| Biskupi ističu da ranjivost osoba čiji se život primakao kraju „zahtijeva solidarno i brižno praćenje, a ne prerano prepuštanje tišini smrti“ |
„Ubijanje pod izlikom samilosti nikako nije liječenje“, ističe to 118 biskupa članova Francuske biskupske konferencije u Izjavi o kraju života objavljenoj 21. ožujka u jeku rasprava o reviziji zakona donesenog 2. veljače 2016. godine, koji zabranjuje nastavak liječenja koja se smatraju nepotrebnima ili nerazmjernima i predviđa duboko i kontinuirano „primirivanje“ kako bi se, kad se ti postupci obustave, pacijente pratilo do smrti.
Zakon je potaknuo u Francuskoj raspravu u kojoj se traži legalizaciju medicinske pomoći za samoubojstvo i eutanaziju. Francuska biskupska konferencija – prenosi portal Vatican News – odlučila je izraziti svoj stav o ovom pitanju, ponovivši ponajprije važnost blizine bolesnicima na samrti, a zatim palijativne skrbi, koja još uvijek nije dovoljno razvijena, slabo je poznata i teško dostupna u društvu.
Biskupi se otvoreno protive reviziji zakona iz 2016. godine. Napominju da još nije u potpunosti primijenjen, pa bi njegova izmjena značila „manjak poštovanja“ bilo prema do sada učinjenom poslu u izradi tog zakona bilo prema potrebnoj izobrazbi liječničkog osoblja koje sam zakon propisuje. Biskupi stoga traže „vrijeme, razboritost i osjetljivost“.
Zatim se pitaju: kako Crkva može „poticati pomoć u samoubojstvu ili eutanazijiu“ a da ne prekrši petu zapovijed koja glasi: „Ne ubij“? To bi, pišu biskupi, predstavljalo „dramatičan znak za sve krhke ljude koji se često pitaju jesu li teret za svoje drage i za društvo“. Francuski biskupi, nadalje, ističu da je povjeravanje prakse eutanazije ili potpomognutog samoubojstva liječnicima suprotno Kodeksu medicinske etike i deontologije i u konačnici vodi do kršenja „pakta povjerenja“ između liječnika i pacijenta, koji sprječava liječnika da „dobrovoljno čini zlo drugome a, još manje, da ga usmrti“.
Kao četvrto opažanje, Crkva u Francuskoj ističe da ranjivost osoba čiji se život primakao kraju „zahtijeva solidarno i pažljivo praćenje, a ne prerano prepuštanje tišini smrti“. Što se tiče onih koji se pozivaju na „suverenu odluku bolesnika“ kako bi podržali razloge za eutanazijom, francuski biskupi ističu da „osobni izbori uvijek imaju kolektivnu dimenziju“. Stoga, ako neki odluče počiniti samoubojstvo „društvo mora prije svega spriječiti takva djela“, a ne razmišljati o „pravnoj suradnji u činu samoubojstva“.
Konačno, Francuska biskupska konferencija tvrdi da kad se zahtijeva liječnička pomoć da se umre, tada treba pretpostaviti postojanje „institucija specijaliziranih za smrt“. Stoga se samo od sebe nameće pitanje: „Koje bi to institucije trebale biti? Kako bi se one financirale?“
Na kraju izjave, pozivajući na nasljedovanje primjera „dobrog Samarijanca“, francuski biskupi pozivaju građane i parlamentarne zastupnike na „svjesni iskorak kako bi se u Francuskoj sve više izgrađivalo bratsko društvo u kojem ćemo brinuti jedni za druge“. (IKA)
