Piše: s. M. Tea Barnjak, mag. theol., München
Gospodar ne očekuje od svih jednaki rezultat, ali očekuje od svih zauzeto djelovanje.
Prispodobe koje pronalazimo u Novome zavjetu sadržajno su vrlo raznolike. Među njima ima onih koje su nadahnute svakodnevnim životom i poljodjelstvom (prispodobe o kvascu i gorušičinu zrnu), obiteljskim odnosima (prispodoba o milosrdnom ocu), neuobičajenim načinima postupanja (prispodoba o radnicima u vinogradu), ljudima čije ponašanje postaje primjer drugima (prispodoba o milosrdnom Samarijancu), odnosom prema povjerenim talentima/novcu (prispodoba o talentima) te onih koje imaju neko dublje značenje (prispodoba o mudrim i ludim djevicama). Zbog slikovitoga govora kojim su obilježene neke je prispodobe lakše, a neke teže razumjeti. Najčešće je njihov završetak otvoren, bez zaokruženog zaključka. On je ostavljen pažljivom slušatelju/čitatelju. Takav stil završetka priče omogućava daljnje razmišljanje te donošenje osobnoga zaključka o temi ili ponašanjima ispripovijedanih likova.
Velikodušni gospodar
Kod dvojice evanđelista, Mateja i Luke, pronalazimo sličnu, ali ipak sadržajno ne istovjetnu prispodobu o povjerenim talentima (Mt 25,14-30; Lk 19,12-27). U ovome razmišljanju slijedimo Matejev tekst, prema kojem gospodar talente dijeli trojici slugu, a kod Luke desetorici. Razlika je u tome što u Matejevu evanđelju svaki sluga dobiva prema svojim sposobnostima i svatko od njih polaže račun za dobiveno, a kod Luke sva desetorica dobivaju jednak iznos, a samo trojica polažu račun o dobivenom. Ovo su samo neke razlike, a ostale se mogu uočiti paralelnim čitanjem obaju tekstova. Glavnina radnje prispodobe o talentima vremenski je neprecizno određena jer gospodar prije odlaska na put doziva sluge i dijeli im talente, a po povratku traži račun od svakoga. Vrijeme njegova izbivanja, koje je trajalo dugo (»nakon dugo vremena dođe«), vrijeme je djelovanja njegovih slugu s povjerenim talentima. Broj talenata koji je svaki od trojice slugu primio simbol je nevjerojatno velikog povjerenja koje gospodar svakom pojedinačno iskazuje. On ih je opunomoćio, postavio ih upraviteljima svoga novca. Da bismo shvatili povjerenje iskazano slugama, pomaže nam preračunata vrijednost jednog talenta i gospodarev odnos prema slugama. Jedan talent odgovara vrijednosti od oko 6000 denara. U to vrijeme jedan denar bio je dnevna plaća nekvalificiranog radnika, a taj iznos bio je dostatan i za dnevne potrebe siromašne obitelji. Osim toga, gospodar pri podjeli talenata nije izrekao ni jedan zahtjev niti je dao upute za ophođenje, ali je dao svakome prema sposobnostima. Nije nam poznato što i kako su trebali raditi. Iz prispodobe ne saznajemo detalje njihova ophođenja s povjerenim talentima, nego rezultat koji izlazi na vidjelo u trenutku kada gospodar, po povratku s putovanja, zatraži račun od svakog.
Uspješni upravitelji povjerenoga
Prvi i drugi sluga, kako nam to prispodoba prenosi, izgledaju kao uspješni upravitelji povjerenih talenata jer je svaki od njih tijekom gospodareve odsutnosti uspio udvostručiti dobiveno. Ne zna se kako ni na koji način. Vjerojatno su izvršili ono što su pretpostavljali da se od njih očekuje. Svota koju su stekli ogromna je. Gospodareva reakcija na način upravljanja prvoga i drugoga sluge identična je. Za učinjeni posao on svakome od njih kaže „u malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti“. Ovo „malo“ može se razumjeti kao takvo samo ako služi kao slika razlike između zemaljske i nebeske stvarnosti jer mogu očekivati puno više, što je izrečeno obećanjem: „nad mnogim ću te postaviti“. Obojica će biti nagrađeni zbog svoga angažmana jer su se povjerenim aktivno bavili. Pritom nije bitno koliko su stekli, već to što su se odvažili raditi i upustiti u rizik.
Čuvar povjerenoga i vjeran Zakonu
Poznato je da strah nije dobar savjetnik ni suputnik. On često paralizira, čini osobu nesposobnom za djelovanje i prihvaćanje rizika koji je u određenoj mjeri prisutan u svakoj životnoj odluci i pothvatu. Strah je ono što karakterizira trećega slugu i postaje mu izgovor za nedjelovanje. Kod uređivanja računa on vraća gospodaru onoliko koliko je primio: jedan talent. Ovaj je sluga sačuvao ono što mu je bilo povjereno. Talent je sakrio u zemlju i tako postao čuvar povjerenoga. Zakopavanje novca bio je, prema židovskoj tradiciji, siguran način njegova čuvanja, osobito u vremenima krize. Svoje nedjelovanje opravdava strahom od gospodara i njegove strogosti. Zanimljivo je da je znao kakav je gospodar, ali se nije ponašao prema njegovu očekivanju. Da je uložio novac kod bankara, gospodar bi imao dobit od kamata. Istovremeno ovaj je sluga svojim načinom postupanja ostao u okvirima Zakona upravo zato što nije predao novac na čuvanje (usp. Pnz 23,20-21) jer to Zakon nije dopuštao. Svojim nedjelovanjem on se, može se reći, hrabro upušta u konflikt s gospodarem. On je htio sačuvati ono što je dobio, a gospodar je želio dobit.
Vrijeme čekanja vrijeme je djelovanja/rada s povjerenim talentima
Gospodar nije ni jednoga slugu pri podjeli talenata ucijenio niti obvezao na djelovanje. Svaki je slobodno mogao raspolagati s povjerenim. Što je tko napravio i kako se prema tomu odnosio pokazuje se u trenutku uređivanja računa. Tu dolazi do izražaja ono što je dio svakoga ljudskog života, a očituje se u tome da svaki čovjek za svoje djelovanje ili nedjelovanje preuzima odgovornost koja treba biti plod slobodne odluke. Raditi s povjerenim talentom ili ga sigurno pohraniti odluka je koju svatko slobodno donosi. Nije gospodar onaj koji sudi nego sluga sudi sam sebi svojim radom ili neradom i za to prima nagradu ili osudu. Ova prispodoba nije etički nauk niti se bavi moralnim ponašanjem gospodara i slugu. Njezina je pouka skrivena u poticaju na djelovanje, na angažman kako prvih slušatelja tako i nas danas, ali i na odgovornost i slobodu. Ona nam pokazuje da čovjek svojim izborima može svjesno ili nesvjesno pogriješiti, da s povjerenim može i želi ili ne može i ne želi raditi. Bez obzira koliko dugo nema gospodara, vrijeme njegove odsutnosti ne bi trebalo biti vrijeme preživljavanja ili životarenja nego vrijeme aktivnoga djelovanja, jer prema tome sluga/čovjek ili ulazi „u radost gospodara“ ili „u tamu“ ispunjenu plačem i škrgutom zubi. Nije važno koliko će se talenti umnožiti/povećati, važnije je odvažiti se i djelovati. Gospodar ne očekuje od svih jednaki rezultat, ali očekuje od svih zauzeto djelovanje.
