Portal hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj

Portal der kroatischen katholischen Gemeinden in Deutschland

PETA NEDJELJA KROZ GODINU C

(Iz 6,1-2a.3-8; 1 Kor 15,1-11 ili 15,3-8.11; Lk 5,1-11)

Čitanja današnje nedjelje govore nam o Božjem pozivu i poslanju. Suradnja Boga i čovjeka ostaje jedna od najtajanstvenijih pojava u svijetu. Bog je onaj koji poziva i šalje, opunomoćuje i čisti svoje poslanike. Računa s njima. Oni govore u njegovo ime

Piše: Ivica Božinović, Katolički tjednik

Uvod u pokajnički čin

Današnja liturgija riječi progovara nam o okolnostima Božjeg poziva trojici ljudi: Izaiji, Pavlu i Petru. Kao kršćani svjesni smo da smo i sami pozvani i da nas Bog šalje biti svjedocima njegove ljubavi u svijetu. Kršćanin nije i ne smije biti čovjek koji stoji po strani i gnuša se grješnosti svijeta ne poduzimajući ništa. Naša vlastita grješnost ne ispričava nas od nedjelovanja.

Svjesni ovoga zapitajmo se: svjedočim li Boga u sredini u kojoj me je on postavio? U svojoj obitelji, užoj i široj, u svojoj životnoj sredini? Bog računa sa mnom. Jesam li prorok? Pokajmo se!

Liturgija nam danas prikazuje pozive trojice ljudi: Izaije, Pavla i Petra. Svaki od ove trojice je prije božanskog poziva doživio svojevrsno „bogojavljenje“. Bog se daje upoznati onima koje u svoje ime šalje.

„Evo me, mene pošalji!“

U prvom čitanju (Iz 6,1-2a.3-8) slušamo o pozivu Izaije proroka. Vraćamo se u vrijeme „kada umre kralj Uzija“, dakle oko 740. pr. Krista. Izaija je mladić koji je ušao u hram štovati Boga koji mu se iznenada ukazao u neobičnoj viziji. Vidio je Boga kako sjedi na prijestolju, a Božji je lik bio tako velik da su samo skuti njegova plašta ispunjali cijelu prostoriju. Tada je Izaija shvatio da je svjedok vijećanja na kojem Bog raspravlja s nebeskim vojskama. Svjestan da ljudi ovoga svijeta ne bi mogli preživjeti tako veličanstven prizor, prorok je prestravljeno zavapio: „Jao meni, propadoh jer sam čovjek nečistih usana. U narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad Vojskama!“ Isti mu je čas u pomoć doletio anđeo te mu dotaknuo usne užarenim ugljenom što ga je kliještima uzeo sa žrtvenika. Izaija je oslobođen svake krivnje i grijeha, i ostaje nazočiti Božjoj skupštini. Kada je Gospodin upitao tko će biti njegov glasnik, Izaija bez oklijevanja odgovara: „Evo me, mene pošalji!“

Nitko ne može sam sebe pozvati niti opunomoćiti, ali ako ga Bog zove, onda njegova grješnost ne smije biti izgovor da se povuče, da se ne odazove.

I danas, nakon toliko stoljeća, glas Izaije proroka odjekuje i „drma“ naše savjesti.

„Najmanji“ od svih apostola

Apostol Pavao pišući kršćanima u Korintu (1Kor 15,1-11), potvrđuje svoju vjeru u Krista uskrslog. On je primio predaju i vjerno je prenosi dalje. Krist je umro i uskrsnuo, to je sadržaj naše kršćanske vjere. S time sve stoji i pada. U ovom odlomku susrećemo se također s Pavlom koji ponizno govori o sebi i svojem apostolskom naporu. Sebe naziva nedonoščetom, najmanjim, nedostojnim, ali u isto vrijeme ispovijeda: „Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše uzaludna.“ Pavao je svjestan veličine Božjeg poziva, ali i svoje nedostojnosti koja ga nije spriječila izvršiti poslanje koje mu je povjereno.

„Odsada ćeš loviti ljude“

Pozivu ribara Petra i njegovih drugova Jakova i Ivana prethodio je također Božji zahvat. Isus moli Petra, koji nakon neuspješna ribarenja ispire svoje mreže, da mu ustupi svoju lađicu kako bi se s nje lakše obratio mnoštvu koje ga okružuje. Nakon toga poziva Petra da izveze na pučinu i baci mreže. Ovome, kao iskusnom ribaru, ideja o ribarenju po danu ne čini se nimalo logičnom, ali na Isusovu riječ baca mreže. Možda je u sebi pomislio da ukoliko dođe do bruke pred drugim ribarima, neće biti njegova krivica. Ulov koji je nakon toga uslijedio pokazao je njemu i ostalima da je na djelu neka viša sila koja nadilazi njihova dotadašnja ribarska iskustva. U ovom slučaju bilo je bjelodano da su zaobiđene prirodne zakonitosti ribarenja. Petra ovaj događaj ispunja stravom. Osjetio je blizinu Svetca. Odjednom se prepoznao takvim grješnikom da je osjetio potrebu to javno priznati, ali i zamoliti Isusa da se udalji od njega. To je za njega bilo neizdrživo stanje. Božanska svjetlost je bila prejaka i njegova nutrina je drhtala. Isus ne odlazi od njega, a ne pušta ni Petra da ode. Naprotiv, istom onom vlašću koja je napunila Petrove mreže, odstranjena je i Petrova grješnost. Nestala je samim priznavanjem. Petar je osposobljen na novu vrstu lova: „Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!“

Očišćenje i posvećenje

U svim današnjim čitanjima vidimo najprije kako pozvani snažno doživljavaju Božju svetost koja ih ispunja strahopočitanjem koje sili na poklonstvo. Pred njima poput munje sijeva ono što je do tada bilo zatvoreno i skriveno.

Nakon toga slijedi doživljaj vlastite grješnosti. Čovjek se pred Čistim osjeća nečist i silno nedostojan. Najradije bi se negdje skrio, pobjegao. Nije lako stajati pod reflektorom koji osvjetljava ono tamno i skriveno u nama. Pogotovo ono što tako često pokušavamo skriti od sebe samih.

Sljedeći korak je očišćenje i posvećenje koje Bog daruje. Isusovo „ne boj se!“ upućeno Petru odjekuje i danas! Čujemo li ga?

Znakovi oproštenja

Ova priča o mladiću koji se pun straha vraća iz zatvora trebala bi nas navesti na razmišljanje. Koliko „bijelih vrpci“ Bog svakodnevno ističe za svakoga od nas?

„Mladić je sam sjedio u autobusu i gledao kroz prozor. Bilo mu je malo više od 20 godina i bio je lijep. Momak od oka, kako bi se reklo.

Na postaji je ušla neka žena i sjela do njega. Nakon što su razmijenili nekoliko riječi o toplome proljetnom vremenu, mladić reče:

– Bio sam dvije godine u zatvoru. Jutros sam izišao i vraćam se doma.

Iz njega je potekla bujica riječi. Pripovijedao je kako je odrastao u siromašnoj, no poštenoj obitelji, kako je svojim kriminalnim djelima sramotio roditelje i nanosio im bol. Dvije godine nije ništa čuo o njima, znao je da su presiromašni da bi platili put i posjetili ga u zatvoru. Kako su bili nepismeni, nije od njih mogao očekivati ni pismo, a ni on nikomu nije pisao.

Tri tjedna prije izlaska iz zatvora pokušao je pismom uspostaviti vezu s ocem i majkom, zatražio je od njih oproštenje i ispričao se za tolika razočaranja.

Kad je pušten na slobodu, ušao je u ovaj autobus koji će ga provesti pored kuće i vrta gdje je odrastao i gdje se nada da i sada stanuju njegovi roditelji.

U pismu im je napisao da na jabuku ispred kuće svežu komad bijelog platna koji će on iz autobusa vidjeti i tako znati da su mu oprostili i da ga primaju. Ako ne bude znaka, on će produžiti autobusom do drugoga grada i tako zauvijek otići iz njihova života.

Što se autobus više približavao mladićevu domu, to je on bivao sve nemirniji jer se plašio da na granama stare jabuke neće vidjeti bijeloga znaka.

Nakon što je saslušala priču, žena predloži da se zamijene za mjesta:

– Ja ću umjesto tebe gledati kroz prozor.

Autobus je bio sasvim blizu i žena opazi stablo.

– Pogledaj, pogledaj! – reče ganuta do suza. – Cijelu su jabuku okitili bijelim vrpcama!“ (B. Ferrero).

Prorok ne uzmiče

Nakon iskustva oproštenja i čišćenja pozvani se odazivaju. I dalje su oni samo ljudi, slabi i grješni, kao i oni kojima su poslani. No, znaju da unatoč svojoj grješnosti nisu sami i da Bog s njima računa. Pavao to lijepo izriče kad kaže da je „milost Božja sa mnom“ zaslužna za sve što je učinio.

Tako lijepo je to izrekao kardinal Newman u ovoj molitvi:

„O, Bože, ti si me stvorio za posve određenu misiju, povjerio si mi zadatak koji nisi dao nikome drugome… Na neki način i ja sam potreban tvojim božanskim planovima… Ako padam, ti možeš izabrati nekoga drugoga, to znam, kao što si mogao iz kamenja podići nove sinove Abrahamu; ali to ništa ne smeta da bih imao dijela u tvojem djelu, Bože moj, da budem jedna karika u lancu, jedan vez jedinstva među ljudima… Daj da budem poslušan tvojim zapovijedima i da ti služim u svojem zvanju, da činim dobro i da postanem anđeo mira i svjedok za istinu, ostajući na mjestu koje si mi ti, Gospodine, naznačio.“

Ovo bi trebala biti svakodnevna molitva svakog kršćanina.

Mi, kršćani, pozvani smo biti Božji svjedoci u svijetu koji Bogu nije sklon. Naravno, nije sklon ni njegovim prorocima. No, prorok ne uzmiče jer je svjestan veličine svojega poziva. Svjestan je veličine onoga koji ga šalje.

www.nedjelja.ba