Još jučer smo se divili ljepoti listova. Pod krošnjom stabala igrala se djeca. Stariji su zanosno pjevali omiljene pjesme. Na stolovima je mirisalo jelo s grila. Pila se voda, vino, pivo i sokovi. Suncobrani su pokrivali dvorište. Kontrast suncobrana i zelenih krošanja.
U ranim jutarnjim satima kosovi su milozvučno veršali svoju pjesmu. Milina ih je bilo slušati. Poput slavuja. Dvorišna stabla sa zelenim lišćem bila su im utočište. Njima su se pridruživali gavrani i vrapci.
Sada toga više nema. Nestalo vrabaca, gavrana i kosova. Po dvorištu popadalo lišće. Sjetih se pjesme S. Mihalića s naslovom ´Smrt lišća´ i riječi:
„Opazih lišće u bijegu po granama
Velike prijateljske oči kako me užasnuto zaklinju
I vjetar kako ih siječe sabljama od studeni
A koji od nas nije vjerovao da lišće odlazi dobrovoljno.“
Za koji dan kućepazitelj će pokupiti otpadnuto lišće i baciti ga u kantu za smeće. Bi mi ga žao. Kolike radosti su se pod tim lišćem događale!? Cvrkut ptica i dječji glasovi. Pjesma roditelja i prijateljska nazdravljanja. Razgovori daleko od domovine. Lišće je slušalo i slušalo. Nije se crvenilo ni žutilo. Bilo je mlado i puno života.
A sad na zemlji čeka metlu, električni usisivač i otvoreni poklopac velike kante za smeće. Gradska čistoća odvest će gadaleko od dragog mu dvorišta, vesele dječje graje, milozvučnih melodija naših rodoljuba, od grila, vode, vina, piva i sokova.
Na nekom drugom mjestu gnjit će i gnjiti. Možda će biti hrana glistama?! Nekome će sigurno biti od koristi.
Nećemo ga zaboraviti. U Došašću ćemo ga spominjati kad budemo pjevali koralnu pjesmu ´Nebesa, odozgor rosite´. Zar smo zaboravili: „Sagriješismo i kao čovjek gubav postadosmo, i popadosmo svi mi kao lišće, i opačine naše kao vjetar odnese nas, sakrio si lice svoje od nas, i bacio si nas u ruke opačina naših.“
Ali, nemojmo prečuti riječi Psalma 27.:
„Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja,
milostiv mi budi, usliši me!
Moje mi srce govori:
Traži lice njegovo!
Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene!
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, Pomoći moja, nemoj me odbaciti!“
Fra Jozo Župić
