PRISPODOBE – ISUSOV MODEL POUČAVANJA: Isus poučava polazeći od iskustva i životnog konteksta slušatelja

Pomoću zemaljskih slika i stvarnosti, koje su njegovi Isusovi slušatelji poznavali, Isus ukazuje na ono božansko, nevidljivo, ono što se do kraja i izravnim putem ne može upoznati.

Piše: s. M. Tea Barnjak, mag. theol., München

U posljednje dvije godine, otprilike od početka 2020. pa sve do sada, cijeli je svijet pogođen pandemijom izazvanom brzim širenje koronavirusa. Mnogima je ova kriza tek jedna u nizu od kriza koje pogađaju naš svijet. Osim zdravstvene, ekonomske, političke, događa se već dulje vrijeme i kriza obrazovanja, tj. poučavanja. Čini se da je pojava koronavirusa na poseban način izvršila veliki utjecaj na cjelokupno obrazovanje jer se „preko noći“ moralo prijeći s tradicionalnog na virtualno poučavanje, klasična je učionica/dvorana za predavanja zamijenjena onom virtualnom, poučavanjem na daljinu bez osobnoga susreta. Sve ovo dovelo je pred nova iskušenja kako one koji poučavaju, koji znanja, umijeća i vještine trebaju sada na neki novi način prenijeti i predati, kao i one koji ih trebaju primiti i usvojiti. Iako imamo sve više visokoobrazovanih stručnjaka iz raznih znanstvenih područja, ponekad se čini da je sve manje onih koji snagom svojih izgovorenih riječi, stavova ili uvjerenja imaju utjecaja na one kojima se obraćaju. Stoga, mnogi koji se bave javnim poslovima, koji se pojavljuju u javnom društvenom ili medijskom prostoru, a žele imati utjecaj na veći broj ljudi, posežu za savjetima stručnjaka kojima je specijalnost komunikacija odnosno adekvatno oblikovanje i odašiljanje neke poruke koja je usmjerena određenom primatelju tj. ciljanoj publici.

Isus – poseban Učitelj

Neosporno je da je tijekom povijesti bilo mnoštvo dobrih komunikatora, pripovjedača, učitelja, ali isto tako je činjenica da je rijetko čiji način življenja, djelovanja i poučavanja imao utjecaj na slušatelje kao Isusov. U evanđeljima je vrlo snažno potvrđena predaja o Isusu kao Učitelju. Među 40-ak naziva koji opisuju Isusa ističe se naziv „učitelj“. Imao je poseban način ophođenja sa slušateljima. Uspijevao je kratkim i slikovitim govorima privući njihovu pažnju. Kao Učitelja najbolje ga ocrtava njegov model poučavanja koji je specifičan po tomu što u svome poučavanju nije polazio od apstraktnih činjenica, već od iskustva, životnog konteksta i običaja svojih slušatelja. Pritom je važno istaknuti da se Isus nije upuštao u neke tematske rasprave niti držao unaprijed pripremljene govore. Nije nastupao s visoka, nego iz konkretne situacije. O kraljevstvu Božjemu, središnjoj temi svoga navještaja, govorio je najčešće u prispodobama. Njih treba razumijevati kao pouke i poticaje koje Isus upućuje svojim slušateljima, ali i kao poziv na zauzimanje konkretnoga osobnog stava i djelovanje. On je ciljano poučavao. Tražio je od svojih slušatelja primjenu naučenoga. Često na postavljena pitanja nije davao konkretan i direktan odgovor nego je onoga koji je postavio pitanje, kao i druge slušatelje, uključivao u istraživanje i traženje odgovora na postavljeno pitanje. Isusa se može opisati kao kreativna i inovativna učitelja: poučavao je ponekad s mjesta nepredviđenih za pouku, npr. s lađe (usp. Mk 4.1); slušatelje je privlačio svojim autoritetom (usp. Mk 1,22); poučavao je „svojom metodom“ u obliku kratke priče s poukom koja zahtijeva odgovor, stav, djelovanje; njegov cilj nije bio jednosmjerno prenošenje znanja ili posredovanje informacije već poticanje razmišljanja.

Kako Isus poučava?

Isus je najčešće poučavao u prispodobama (usp. Mk 4,33), kratkim slikovitim i metaforičkim pričama. On sam nije izumio ovaj način poučavanja. Veliki broj prispodoba može se pronaći u rabinskoj literaturi, a zastupljene su, premda u manjoj mjeri, i u starozavjetnim tekstovima. One nose obilježja grčko-rimskog i orijentalno-židovskog svijeta. U prispodobama koje su postojale prije Isusa ne postoji ni jedna koja po sadržaju i funkciji sliči njegovim prispodobama. On je postao „majstor slikovitog govora“. O Bogu i Božjim stvarnostima nije moguće drukčije govoriti doli u slikama. Tko bi to pokušao, našao bi se u iskušenju Boga svesti na neki objekt. Upečatljivo je da o Bogu i njegovu kraljevstvu, što je središnja tema Isusova zemaljskog propovijedanja, on nije iznio jednu već mnoštvo slika. Pritom Božje otajstvo i dalje ostaje otajstvo, ali svojim načinom govora Isus nama ljudima omogućava približavanje tomu otajstvu. Pripovijedajući prispodobe Isus u njima približava stvarnosti koje su daleko jedna od druge. U njima uspoređuje vječne sa zemaljskim, svakodnevnim stvarnostima svoga vremena. Pomoću zemaljskih slika i stvarnosti, koje su njegovi slušatelji poznavali, ukazuje na ono božansko, nevidljivo, ono što se do kraja i izravnim putem ne može upoznati. U prispodobama Isus povezuje ljudski i božanski svijet, zemaljsko i nebesko (usp. Lk 12,36; Mt, 13,52).

Koja je svrha prispodoba?

Isus u prispodobama ne moralizira, ne argumentira i ne diskutira. U njima nije riječ o iznošenju i stvaranju nekih novih propisa. Zanimljivo je da ni u jednoj prispodobi Isus nije definirao kraljevstvo Božje već je pripovijedao kada i kako se ono ostvaruje. Smisao prispodoba koje Isus izriče je pomoći slušateljima gledati Boga i svijet na drukčiji način, ali i sebe same kao i svoj svijet promotriti u novome svjetlu. Kroz prispodobe on poučava: o dolasku kraljevstva Božjega, o svome Ocu, o važnim moralnim načelima. Slušatelji i čitatelji trebaju postati primatelji pouka i poziva iznesenih u prispodobama, a mjesto prijema i življenja primljenoga je svakodnevni život svakog pojedinog slušatelja i čitatelja. Svrha je Isusovih prispodobi promjena odnosa i postavki onih koji ih slušaju ili čitaju. Isus nije želio pasivne slušatelje već aktivne primatelje spremne djelovati. Može se reći da je svrha prispodoba šokirati slušatelje, otkriti novi kut gledanja, potaknuti proces razumijevanja, usmjeriti pogled slušatelja na traženje rješenja i zauzimanje stava, a ne na primanje servirana odgovora. Na taj način Isus uključuje slušatelje u aktivno istraživanje i traženje odgovora, a to je moguće samo ako se onaj tko sluša prepoznaje u onome što sluša. U tome kontekstu prispodobe i današnjim kršćanima jesu i ostaju veliki izazov za razmišljanje i novi način djelovanja.

Živa zajednica, 1-2/2o22.