Uskrsni dani – odmor ili bolje rečeno radni predah koji tih dana uživamo možemo zahvaliti uskrsnim blagdanima. Neki su otputovali, a mnogi, bilo zbog skupoće ili kratkoće vremena, ostaju u svojim mjestima prebivanja. Prepuštamo se proljetnom suncu želeći se opustiti od grča svakodnevnih obveza i termina. Tek zvona, koja se nakon dvodnevnog zatišja od jutros radosno oglašavaju, kao da nas podsjećaju: postoji još nešto osim naše potrebe za mirom i bezbrižnim snatrenjem.
Uskrsu je prethodio Veliki petak. To je dan Isusove muke i umiranja na križu. Mnoge su crkve zasigurno bile pune ljudi koji su došli pokloniti se križu te da u svojim mislima prate Isusa na putu stradanja i napuštenosti. Evanđelist Marko navodi da je na Veliki petak tama pala po svoj zemlji od šeste pa do devete ure. Uistinu, bijaše to dan u kome je tama preuzela vlast nad onima koji su Isusa predali u smrt. Činilo se da zlo slavi svoj trijumf. Ali ne zadugo. Isus je, kao što je sam o sebi prorekao, treći dan uskrsnuo od mrtvih. Smrt više njime ne gospoduje. On ju je zasvagda nadvladao. Na Uskrs slavimo pobjedu pravde nad nepravdom, pobjedu života nad smrću. Vjekovna čežnja čovjeka za trajnom srećom i nadvladavanjem zla u Isusovu je uskrsnuću našla svoje ispunjenje. Na Uskrs se već ostvarilo ono što je Isus u svom Govoru na gori svečano proglasio: Blago gladnima i žednima pravednosti – oni će se nasititi. Blaženi žalosni, jer će se utješiti. Blago mirotvorcima – oni će se zvati sinovima Božjim! (usp. Mt 5,3-12).
Kamen koji je bio navaljen na Isusov grob otkotrljan je pred navalom novoga života. Iz tmine groba zasjalo je svjetlo uskrsnuća. Uskrs je razlog da spadne i kamenje s naših srdaca koja su pritiješnjena i ne mogu kucati puninom života. Kamenje koje nas pritišće mogu biti i naša traumatska iskustva, strahovi, kukavičluk i nesposobnost da sami sebi pogledamo u oči. Uskrs znači i ovo: Bog je otkotrljao stijenu koja nas je pritiskala i nije nam dopuštala da živimo u svjetlu i slobodi. Da procvjetamo i rastemo poput ovog proljetnog cvijeća i svakovrsnog bilja.
Radujmo se daru novog života koji nam je sinuo na obzoru uskrsnog jutra!
Ne vjerujem dok ne vidim
Nedjelja poslije Uskrsa, zvana i Mali Uskrs, u prvi plan stavlja lik najpoznatijeg sumnjivca – sv. Tomu Apostola. Otkuda sumnja jednom od Dvanaestorice? Vidjevši što se sve odigralo Isusovih zadnjih dana u Jeruzalemu, prije svega njegovu muku i smrt, Tomu je obuzelo malodušje, a možda i strah. Sve ono što ga je pokretalo u trogodišnjem druženju s Učiteljem odjednom se u njemu sledilo i došlo pod znak pitanja.
Evanđelist Ivan izvješćuje u 20. poglavlju Evanđelja kako su učenici, plašeći se Židova, zatvorili vrata. A Isus dođe, stane u sredinu prostorije i kaže im: „Mir vama!“ Zatim im pokaza svoje ruke i rebra. Učenike obuze radost vidjevši Gospodina… Ali Toma, zvani Blizanac, jedan od Dvanaestorice, ne bijaše s njima kada dođe Isus. Drugi su mu govorili da su vidjeli Uskrsnulog. Toma im nato odvrati: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegova rebra, neću povjerovati!“ Strah je dakle učinio svoje: Toma nakon svega što je vidio na Isusovom križnom putu više nikomu ne vjeruje. Uzaludna su bila sva uvjeravanja svjedokā o Isusovom uskrsnuću. Toma ostaje dokraja suzdržan prema njihovom govorenju i njihovoj nagloj radosti. Njegova zatvorenost, kojoj ga je naučilo iskustvo, dozvoljavala je samo sljedeće: „Ne vjerujem dok ne vidim!“ Od toga trenutka ovaj Isusov sljedbenik postaje sinonim za ljude koji sve propitkuju i ništa otprve ne prihvaćaju za istinu.
Nije li većina ljudi sličnija Tomi negoli ostalim apostolima? Tomino držanje odveć je ljudsko da bismo ga prezreli i osudili. Uostalom, naše sadašnje duševno ozračje nalik je onome u kome se našao ovaj sumnjičavi apostol. Ne doživljavamo li i mi danas poput Tome, iz dana u dan, događaje koji nas obuzimaju sumnjom i pitanjima bez odgovora? Nisu li strah i neizvjesnost postale glavne značajke ljudskog postojanja, ono s čime liježemo i ustajemo? Kad samo letimično promotrimo patnje današnjeg svijeta, možemo pozavidjeti Tomi Apostolu. Njegova neizvjesnost oko ishoda Isusovog stradanja ne potrajaše duže od tri dana. Naša pak neizvjesnost i naša Kalvarija nikako da uminu.
Nismo li mnogi poput Tome ako smo izgubili povjerenje u pravednost, vjeru u konačnu nadmoć dobra nad zlim? Kako li ćemo nakon svih ovih stradanja našeg naroda vjerovati u uskrsnuće i klicu neumrlog božanskog života kojim nas Uskrsli obdaruje? Kako li vjerovati u uskrsnuće toliko nasilno prekinutih ljudskih života? U uskrsnuće tolikih koji su uzaludno čeznuli za mrvicom čovjeka dostojnog življenja? U uskrsnuće zatrtih obitelji, domova i naselja?
Kako li je mnogo pitanja i Tomā koji ih s pravom postavljaju! Odgovor može dati jedino Uskrsli Gospodin kao što ga je dao Tomi: „Blaženi koji (još) ne vidješe a vjeruju!“ A evo i još jednog Isusovog odgovora na patnje njegovih sljedbenika: „Tko ustraje do konca, taj će se spasiti“ (Mk 13,13).
Dominik Spajić, iz knjige Tragom svjetla
