Put me naveo na glavni grad Belgije, Bruxelles. Put do Belgije me vodio preko Aachena u Njemačkoj i Maastrichta u Nizozemskoj. Kako sam morao presjedati s jednog vlaka na drugi, organizirao sam se tako da u svakome gradu odvojim malo vremena kako bih u nekoliko sati posjetio gradove kroz koje sam trebao proći. Ovo je moj mali putopis o posjetu tri crkve u jednome danu u tri različita grada i tri različite države, a svaki posjet ima svoju (ne)svakidašnju priču.
Katedrala u Aachenu (Njemačka)
Izlazim iz vlaka. Aachen. Ono malo znanja povijesti što mi je ostalo iz gimnazijskih dana, zvoni mi da se u ovome njemačkom gradu na granici s Nizozemskom nalazi crkva velikog europskog cara – Karla Velikog. Ne varam se, jer čim sam izašao s željezničkog kolodvora u Aachenu, stoji smjerokaz koji pokazuje put ka katedrali. Imam dva sata do sljedeće postaje na svom putu prema Bruxellesu pa posjećujem katedralu.
Katedralu jedva pronalazim. Sakrivena je zgradama koje ju okružuju. Ipak, tu sam, na malom trgu pred katedralom. Pred ulazom u katedralu stoji natpis: Svi su dobrodošli i to na mnogim jezicima. Ulazim u taj spomen na velike kraljeve. Impozantna i neobična. U crkvi, pri ulazu, sjedi samo jedan čovjek.
Poklonim se, prekrižim i kratko pomolim. Čovjek pri ulazu u crkvu, starac, i dalje sjedi i čita. Čita Bibliju. Lijep prizor, a nadasve ozračje u kojem čita, jer aachenska katedrala zrači mistikom. Kratko napravim krug po katedrali. Primjećujem da su u međuvremenu došla dvojica katedralnih čuvara. Stoje na ulazu u crkvu, tik iza starca. Možda se ulaz plaća, a ja sam se prošvercao i sad se džaba molim Bogu. Nasmijem se u sebi na tu pomisao koja me na trenutak vratila u još jedan davni dio povijesti kada se trgovalo duhovnim dobrima, posebno oprostima.
Dvojica čuvara nešto pričaju i narušavaju spokoj katedrale. Starac, koji sjedi ispred njih, kao da se ne da smesti. I dalje čita Bibliju. Vidjevši starca kako je uporan u hranjenju Božjom Riječju, ponuka me da i ja u crkvi ne stojim kao turist, nego da budem vjernik. Odlazim do svetohraništa. Tamo kleči mladić. Moli se tiho pred Presvetim. Ponovno me prožima osjećaj kao i kad sam vidio starca koji čita Bibliju, naime, osjećaj da je vjera ipak živa i da ima jednako starih kao i mladih u Njemačkoj koji žive vjeru. Kleknem i ponovno se kratko pomolim pred svetohraništem.
Čini mi se da nisam dugo u katedrali. Ipak, pogledavam prema satu i vidim da bih se trebao uskoro uputiti prema kolodvoru. Dolazim do izlaznih vrata. Dvojica čuvara i dalje pričaju. Računaju nešto. Novac je u pitanju. Starac i dalje čita Bibliju. Ali izgleda da je dosta tolerancije (lat. tolerare – trpjeti) – te okrutne riječi od koje smo učinili nešto pozitivno – i starac se okreće prema dvojici katedralnih čuvara i odlučnim glasom, koji je začas odzvonio oktogonalnom katedralom, viknu: Silentium!
Čuvari ga u čuđenju gledaju. Kao da misle: Stari je poludio. Mi smo tu čuvari reda, a ne on. A ja gledam u starca i u njemu vidim Karla Velikoga čiji sarkofag stoji iza glavnog oltara katedrale i traži spokoj svoje duše. A čuvari nastavljaju sa svojom računicom, uz malo višu frekvenciju glasa. Starac ponovi svoju riječ silentium, ali ovoga puta, dostojanstvenim tihim glasom, gotovo šaptom. I začudo, dvojica čuvara utihnuše. Kao da su tek sada shvatili značenje latinske riječi za tišinu i dubinski ju doživjeli, proživljavajući duhovnu metamorfozu. Na moje čuđenje, dvojica čuvara gotovo istovremeno pokleknu u smjeru svetohraništa, prekriže se i dostojanstvenim (ili zbunjenim, nisam uspio odgonetnuti) korakom iziđoše iz katedrale. Gledam starca. On nastavlja „žvakati“ božansku hranu Božje Riječi. Okrećem se prema svetohraništu. Tamo i dalje kleči mladić i pobožno moli, nastavlja se hraniti Božjom prisutnošću u božanskoj hrani Svete Hostije. Pokleknem i pun nekog mističnog osjećaja polako izlazim iz katedrale, još jednom bacajući pogled prema mladiću pred svetohraništem i starcem s Biblijom u ruci. Ukopani su u molitvu kao čvrste stijene koje usred snažne oluje i dalje stameno stoje.
A pred vratima dvojica čuvara, šute i gledaju u daljinu. Što se s njima dogodilo? Ne znam. Možda su osjetili snagu božanske tišine na mjestu gdje je Božja prisutnost uistinu živa. Ne samo u aachenskoj katedrali, nego u svim crkvama i kapelicama svijeta.
Odlazim prema kolodvoru u svečanoj tišini s mislima na starca, mladića i dvojicu čuvara. Dolazi mi misao: je li ovo sve bilo namijenjeno meni, je li ovo poruka za mene? Da, vjerojatno jest. Dvije važne stvari za duhovni život koje sam nekako olako zanemario u posljednje vrijeme: Božja Riječ i euharistija. U starcu koji čita Bibliju i mladiću koji moli pred svetohraništem, kao da sam vidio stupove na kojima treba počivati moja vjera: Božja Riječ i euharistija. Vrijeme je da počnem ponovno živjeti svoju vjeru.
Crkva u Maastrichtu (Nizozemska)
Stigao sam u Maastricht. Na prvu, ime grada me asocira na riječ distrikt. I uistinu, Maastricht se nalazi na krajnjem jugu Nizozemske, pritiješnjen između Belgije i Njemačke, poput neke tampon zone. Moram priznati, ne odzvanja mi u ušima ništa sa satova povijesti u gimnaziji, tako da ne znam je li Maaastricht u povijesti imao uistinu neku ulogu tampon zone između Belgije i Njemačke.
U svakom slučaju, grad je lijep. Imam tri sata vremena da razgledam Maastricht. Dok hodam ulicama, privlači me fasada jedne gotičke crkve. Gotika – moj najdraži period graditeljstva. Naravno da ću zaviriti unutra. Za razliku od aachenske katedrale gdje nije bilo gotovo nikoga, pri ulazu u ovu gotičku crkvu sam osjetio da se nešto događa jer je ispred mene ulazilo nekoliko ljudi, a također ih je nekoliko izlazilo upravo kada sam došao na red da prođem kroz ulazna vrata crkve. Mislim da bi moja gimnazijska profesorica logike bila sretna što sam primijenio svoje znanje logike, čemu me ona podučila, i donio istinit zaključak na osnovi dviju premisa o ulasku i izlasku ljudi. Crkva je bila puna ljudi.
Puna crkva ljudi – čovjek bi mogao donijeti zaključak da se upravo održava pontifikalna misa. Profesorica logike sigurno ne bi bila sretna ovom mojom pomisli jer sam pokušao donijeti zaključak na osnovi tek jedne premise. Uostalom, čini se da je potpuno kriva postavka uopće da bi razlog pune crkve mogla biti misa, jer čini se da su češće crkve prazne za vrijeme ispunjenja njene temeljne svrhe, nego kad se recimo održava neki koncert. U svakom slučaju, iznenadila me puna crkva.
Začuđeno gledam uokolo crkve. Ljudi se kreću po crkvi. Podno prekrasnih bočnih gotičkih prozora, police sa knjigama. Svira glazba, čini mi se da se radi o pjesmi Leonarda Cohena. Ljudi prelistavaju knjige, pričaju, glasno se smiju. A ja zbunjen i dalje pogledom tražim svetohranište, a dok mi oči šokirane prizorom lete crkvom, nesvjesno (ili svjesno, ta u crkvi sam) radim znak križa i pokleknem. Primjećujem nekoliko mladih koji se na moju gestu slasno nasmijaše. A ja i dalje u šoku.
Uspijem se nekako pomaknuti i krenem uzduž crkve, u smjeru gdje bi trebao biti oltar. Dolazim do apside, prostora gdje bi trebao biti žrtvenik, oltar, na kojem se po svećenikovim rukama događa za vrijeme mise transsupstancijacija – da kruh i vino postaju Tijelo i Krv Kristova. A tamo umjesto oltara, dugi visoki stol u obliku križa. Za stolom sjede mladi i piju piće i nešto rade na laptopima. Uokolo apside još stolova i stolica. I tamo ljudi sjede, piju piće, jedu kolač i veselo razgovaraju. Oko mene vesela vreva, u meni osjećaj beznađa, tuge, tjeskobe. Osjećam slabost u nogama, moram sjesti. Sjedam na visoku stolicu uz stol u obliku križa. Žalosno gledam u pod, sve se vrti oko mene.
Iz tog bunila me budi jedan momak koji me pozdravlja. Dižem glavu. Preda mnom stoji konobar s tacnom i pozdravlja me na nizozemskom ili nekim hippie pozdravom, ne znam. I dalje u šoku, časak šutim, a onda i ja njega pozdravim: Laudetur Jesus Christus! Vidim blagi smiješak na njegovu licu. Smije se iz kurtoazije. Nije razumio što sam mu rekao. Nije razumio niti na kojem sam mu jeziku rekao Hvaljen Isus i Marija. Obraća mi se na engleskom i pita me što bih želio popiti. Ne bih ništa, odgovaram, došao sam se samo kratko pomoliti. Upućuje me da ovo nije više crkve, da je nekada bila crkva i samostan dominikanaca, ali sada je knjižara i kafić. Zahvaljujem mu na kratkom povijesnom presjeku i govorim da ipak ne bih ništa i da ću brzo otići, čim se kratko pomolim.
Da sam ozbiljan u svojim namjerama, odmah sam napravio znak križa, zaklopio oči i tiho, gotovo šaptom počeo moliti: Pater noster, qui es in Coelis,… Ave Maria, gratia plena, Dominus tecum… Gloria Patri et Filio et Spiritui Sancto… Kad sam izmolio, ponovno sam se prekrižio i otvorio oči. Ispred mene je i dalje stajao konobar, ali ovoga puta sa sklopljenim rukama. Govori mi da je molio sa mnom. Katolik sam, ali odavno nisam molio, a u crkvu nisam ušao godinama, govori mi pomalo ganuto. Ukazujem mu na to da, ukoliko radi u na ovome mjestu, onda je svakodnevno u crkvi. Da, uzvraća, imaš pravo, ali nisam na to gledao tako do ovoga trenutka. Osjećao sam se lijepo kratko moleći. Mislim da ću se pokušati ponovno vratiti Bogu i vjeri.
Neočekivani odgovor me zatekao. Ja sam svoje „piće“ popio, a Bog je tebi poslao čitavu „rundu pića“ na Njegov račun, odgovorim mu smiješeći se. Pružio mi je ruku. Nakon toga sam krenuo prema izlazu, i dalje moleći i više se ne osvrćući po crkvi da me ne bi ponovno uhvatila tuga od svetogrđa koje čine od svetoga mjesta. Ali, izlazio sam iz crkve nekako miran. Kad sam se našao ispred crkve, pomislih u sebi: Mogu oni, Bože, činiti što god hoće, ali Te nikada neće uspjeti izbaciti iz svetoga Doma Tvoga. Nasmijah se sam sebi, ali nekako teško, a glavom mi proleti još jedna misao: Uistinu, Bože, prisutan si i tamo gdje Te čovjek nikada ne bi očekivao. Ali Ti si iznad naših ljudskih puteva i misli. Molim te za konobara, vodi ga svojim stazama. I uputih se prema kolodvoru, jer mi je bilo vrijeme nastaviti put.
Katedrala u Bruxellesu (Belgija)
Preko Aachen i Maastrichta, stižem u treću zemlju ovoga dana, u Belgiju, u prijestolnicu Bruxelles. Ostat ću ovdje nekoliko dana. Blagdan je svetih anđela čuvara, 2. listopada. Čim sam se smjestio i ostavio stvari, odlazim u grad. Dok šetam u predvečerje dana glavnim gradom Belgije, tu i tamo ugledam hodočasnički znak – Jakovljevu školjku. Uvijek se iznova veselim kad ugledam taj dragi simbol, jer sam na putu svetog Jakova upoznao svoju ženu. Stoga odlučujem pratiti hodočasnički znak da vidim kamo me vodi. Nakon desetak minuta, znakovi pored puta me dovedu pred jednu crkvu koja me odmah podsjeti na parišku katedralu Notre Dame. Izgleda da mi je danas suđeno obilaziti crkve.
Crkva je još uvijek otvorena. Ulazim unutra. Ponovno se gotički lukovi nadvijaju nad glavama prisutnih turista u crkvi. Tu je i pokoji vjernik koji u vrevi turista i gregorijanske glazbe, koja u pozadini svira, pokušava sabrati misli. Sjedam u zadnji red stolica. Potiho molim molitvu Oče naš. Iznad kolonada, sa svake strane po šest kamenih kipova apostola. Pogled mi se zaustavlja na liku s prepoznatljivim hodočasničkim štapom. Sveti Jakov, moj omiljeni svetac. Kao da gledam u poznatoga prijatelja i u mislima mi naviru slike s puta k svetom Jakovu u Santiago de Composteli.
Obuzima me snažna želja da uskoro krenem na hodočašće. Počinjem razmišljati kako već dugo vremena nisam nigdje hodočastio. Ali, teško je pronaći dovoljno slobodnoga vremena da ponovno odem na hodočašće. Snažna čežnja za hodočašćem, iščezava pred nedostatkom vremena. Ili je to ipak samo opravdanje, jer hodočašće, koliko god bilo lijepo, istovremeno je i zahtjevno. Istovremeno mi se javljaju sumnje da unatoč tome što sam već išao na dosta hodočašća i pješice do sada prešao preko 2000 kilometara, da ovoga puta nemam snage za takav pothvat. Dobro, mislim u sebi, ako nisam spreman, neću ići. Uostalom, nemam vremena.
Dok tako razmišljam, pogled mi je usmjeren na kip svetoga Jakova. Tih govorim molitvu: Sveti Jakove, moli za mene. Spremam se ustati, još kratko obići crkvu i otići. Dok ustajem, pomičem lijevu nogu i pod nogom osjećam nešto poput kamenčića. Podignem nogu i sagnem se da vidim što je to. Vidim da nije kamenčić nego neka srebrna figurica. Dižem ju i iznenađeno promatram. U ruci držim malu figuricu svetoga Jakova. Ne bih rekao da je čudo ili neki izvanredni događaj, ali je svakako simbolično da sam, u svojim mislima o hodočašću i putu svetog Jakova, naišao na materijalni dokaz da me na neki način sveti Jakov zove da pođem na hodočašće. Odmah sam donio odluku da ću poći na hodočašće svetome Jakovu u Santiago de Compostelu.
Nisam se više dugo zadržao u crkvi. Pošao sam natrag u hotel i putem razmišljao o danu u kojem sam u tri različite države, posjetio tri različite crkve i u svakoj doživio nešto posebno: u Aachenu nešto od mistike, u Maastrichtu desakralizaciju crkve i u Bruxellesu tihi zov svetog Jakova da pođem na hodočašće.
U svakom slučaju, bio je to zanimljiv dan koji će mi ostati u sjećanju kao dan triju crkava.
Ivan Gavranović
