Piše: s. M. Tea Barnjak, mag. theol., München
Nije li to poticaj na razmišljanje o kraljevstvu Božjem kao o gozbi na kojoj će biti dosta kruha za sve koji se u njemu nađu?
Govoreći o nekim događajima ili projektima suvremeni čovjek uglavnom želi istaknuti njihovu važnost i veličinu. To često čini ističući broj sudionika događaja ili suradnika na projektu, kvadratnu veličinu prostora okupljanja ili ukupnu novčanu vrijednost onoga što želi predstaviti svojoj publici/svojim slušateljima/slušateljima. Sve je više ljudi kod kojih je uočljiva svojevrsna opterećenost veličinom i brojkama. Grade se sve veće kuće i prostraniji stanovi, a obitelji su, prema broju članova, sve manje. Sve češće na ulicama viđamo velike, ali nerijetko poluprazne automobile u kojima je vozač i eventualno suvozač. Ljudi dobivaju na važnosti ako su viđeni na organiziranim javnim okupljanima ili ako ih na društvenim mrežama prati veliki broj osoba, tzv. prijatelja ili pratitelja. Uspjesi i vještine mjere se brojem stečenih diploma/potvrda ili posjećenih stručnih skupova. Pritom se sve manje govori o procesu rasta i razvoja koji netko prolazi i koji predstoji svakome velikom postignuću.
Isus je u svome poučavanju inspiriran zrnom i kvascem
Zavirimo li u Novi zavjet i usmjerimo li pažnju na sadržaj prispodoba, uočit ćemo da Isus ono zbog čega je došao, a to je naviještaj kraljevstva Božjega, s kojim je usko povezan poziv na obraćenje i vjeru (usp. Mk 1,15), čini neopterećen veličinom i brojkama te ga svojim slušateljima nastoji približiti stvarnostima iz svakodnevnoga života. U njegovu govoru ne nalazimo očaranost veličinom i brojkama već malenošću koja procesom rasta i rada postaje velika pa tako iz malenoga zrna gorušice, najmanjega od svega sjemenja na zemlji, nastaje grm, a kvasac pomiješan s brašnom postaje nevidljiv, ali djeluje na njega tako da postaje nabujalo tijesto. Prispodoba o gorušičinu zrnu (Mk 4,30-32; Mt 13,31-33; Lk 13,18-21) i o kvascu (Lk 13,20-21; Mt 13,13) nisu slike kraljevstva Božjega u doslovnom smislu nego su pokušaj približavanja Božjega čudesnog djelovanja u svijetu i povijesti na način blizak ljudskom iskustvu i spoznaji. To je Isusov govor o Bogu »odozdo« na način da ga svatko može razumjeti samim promatranjem prirodnih procesa ili svjesnim promišljanjem svakodnevnoga rada.
Gorušičino zrno – skroman početak s obećavajućim završetkom
Isusovi su suvremenici sigurno imali drukčiju predodžbu kraljevstva Božjega od one koju je on naviještao. Mnogi su očekivali da će se ono ostvariti u sili i moći koje će biti kadre suprotstaviti se i nadjačati politiku i vlast koju su morali podnositi. Kraljevstvo Božje ostvaruje se i probija ne borbom i suparništvom protiv zemaljskih moćnika nego u svakodnevnici ljudi, tamo gdje se sve redovito i uobičajeno odvija, u skladnom suživotu s prirodom koja otkriva mala i velika Božja čuda. Svijet ljudi i cijela priroda mjesta su ostvarenja kraljevstva Božjega. Upravo iz toga razloga važna je ova slika zrna gorušice jer je ono simbol procesa koji podrazumijeva više etapa i očituje dinamiku sijanja, rasta i donošenja ploda. Zanimljivo je uočiti da gorušica raste bez čovjekova udjela. Znači da jamac rasta nije čovjek nego Bog koji podržava rast i omogućuje donošenje ploda. Maleno zrno na početku ne obećava puno, ali garant njegova rasta i ploda je Bog koji na taj način pokazuje svoju slavu i očituje svoju prisutnost. Prema nekim izračunima zrno gorušice u prosjeku je veliko oko jedan milimetar i teži oko jedan gram, a na području uz Genezaretsko jezero moglo je vrlo brzo izrasti u visinu od jednog i pol do tri metra. Upravo ovaj kontrast između skromnoga početka i bogatog ploda slika je razvoja i ostvarenja kraljevstva Božjega. Ono je Božje, a ne ljudsko djelo. Ono nije plod ni posljedica revolucionarnih događaja. Ono raste odozdo, iznutra, ondje gdje čovjek prepoznaje snagu Božje stvarateljske moći koja preobražava svakodnevni posao, napor, trud, iščekivanje. Kao što promatrajući zrno od njegova bacanja u zemlju do vidljivoga ploda uočavamo dinamiku, tako se ostvaruje i širi i Božje kraljevstvo. Ispočetka maleno i neuočljivo, no raste, razvija se i širi te postaje toliko veliko da u njemu ima mjesta za sve ljude, za cijeli svijet.
Kvasac – slika snage prirode
Zamijesiti kvasac u tri mjere brašna nije nimalo lagan posao. Jedna mjera brašna odgovara današnjoj mjeri od 13,5 litara. Znači da sa zamiješane tri mjere žena može ispeći više od 40 kilograma kruha. Ova količina kruha premašuje potrebe jedne prosječne obitelji jer se njome može nahraniti oko 150 ljudi. Pri korištenju kvasca važno je pridržavati se propisane mjere jer ako ga je premalo, tijesto neće nabujati; ako ga je previše, kruh neće biti jestiv. Zašto Isus svojim slušateljima pripovijeda ovu prispodobu? Isus uzima ovu situaciju iz svakodnevnoga života da bi potaknuo slušatelje na razmišljanje kako u svakodnevnome poslu prepoznati sličnost s kraljevstvom Božjim. Žena koja uzima kvasac i zamijesi ga u brašno ne čini ništa spektakularno. To je svakodnevni posao. Kao što je kruh potreban i važan za svakodnevni život, tako je i kraljevstvo Božje važno za život ljudi. Kao što se kvasac pomiješa s brašnom, tako je kraljevstvo Božje „umiješano“ u život ljudi. Mjera brašna u koju će žena zamijesiti kvasac predviđena je za veću količinu kruha. Nije li to poticaj na razmišljanje o kraljevstvu Božjem kao o gozbi na kojoj će biti dosta kruha za sve koji se u njemu nađu?
Kršćani u svijetu – biti zrna gorušice i kvasac
Pripovijedajući priče o gorušičinu zrnu i o kvascu Isus izaziva slušatelje na razmišljanje, ali i na uočavanje i prepoznavanje već očitoga Božjega djelovanja u prirodi, u svakodnevnici, u njihovu vremenu. I jedna i druga slika bile su im jako bliske. Možda nama danas iste slike i nisu tako bliske, ali nas potiču da kao kršćani ovoga vremena postanemo ono što smo pozvani biti: zrna gorušice i kvasac među ljudima tj. pokretačka snaga, širitelji i donositelji kraljevstva Božjega u svijetu. U ostvarenju toga poziva ne trebamo biti opterećeni ni zavedeni veličinom vlastitih i zajedničkih pothvata ni brojem događaja i sudionika, nego crpiti snagu i nadahnuće u svijesti da je jamac procesa sijanja, rasta i vidljivoga ploda tj. bujanja sam Bog koji podržava i prati svaki napor oko dobra.
Živa zajednica, 5-8/2022.
