(Izr 8,22-31; Rim 5,1-5; Iv 16,12-15)
Prva od šest kršćanskih istina kaže: „Samo je jedan Bog, a tri su Božanske osobe – Otac, Sin i Duh Sveti.“ Danas razmišljamo o tomu kakav je Bog. On je trojstven – Trojstvo u Jedinstvu ili Sveta Trojica, kako kažu istočni oci.
Piše: Marko Zubak, Katolički tjednik
Slavimo te Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si dostojanstvo obitelji ustanovio na sliku svoga Trojstvenog zajedništva ljubavi.
Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, Otkupitelju naš, jer si se udostojao roditi u ljudskoj obitelji i jer si svojom žrtvom na križu bračnu ljubav od rane grijeha iscijelio, te bračno i obiteljsko zajedništvo ljubavi i vjernosti učinio sakramentom svoga saveza s Crkvom. Hvalimo te, Duše Sveti Tješitelju, koji po sakramentu ženidbe, zajedničkoj molitvi i nedjeljnoj euharistiji, kršćansku obitelj neraskidivo ujedinjuješ i posvećuješ, da može biti svetište života i škola kršćanske ljubavi.
Ponizno te molimo, Svemogući Bože, da se po uzoru na Svetu Obitelj, u našem kršćanskom domu, ostvari božanski naum o braku i obitelji – da naša obitelj bude istinska zajednica vjere, života i ljubavi. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen!
Tri su Božanske osobe jedne iste božanske biti, a povezuje ih ljubav. Bog odvijeka rađa Sina u ljubavi po Duhu Svetom. O toj Tajni razmišljamo, ali je ne možemo dokučiti. Boga se ne može obuhvatiti, čak ni mislima. Naše ljudsko je sve nesavršeno i nedovršeno. Ali važnije od toga da Boga „shvatimo“ jest da ga uzljubimo jer je On nas prvi ljubio kazavši za nas da budemo, da postanemo, pa zato i jesmo. Sv. Pavao nas danas uvjerava da je „ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom“. Divna je to spoznaja, ali i obveza ne zanijekati je u svom životu, već po njoj živjeti i širiti je.
Najveća je slava ljubiti Boga
Što je najveće u našem životu? Slava? Bogatstvo? Čast? Uspjeh? Sve je to prolazno i varljivo. A onaj tko nosi Boga u svojoj duši, taj ima bogatstvo. Od Boga dolazi i sama riječ bogatstvo. Ali nekima na propast, nekima na spas. Tako stoji na jednom bosanskom stećku nekog velikaša uklesano: „Nikada mnogo ne imadoh, ali mi nikada nije ni nedostajalo, iako sam dijelio.“ Ne znamo mu ime, ali je svakako bio Bogoljub ili Bogoslav. Za Sunce kažu da je od nas daleko 150 milijuna kilometara, a ipak nas tako jako grije. Baš smo mu se nakon hladnih kiša opet obradovali. A Bog, koji nam je darovao i Sunce, puno nam je bliži ako to želimo. Zato, „Ne traži Boga mišlju; u praznini u kojoj se misao, tamna sjenka, gubi. Uza te Bog je uvijek u blizini u stvarima oko tebe, u zvuku i muku“,kaže spomenuta pjesma. Pitanje je znamo li Boga čuti i s Njim razgovarati. Prije nego počnemo Bogu govoriti svoj monolog, trebali bismo znati Njega čuti. Možda bi nas pri tom upozorio:
Nemoj reći OČE
Ako se svaki dan ne ponašaš kao sin.
Nemoj reći NAŠ
Ako živiš izoliran u svojoj sebičnosti.
Nemoj reći KOJI JESI NA NEBESIMA
Ako misliš samo na zemaljske stvari.
Nemoj reći SVETI SE IME TVOJE
Ako to ime grdiš, psuješ ili uzalud izgovaraš.
Nemoj reći BUDI VOLJA TVOJA
Ako je ne prihvaćaš kad je bolna.
Nemoj reći KRUH NAŠ SVAGDANJI DAJ NAM DANAS
ako se ne brineš za braću i beskućnike.
Nemoj reći NE UVEDI NAS U NAPAST
Ako imaš namjeru ostati u grijehu ili dalje griješiti.
Nemoj reći IZBAVI NAS OD ZLA
Ako se ne boriš protiv zla.
Nemoj reći AMEN
Ako još nisi shvatio molitvu OČENAŠ.
Ljudi se (ne)razlikuju po Bogu
Mi kršćani se razlikujemo od drugih monoteista (vjernika koji vjeruju u jednoga Boga) po tome što vjerujemo u trojstvenog i utjelovljenog Boga. Tako vjerujemo u Božju osobnu prisutnost u stvaranju svijeta, u otkupljenju – spašavanju pala čovječanstva i posvećenju svijeta. Svijet nije od đavla, niti njemu pripada, nego je od Boga i Bogu pripada. Stoga ni mi ne smijemo nikada nikoga predavati đavlu, niti smatrati da je svijet đavolski jer ni Isus nije činio tako, nego je sve posrnule spašavao. Zato je i došao na ovaj svijet kao utjelovljeni Bog – Emanuel, da bude s nama Bog, naš Prijatelj i Brat. Ipak, ne smijemo zanijekati kako smo i mi kršćani u stalnoj opasnosti upadanja u traženje drugih surogata (zamjena) za Boga. Bilo da potiho, ali sve više se pouzdajemo u novac, moć, vlast, naciju, a sve nas to može udaljiti od Boga i odvesti na stranputicu. Stoga je dobro podsjetiti se da ono što je ptica u zraku, riba u vodi, to je kršćanin u stalnoj povezanosti s Bogom – u molitvi. Tada nas Bog obuhvaća i postajemo toga svjesni. Kada god to zaboravimo, upadamo u stranputice. Prisjetimo se Mojsija kad se vraćao s molitve – narod je primjećivao da mu se lice žarilo i svijetlilo (usp. Izl 33,19). I mi čitamo jedni drugima u pogledima, u izrazima lica jesmo li tužni, pospani, dobri ili zavidni, oholi, pohlepni. Tada ne svjedočimo božansku ljubav u sebi i tada Presveto Trojstvo ne dominira nad nama, zapravo smo tada neprirodni i nesretni. A tako je malo potrebno da budemo sretni, tj. Božji. Dok u svim drugim religijama čovjek se uspinje do Boga da dokuči Njegovu volju i Njega samog, u kršćanstvu Bog se spušta nama, utjelovljuje se i objavljuje: „Ja i Otac jedno smo“ (Iv 10,30)… „Filipe, tko je vidio mene, vidio je i Oca“ (Iv 14,9). I sveti je Josip izvrsno odigrao ulogu oca u ranom Isusovu djetinjstvu. Isus, obraćajući se Ocu najnježnijim riječima „Abba“ – „tatice“, pokazuje da je sv. Josip bio nježan i odgovoran Isusov otac pred zakonom. Isus se nije pred njim osjećao kao „pastorak“, nego ljubljeno dijete Božje. Zato je mogao reći kada se izgubio u Hramu: „A zašto ste me tražili, niste li znali da mi je biti u onom što je Oca mojega?“ (Lk 2,49). I to nije kriza identiteta, nego povjerenja u istinskog Oca. Josipova uloga je završena, sada opet na scenu stupa Bog naš Spasitelj.
Bog prebiva u ljubavi
Jedna židovska priča u njemačkoj verziji govori o dvojici braće (Zwei Brüder auf dem Berg Moria) kako su živjeli baveći se zemljoradnjom. Stariji brat je bio oženjen i imao svoju obitelj, a mlađi brat je bio neoženjen i živio sam. Kako su zajedno radili, na kraju su bratski dijelili i plodove svoga rada. Poželi su svoju ljetinu i podijelili snopove na dva jednaka dijela. Međutim, noću stariji brat pođe ovako razmišljati: „Ja sam oženjen i imam obitelj, a moj brat je sam i nema nikoga, njemu je potrebno više.“ Ustane i sa svoje hrpe snopova prebaci na bratovu stranu. Mlađi brat isto tako ne mogaše zaspati pa razmišljaše ovako: „Ja sam sâm i ne trebam puno, a moj brat je oženjen i ima obitelj, njemu je potrebno više.“ Ustane i sa svoje hrpe prebaci na bratovljevu. Ujutro kada su braća ustala, pogledaju iznenađeni kako opet svaki ima isti broj snopova. Odluče iduće noći pratiti da vide što se događa. Tada se braća susretnu kako jedan drugomu prebacuju svoje snopove. Zastanu, ostave snopove i zagrle se, a Bog s neba reče: „Sveto, sveto mi je ovo mjesto, ovdje želim boraviti među ljudima.“ Blijeda slika Presvetoga Trojstva ovdje na zemlji jest svaka obitelj. A je li baš svaka?
Učimo od sunca
Isus kaže da Bog daje da sunce njegovo grije i dobre i zle (usp. Mt 5,45). Natjecali su se sunce, vjetar i oluja tko će skinuti starcu kaput. Vjetar je zapuhao najjače što je mogao, ali nije uspio. Pretvorio se u oluju, ali starac je još više privinuo kaput uz tijelo. Nakon toga je zasjalo sunce, grijalo sve više i više. Starac nije mogao izdržati toplinu i sam je skinuo kaput. To nam govori kako Božanska ljubav u nama može pobijediti sve. Molimo i danas za sve obitelji da žive u ljubavi i tako budu prava slika Presvetoga Trojstva.
www.nedjelja.ba
