitka, konzumacije itd.?
– Je li to sigurno za planet? Je li to održivo?
– Uostalom: ako promisliš, obično sve ispadne drugačije…

Autor teksta prof. dr. Thomas Hieke je doktorirao 1996. godine kod prof. dr. Huberta Irsiglera u Bambergu s temom iz Starog zavjeta. Od 1996. do 2000. je radio na novozavjetnom istraživačkom projektu sinoptičkih evanđelja kod prof. dr. Paula Hoffmanna. Od listopada 2000. do rujna 2006. je bio znanstveni suradnik kod prof. dr. Christopha Dohmena na Katedri za biblijsku teologiju (egzegeza i hermeneutika) Starog zavjeta na Sveučilištu Regensburg. Habilitirao je o nastancima Knjige Postanka“. Od 26. rujna 2007. je profesor Starog zavjeta na Katoličkom bogoslovnom fakultetu na odsjeku Stari zavjet Sveučilišta Johannesa Gutenberga u Mainzu.

Preveo: fra Ivan Križanović

Živa zajednica, 3-4/2021.