Portal hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj

Portal der kroatischen katholischen Gemeinden in Deutschland

PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU C: Komu sam ja bližnji?

„Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?“, pita zakonoznanac Isusa, ne da nešto nauči, jer on kao poznavatelj zakona sve zna, nego da ga iskuša.

Piše: Pavo Jurišić, Katolički tjednik

Uvod u pokajnički čin

Kršćani vjeruju riječima Apostola koji kaže da je domovina naša na nebesima. No, prije nego što stignemo tamo, u ovom smo životu vezani za zemlju i ljude za koje u svom vjerničkom poslanju nosimo odgovornost. Na kraju ćemo po tome znati jesmo li dostojni domovine na nebesima i da budemo ukućani Oca nebeskoga. Čovjek koji živi pored mene, a pored kojeg prolazim nezainteresirano, ili ga izbjegavam jer mi nije mio, ili ga uopće ne želim vidjeti jer mi se ne sviđa, to je pakao mržnje. A ljubav je temeljni zakon života. Svaki čovjek koji vrši zakon ljubavi uvijek je na Božjoj strani i na pravom putu da primi u baštinu život vječni.

On kao zakonoznanac i sam dobro zna odgovor na ovo pitanje; nalazi se u Zakonu, u starozavjetnim spisima (usp. Pnz 6,5 i Lev 19,18).

Ali na drugo pitanje „tko je moj bližnji?“, kojim se htio opravdati, Isus mu odgovara primjerom. Bližnji kojega susrećem nije samo ona druga osoba u susretu, nego čovjek u kojem Bog susreće mene i poziva me u svoje zajedništvo.

Razbojničko okružje

„Tko je moj bližnji?“ Ovo nam pitanje može u savjesti u određenim životnim prilikama predstavljati stotine isprika i tisuće opravdanja, neku vrstu izgovora za vlastiti nemar u susretu s nevoljom bližnjega. Priču o milosrdnom Samarijancusmo toliko puta već čuli, možda je netko zna napamet od riječi do riječi, ali ipak koliko god nam ona bila poznata, svaki put kada je slušamo, može nas pogoditi poput groma: Kakav je to način da ljudi koji su naišli pored ranjena čovjeka i vidjeli u kakvom je teškom stanju, prolaze i ništa ne čine?

Nije nikakva novost da mnogi ljudi i naše vrijeme upadnu među razbojnike. Ne samo da o tome čitamo po crnim kronikama, nego ih viđamo po njihovim djelima svuda oko nas. Trebamo samo otvoriti novine ili poslušati neki elektronski medij, te vidjeti crne vijesti gdje pojedinci i skupine, čak i čitavi narodi, postaju žrtve nasilja i terora, žrtve zločina, kleveta i ubojstava, žrtve droge i alkohola, žrtve osamljenosti i straha od života. Tako ni u ovo moderno vrijeme naši životni putovi nisu sigurniji, a ni razbojnici milosrdniji od onih starih.

No, nasilje se ne čini samo korištenjem tjelesne snage da bi se nekoga ranilo. Često je dovoljna jedna laž, okrutna riječ ili podrugljivi izraz lica, zluradi osmjeh da bismo nekoga ranili. Razbojnik ne mora uvijek fizički udariti da bi nekomu nanio ranu, nego su to često male, bezobrazne, suptilne i skrivene ljudske opakosti, ono što pojedinca može dovesti da se svrsta razbojnicima uz bok.

Potrebe

Ako nam nije mjesto među razbojnicima, možda jest među onima koji prolaze. Mislim da ne bi bilo pravedno paušalno ustvrditi kako se ne brinemo za nevoljnike u svijetu, jer se među kršćanima stalno pokreću velike akcije i prikupljaju sredstva za pomoć ljudima u nevolji. Mi imamo dobro organiziran Caritas, i to na biskupijskoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini. Imamo i pučke kuhinje, jela na kotačima, centre za liječenje ovisnika o drogama, alkoholu i kocki, kuće za one s posebnim potrebama, savjetovališta za one koji su u nevolji. Sve to pokazuje da mi ipak ne puštamo „one koji upadnu među razbojnike“ da ostanu ležati u ranama na putu, jer točno znamo gdje su i koje su ustanove zadužene za to. Zato se smireno zavučemo u svoje kuće i mirne savjesti zavalimo na kauč, samo da nam nitko ne smeta.

Možda smo već i sami imali priliku osjetiti uskogrudnost, sebičnost, nemilosrdnost, pa čak i zluradost onih koji su prolazili pored nas upravo u trenutku kad nam je bilo teško. A koliko bi nam značilo da su se malo zaustavili kod nas i upitali kako smo, da su barem nakratko porazgovarali s nama, pa makar toga trena i nemali adekvatnu pomoć pri ruci ili savjet u glavi. A ako bolje razmislimo, možda se sjetimo kako smo i mi sami koji put prošli pored nekoga tko nas je trebao, tko je trebao našu riječ, našu ruku, komadić kruha ili ruha, toplinu ljudskoga glasa. Tako je to!

A za čim to čeznemo kada se nađemo u stanju beznađa, kada osjetimo da nas snaga izdaje, da smo osamljeni u svojoj tuzi, nevolji i bijedi? Čeznemo da netko bude uz nas. Koji obrat u srcu i duši, kada odjednom odnekud dođe neočekivana pomoć, razumijevanje, riječ ljubavi izrečena u pravo vrijeme, da nam se netko približi… Koji obrat nastaje u tjeskobnoj nutrini, koja životna snaga i volja za životom?!

Mjerilo za ravnanje

Zato Isus prispodobom preokreće pitanje: Umjesto „tko je moj bližnji?“, trebamo se pitati „komu sam ja bližnji?!“ Nisam ja u središtu, nego čovjek koji me treba. To je mjerilo prema kojem se imam ravnati, kome moram prići i biti mu sasvim blizu.

Isus ne prigovara onima koji su bili na putu od Jeruzalema za Jerihon i prošli pored ranjena čovjeka što nisu pokazali zanimanje za čovjeka, pa ni to da su bili lijeni ili nemilosrdni, nego što nisu imali vremena, jer se u svojim poslovima nisu dali smetati nevoljom čovjeka koji im se odjednom našao na putu. Svaki je od njih imao važnijega posla pa nisu dopustili da im netko pritom smeta.

Ipak se našao jedan čovjek, i to stranac Samarijanac. On je našao vremena, i to ne samo nakratko, nego do kraja jer ga je nevolja ranjena čovjeka ganula do kraja, do dna srca: „Dođe do njega, vidje ga, sažali se.“ Vjerojatno je toga dana i on imao svoga posla, nešto što mu je bilo neodloživo jer zašto bi inače krenuo na put. Ali kada je ugledao i susreo ranjena čovjeka gdje leži u prašini, odjednom sve ono njegovo, što mu je bilo važno, postaje sporedno i u ovom trenutku beznačajno. Potaknut čovjekoljubljem, ostavlja sve, priskače i pruža prvu pomoć da može stići do spasonosna gostinjca.

Nedostaje ganuće srca

Ova prispodoba nije samo neko lijepo pravilo ponašanja ispričano za nas, nego put koji nam pomaže da imamo život u Bogu. Iako je dobro organizirana ponuda pomoći preko karitativnih i društvenih ustanova od velike važnosti za funkcioniranje socijalnog zbrinjavanja nevoljnih u našim sredinama, ipak nije dovoljna. Nedostaje ono bitno, nedostaje ganuće srca i pameti koji pokreću unutarnje snage i dopuštaju da nas ljudska nevolja ometa, a da to ne osjećamo kao smetnju ili teret, nego kao izraz ljubavi. U tom nas slučaju na putu prema bližnjemu neće moći omesti ni obveze ni vrijeme, ni zakoni ni zabrane, jer po otkucajima srca osjećamo kako nam je važan samo onaj „koji je upao među razbojnike“.

Prispodoba o milosrdnom Samarijancu jest priča o putu na kojem se ljudi susreću, a za svakog je sudionika taj susret različit. Gdje god doživimo susret u ljubavi i međusobnom prihvaćanju, i kad god osjetimo da smo prihvaćeni u svoj svojoj ljudskosti i slabosti, onda svaki put stižemo do cilja svoga puta, zato što smo kao bližnji pozvani u „dom“ svoga bližnjega, što smo prihvaćeni kao umorni putnici usred vlastite životne stvarnosti. Ta su nam mjesta susreta na putu od posebne važnosti, zato što na putu možemo najlakše osjetiti osamljenost, izgubljenost, opasnost koja vreba, susret s razbojnicima.

Isus traži od svojih da u životu postupaju onako kako je on postupao. On je došao da nam služi, da imamo život, „u izobilju da ga imamo“. To se na poseban način očituje u euharistijskom slavlju: „Ovo je moje tijelo koje se predaje za vas… Ovo je krv moja koja se prolijeva za vas.“ On je onaj koji silazi među nas, koji nam se obraća, koji se sagiba svakom pojedincu, koji nas želi podići, pomoći nam da stanemo na noge, da uspravno kročimo kroz život, da ozdravimo. Zato i traži od nas da se kao ozdravljeni i spašeni zalažemo u svijetu za čovjeka, da kao zdravi i čovječni ljudi stanemo na njegovu stranu i da se na njegovu primjeru učimo čovjekoljublju Boga čovjekoljupca. Isus nas poučava da živimo kao što je on živio, da živimo s njim i njegovom snagom.

Isus ovdje ipak vjeruje da će onaj koji ga je pitao, iako mu je ovaj svojim pitanjem htio postaviti zamku, smoći snage da ustraje u onome što poznaje. Zapravo, Isus je sasvim siguran da on to može, zato mu i kaže: Idi i čini tako!

Tri vozila i ranjenik

U ratnom vihoru na crti bojišnice vodila se žestoka borba, odakle se sa zgarišta spaljenih kuća i spržene zemlje širio opori miris. Nekakva je cesta vodila prema crti razgraničenja. Jednoga su se dana u vrijeme žestokih borbi tri različita vozila kretala tom cestom:

Najprije su se pojavila zaprežna kola kojima je upravljao jedan seljak iz obližnjega sela bježeći od vihora rata. Uz njega su na kolima bili njegova žena, djeca i starica majka. Na brzinu su spremili ono što su mogli ponijeti i krenuli s područja ratnog sukoba.

Zatim se pojavio neki automobil koji je vozio neki mladić naoružan fotografskim aparatom. Išao je u suprotnom pravcu, prema crti razgraničenja.

Nakon toga naišlo je i treće vozilo, terenac s tragovima koje je rat ostavio na njemu, izgreban i izbušen metcima. U njemu je sjedio neki časnik sa svojim vozačem. Pripadali su nekoj od sukobljenih strana u ratu. Časnik je bio sredovječni čovjek, potpuno sijed, smrknuta pogleda, umornih očiju na kojima se moglo opaziti kako već duže vrijeme pati od nesanice.

Sva tri su vozila u kratkim vremenskim razmacima stigla do jednoga mjesta na cesti gdje je ležao teško ranjeni čovjek. Bio je to jedan od stanovnika obližnjeg naselja na tom području. Po naselju su protekle noći padale granate, tako da su gotovo svi stanovnici izginuli, a ovaj teški ranjenik bio je jedini preživjeli u toj tragediji. A i njemu je samom jedan komad granate otkinuo donju čeljust, a drugi smrskao bokove; na koži su bile teške opekotine. Takav kakav jest, smogao je nekako snage izvući se iz plamena i dopuzati do ceste gdje je ležao u nekakvim dronjcima, ostatcima radnog odijela u koje je bio obučen, savijajući se i jecajući od bola.

Kada je do njega stigao seljak sa svojim kolima, prepozna po odjeći da je sklupčano tijelo na cesti njegov sumještanin. Seljak zategne konjima uzde, uspravi se, razgleda, zatim polako potjera konje sa strane i prođe pored ranjenika te nastavi svojim putem.

Uskoro stiže i mladić u svom autu do ranjenika na cesti, opazi ga i skupi usne i potiho zviznu. Izađe iz auta i polako priđe ranjeniku. Sunce je bilo visoko, pa osjeti kako će mu smetati da izoštri snimku, okrenu se prema autu, izvadi nekakvo zeleno staklo i stavi na objektiv. Nakon toga pogleda u aparat, pa u ranjenika; zumira objektiv, pa opet gleda u ranjenika, pa u aparat i slika. Ranjenik osjeti da je netko tu, pa pokuša dignuti glavu, mlateći pritom rukama po cesti. Pokušao je nešto reći, ali je puštao samo nekakve krikove da mladić ništa nije razumio. Mladić se, uslikavši prizor, vrati u auto, uze nekakav notes, zapisa neke brojke, zatim zapali cigaretu, ubaci u brzinu i dade gas, pa se udalji mjesta nesreće.

Nije prošlo mnogo vremena kada se pojavi i terenac na mjestu gdje je ležao ranjeni čovjek, više nalik iskidanu mesu na hrpi, nego čovjeku. Vozač ga spazi pa nešto reče časniku pokazujući mu rukom prema ranjeniku. U tom se trenu klupko počne micati, časnik podiže ruku i vozač stade. Obojica iziđu iz vozila, a vozač pođe vidjeti što je to. Kada je prišao ranjeniku, pokuša ga dodirnuti rukom, a ranjenik u tom trenu ispusti nekakav krik. Vozač ustuknu mašući glavom, a časnik otrča do vozila s izrazom gađenja i užasa na licu.

Tada mu vozač nešto reče, na što časnik kimnu glavom i stisnu zube. Izvuče pištolj iz pojasa i usmjeri ga prema ranjeniku. Odjeknu pucanj, a ono što je od čovjeka bilo na cesti u obliku klupka, napravi trzaj i smiri se. Vozač pogleda časnika, a ovaj mu dobaci: „Idemo!“ Uđoše u kola i krenuše dalje. U daljini su odjekivali zvuci topova, rafala i granata.

Rasplet: Seljaka i njegovu obitelj pokosio je rafal na drvenom mostu dok su prelazili rijeku. Časnik je po završetku rata izveden pred sud za ratne zločine, optužen za neljudski postupak prema ranjeniku i kršenje ženevskih konvencija, a mladić je prodao fotografiju jednoj velikoj novinskoj kući u zemlji koja nije bila u ratu; tamo je slika objavljena pod nazivom „strahote rata“ i izazvala je veliku pozornost.

Slobodno prepričano prema izvorniku iz niza: Biblische Texte verfremdet 3

www.nedjelja.ba