Na sjednicama se okupilo 95-ero hrvatskih pastoralnih djelatnika
Prve područne sjednice u 2018. godini hrvatskih pastoralnih djelatnika, koji djeluju u hrvatskim katoličkim misijama i zajednicama u Njemačkoj, na čelu s delegatom za hrvatsku pastvu u Njemačkoj vlč. Ivicom Komadinom, održane su od ponedjeljka 5. do petka 9. veljače u pet njemačkih gradova, u organizaciji Hrvatskoga dušobrižničkog ureda iz Frankfurta na Majni i hrvatskih katoličkih misija (HKM) i zajednica (HKZ), na čijem su se području sjednice održavale.
Na sjednicama se okupilo 95-ero hrvatskih pastoralnih djelatnika iz Njemačke. U Hrvatskoj katoličkoj misiji u Nürnbergu održana je prva sjednica za Bavarsko pastoralno područje u ponedjeljak 5. veljače. Na sjednici se okupilo dvadeset četvero sudionika i sudionica. Druga sjednica održana je u utorak 6. veljače u HKZ Heidenheim a.d. Brenz, na kojoj se okupilo 40 sudionika i sudionica iz pastoralnih područja Baden-Württemberg I. i Baden-Württemberg II. Treća sjednica održana je u srijedu 7. veljače, na kojoj su se okupili sudionici i sudionice iz Pastoralnog područja Sjeverna Rajna i Vestfalija u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Wuppertalu. Na sjednici se okupilo deventnaest sudionica i sudionika. Četvrta sjednica održana je u četvrtak 8. veljače za Sjeverno pastoralno područje u samostanu Marienrode kod Hildesheima. Na sjednici je bila i predstavnica Generalnog vikarijata iz Hildesheima Hanna Slowinski. Na sjednici se okupilo desetero sudionika i sudionica. Peta sjednica za Rajnsko-majnsko pastoralno područje održana je u petak 9. veljače u njemačkoj zajednici sv. Kristofora u Frankfurtu. Na sjednici se okupilo dvadeset dvoje sudionica i sudionika. Uz domaćina delegata za hrvatsku pastvu u Njemačkoj vlč. Ivicu Komadinu na svim je sjednicama bio i ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu vlč. dr. Tomislav Markić. Nakon pozdrava delegata vlč. Ivice Komadine, predstavnika pastoralnih područja i voditelja misija i zajednica na čijem su se području održavale sjednice, susret je započeo prigodnom molitvom za premininule pastoralne djelatnike u hrvatskoj pastvi u Njemačkoj i u svijetu.
Potom je predavanje o odnosu znanosti i vjere održao prof. dr. Stipe Kutleša, znanstveni savjetnik na Institutu za filozofiju u Zagrebu. Podjestio je kako je odnos znanosti i religije jedna je od najintrigantnijih tema suvremenih akademskih rasprava u svijetu. „Nakon pada Berlinskog zida dogodile su se u Europi, ali i svijetu, važne promjene. Čini se kao da više nema totalitarističkih sustava kojima su religije bile neka vrsta smetnje. Oni su religioznost nadomještali na razne načine, a ponajviše znanošću tvrdeći da se znanost i religija isključuju. U tzv. posttotalitarnom svijetu sve se više daje pozornost ulozi religije bilo da se o njoj govori s afirmativnog bilo s negativnog motrišta. Tako su intenzivirane rasprave o odnosu znanosti, religije i vjere. Postoji nekoliko modela toga odnosa, od modela posvemašnjeg suprotstavljanja i isključivanja do modela međusobnog dijaloga znanosti i religije i njihova komplementarnog pristupa stvarnosti. U krugovima onih koji smatraju da se znanost i religija međusobno ne suprotstavljaju jedna drugoj nalaze se ne samo mnogi kršćanski, ili općenito religiozni znanstvenici (bez obzira kojoj svjetskoj religiji pripadali), nego također i neki znanstvenici koji se deklariraju kao ateisti, agnostici ili slično“, istakno je dr. Kutleša, dodavši kako drugoj skupini pripadaju oni znanstvenici, filozofi ili drugi članovi akademske zajednice koji se nazivaju „novi ateisti“ i scijentisti kojima je glavni argument za suprotstavljenost znanosti i vjere znanstveni napredak i pouzdanost u znanost koja će, navodno, uskoro pokazati da je religija suvišna. „Te teze, naravno, nisu ni po čemu originalne jer su i prijašnji atesiti, barem u posljednja dva stoljeća, imali slične argumente koji su se empirijski gledano pokazali kao neutemeljeni.“ Tzv. „novi ateisti“ i scijentisti zastupaju teze prema kojima je znanost ne samo najbolji način spoznaje stvarnosti nego čak tvrde da je to jedini način spoznaje koji vodi do istine. U tom smislu oni odbacuju sve što nije „znanstveno“ pa tako i svaku vrstu religije, vjere pa i metafizike. Filozofiju svode na tzv. znanstvenu filozofiju. Scijentisti smatraju da su vjera i religija posve iracionalne i štetne, a time i besmislene. No scijentizam upada u logička protuslovlja te je filozofski nedosljedan i neodrživ. On se ne može znanstveno opravdati i potvrditi. Kako scijentisti uglavnom, bez obzira na teorijske slabosti svojih teza, u praksi ne odustaju od svoga uvjerenja može ih se smatrati nekom vrstom ideologa koji znanost krivotvore i zlopuotrebljavaju u borbi protiv neistomišljenika. Znanost se nipošto ne smije poistovjećivati sa scijentizmom. Danas najveći broj znanstvenika u svijetu nisu scijentisti. U svojoj kritici religije i povijesti religioznosti i religijskih institucija scijentisti krivotvore znanost prošlosti i navode svoje primjere koji trebaju „dokazati“ da su religija i njezine institucije, posebno Katolička Crkva, bila zapreka razvitku znanosti. U tu svrhu su smišljeni mnogi mitovi znanosti koji se odnose na neke ljude, tobožnje žrtve progona kao naprednih znanstvenika. No to su posve neutemeljene tvrdnje koje se sve više razotkrivaju.“ Na kraju je istaknuo kako se odnos znanosti i religije zrcali i u hrvatskom društvu i u Crkvi u Hrvata. U ime znanosti i tzv. znanstvenosti žele se nametnuti znanstveno nedokazani i neutemeljeni koncepti i ponašanja koji imaju namjeru srušiti sve tradicionalno i nacionalno uime nečega tobože naprednoga i globalnoga. Time se stvara ne samo neznanstveno i ideološko ozračje nego se izravno šteti općeljudskim, moralnim, religijskim, ali i nacionalnim i etničkim vrijednostima. Rasprave o odnosu znanosti i religije važne su ne samo za stvaranje kritičkog mišljenja nego i za otkrivanje svih vrsta namjernih ili nenamjernih neistina sadašnjosti i prošlosti kako bi se mlađima omogućilo slobodno i utemeljeno razvijanje kritičnosti koja može voditi samo boljem razumijevanju i traženju smisla u doba kada se smatra da smisla gotovo da nema. Zato je nužno bolje se uputiti i u samu znanost i u religiju i duhovnost“, zaključio je dr. Kutleša. Nakon predavanja razvila se plodna rasprava.
Delegat za hrvatsku pastvu u Njemačkoj vlč. Ivica Komadina potom je govorio o aktualnostima u hrvatskom dušobrižništvu u Njemačkoj na temelju novijih statističkih pokazatelja. Ujedno je podsjetio na aktivnosti Hrvatskoga dušobrižničkog ureda, podsjetivši sudionice i sudionike posebno na nedavno pokrenuti portal toga ureda „Živa zajednica“ – www.zivazajednica.de
Ravnatelj dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu vlč. Tomislav Markić je u svom izvješću za proteklu godinu istaknuo kako u Hrvatskoj inozemnoj pastvi danas u 187 misija, zajednica, župa i centara djeluje 197 svećenika, od čega su 63 dijacezanska i 134 redovnička. Od dijacezanskih svećenika 17 ih pripada Sarajevskoj nadbiskupiji, 9 Varaždinskoj, 7 Zagrebačkoj, 7 Mostarsko-duvanjskoj i 6 Đakovačko-osječkoj. Od redovničkih su 36 franjevci Splitske provincije, 35 franjevci Mostarske provincije, 20 franjevci Zagrebačke provincije, 17 franjevci provincije Bosne Srebrene i 10 salezijanaca. Ujedno je istaknuo neke aktualne aktivnosti ravnateljstva i druge važne događaje, od kojih se izdvaja Komemoracija na Bleiburgu 12. svibnja 2018., Ljetna škola hrvatskog jezika, povijesti i kulture, koja će se održati od 16. do 21. srpnja 2018. u Zagrebu, 3. Hrvatski iseljenički kongres u Osijeku 29. lipnja do 1. srpnja 2018., a podjestio je i na opće i lokalne izbore u Bosni i Hercegovini, prenijevši aktualne crkvene podatke prema kojima danas u toj zemlji ukupno živi 390.241 Hrvata, dok ih je prije rata bilo 825.000. Ujedno je obavijestio nazočne i o kolegiju o ulozi hrvatskih katoličkih misija u inozemstvu, koji se u proteklom semestru održavao kao izborni predmet na studiju sociologije na Hrvatskim studijima. Na kolegiju je bilo 14 upisanih studenata povijesti i sociologije. Upozorio je i na facebook stranicu Ravnateljstva: m.facebook.com/hrvatskainozemnapastva/, koja postiže zapažene rezultate. Sjednice su završile zajedničkim ručkom.
Tekst i snimke: Adolf Polegubić
