OSAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU C: Vrijedi li izgubiti vječnost zbog malo propadljiva blaga?

(Prop 1,2.2,21-23; Kol 3,1-5.9-11; Lk 12,13-21)

Dva događaja spojena u jedno evanđeosko izvješće govore o ljudskom i božanskom odnosu prema materijalnom imanju. U jednom je pitanje ostvarenja prava na obiteljsku baštinu, a u drugom odnos radnika prema plodu svojega rada.

Piše: Zvonko Martić, Katolički tjednik

Uvod u pokajnički čin

Bez materijalnih sredstava čovjek ne može živjeti. Ona su nužna za naše fizičko i duhovno postojanje. Uz ovu nužnost u čovjeku je pitanje materijalna blagostanja stalni izazov za njegov život i razlog mnogih problema. Postoje ljudi koji svoje imanje smatraju vlasništvom za koje su sami zaslužni i ostvarili su ga svojom sposobnošću zaboravljajući otkuda im dolazi i ta sposobnost. Ispit vjernosti i zahvale Bogu koji mi daje i kojemu odgovaram za darove, najjasnije se odražava u odnosu na stvoreno kojim slobodno raspolažem. Posjedovati nije grijeh, ali jest ako sebe i druge mjerimo po tome što posjedujemo. Smatram li imućnije boljim od drugih ljudi, onda ne gledam čovjeka u njegovu postojanju, nego u imanju. Zašto nisam zadovoljan onim što imam? Zašto bih morao imati više da bih bio sretniji? Mnogi imaju i gube i sebe i duše. Oni koji imaju Boga i u Bogu se bogate, nikada ne mogu izgubiti jer Bogu pripada vječnost. Vrijedi li izgubiti vječnost zbog malo propadljiva blaga. Tko se čvrsto drži za stvoreno, ne može pružiti ruku i srce Stvoritelju. Ostavimo sve da bismo dobili Sve. Bilo što stvoreno što nas zadržava predajmo Bogu da bismo dobili najveći dar Duha Svetoga. Očistimo srca od navezanosti na ono što zauzima prostor predviđen za taj najveći dar.

I kod jednog i kod drugog uočljivo je djelovanje po zakonu ili, bolje reći, po običaju i svjetskim pravilima, nasuprot božanskom zakonu milosti i ljubavi koja materijalnom ne daje prednost pred duhovnim vrjednotama, ne daje prednost stvorenom pred Stvoriteljem. Vjerničko prosuđivanje u odnosu prema materijalnim dobrima jasno je istaknula zborna molitva prošle nedjelje: „Umnoži nad nama svoje milosrđe da se po tvom promislu i vodstvu tako služimo zemaljskim dobrima te srcem prionemo za nebeska.“ Možda sam čitateljima dosadio ističući nakane srca izražene željom kao ono što određuje svu duhovnost i tjelesnost, odnosno sav život. Što srce želi, to upravlja naše djelovanje i na kraju Bog to i ispunja. Želim li sve za sebe i zbog sebe, onda sam zarobljen i ne mogu pravedno prosuđivati ni kod upravljanja ploda svoga rada, ni vidjeti čisto i pravedno kod podjele obiteljskoga naslijeđa.

Obiteljsko pravo i baština – ljudska uredba

Isusov govor o odnosu prema materijalnom i ljudskim uredbama potaknut je zanimanjem nekog baštinika koji nije zadovoljan podjelom obiteljskog naslijeđa i moli Isusa da posreduje kod ove podjele. Vjerojatno neki mlađi brat kojemu poslije smrti oca stariji brat daje manje od očekivanoga. Isus jasno ističe i daje primjer svima koji ga slijede da se ljudske podjele i načini zadovoljenja nečijih želja ne tiču duhovnih autoriteta, nego onih koji uvijek čeznu više i više za materijalnim stvarima. Takvi postaju središte svijeta i njihov ego je toliko velik, da zauzima cijeli kozmos jer nikada ne gledaju izvan sebe i svojih interesa. Kako nikada ne gledaju izvan sebe, ne mogu vidjeti ni očima duše koje ipak žive i djeluju u ovom, ali čeznu za duhovnim dobrima očitovanim, ali podrijetlom izvan ovoga svijeta. Sebični ljudi ostaju zarobljeni više u onomu što žele nego što posjeduju hraneći svoje srce hranom od koje ostaju gladni i pojeći se pićem koje ne može utažiti žeđ.

Kada bi roditelji bili slobodni i u miru sa svojom djecom podijelili baštinu, tako bi umanjili grijeh koji nastaje podjelom imovine nakon njihove smrti. Ne žele to iz svoje sebičnosti i želje da se ne zamjere svojoj djeci. I to je pohlepa. Željeti da te vole bez obzira što nećeš ispuniti ono što si dužan. Sve što je podijeljeno u svađi i nemiru, nikome ne donosi mir i sreću.

Klonite se i čuvajte svake pohlepe

O pohlepi kao izvoru svakog zla mnogo je izrečenih misli, upozorenja i savjeta. Jedna od onih često citiranih je i misao Ericka Fromma: „Pohlepa je prirodna posljedica orijentacije na imanje. Pohlepnik, ma što bio sadržaj njegove pohlepe, nikada neće imati dovoljno ni biti zadovoljan. Svaka je pohlepa mentalna, makar ju zadovoljavali tjelesnim putem – nema točke zasićenja jer unutarnja praznina, dosada, usamljenost i potištenost koje bi trebale prevladati ne mogu biti uklonjene zadovoljavanjem dotične pohlepe.“ Pohlepa „nema točke zasićenja“, to je ključno u ljudskome životu.

Briga za posjedovanjem i zgrtanjem bogatstva ljude zarobljava i često uvodi u svijet prijevara i mora se hraniti posjedujući uvijek i više. Međutim, Isus je upozorio „koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje!“ (Lk 12,15). Život je u Bogu i njemu će biti predan prije ili kasnije. Pred Bogom se ne vrjednuje životni stav „počivaj, jedi, pij, uživaj“, nego radi, gladna nahrani, žedna napoji i budi sretan što sve to činiš na slavu Božju i na dobro bližnjega. Uživati što mogu usrećiti drugoga i iz vjere da tako navješćujem kraljevstvo Božje, moj život nadilazi brigu za posjedovanjem i imetkom.

Što ostaje čovjeku nakon toliko borbe za posjedovanjem koja iscrpljuje tijelo, zamagljuje pogled, opterećuje dušu i zarobljava duh? Ostaje samo otvorena i razvaljena provalija naših života u koju se mogu sipati sva bogatstva, ali kako te provalije nemaju dna i u njima se dobro nema na što osloniti, onda nema ni zadovoljstva ni mira. Pritisak za tu provaliju ne dolazi samo iz nagnuća srca, nego i pritiska životne sredine u kojoj se nameću pravila vrijednosti prema posjedovanju, a ne prema poštenu radu i vrijednosti čovjeka samoga po sebi.

Otac i sin

Nedavno je jedan otac morao slušati jadikovke svoga 13-godišnjeg sina kako on ima najlošiji mobitel u cijelom razredu, kako nema novih cipela i neke popularne aplikacije za traganje za nekim imaginarnim crtanim likovima. Dijete se rasplakalo i počelo vrištati. Otac, građevinski radnik, gledao je sinčića i ništa mu nije htio odgovoriti. Navečer mu je rekao da će ga ujutro povesti na posao i njih dvojica će zajedno raditi i što zarade, potrošiti će za mobitel. Dječak je pun entuzijazma rano ustao i otišao s ocem na posao. Ljetna vrućina, prašina, teške grede i grub govor radnika dječaku su bili previše. Sjeli su odmoriti u jedanaest, a počeli su raditi ujutro u sedam sati. Trenutak kada su sjeli doručkovati i kada je vidio ruke svoga oca, u, već tada umornu, dječaku su se prelomile i polomile sve njegove sebične želje. Radio je s ocem cijeli dan i kada su se navečer vratili kući, otac mu je pružio novac koji je sin tražio. Dječak se zaletio ocu u naručje i zaplakao moleći ga da taj novac dadne sestri za školski izlet obećavajući da neće tražiti ništa jer tek je sada vidio kako otac teško radi i zarađuje. I dodao je da se pomalo i stidio oca koji nije školovan i nema veliku plaću, ali sada je ponosan jer ima dobra oca kojega ne bi mijenjao s drugima. Otac mu je zahvalio na tim riječima i zamolio ga da nikada ne smetne s uma da ono što imaš, nije ono što jesi i to što imaš, ne može zamijeniti ono što bi trebao biti naglašavajući da „treba biti dobar čovjek i biti zadovoljan onim što imaš, ali raditi da bi mogao imati više, ne samo za sebe, nego i za druge“.

Pohlepa je uvijek mijenjala i dobivala nova lica kroz različite proizvode i različita povijesna razdoblja, ali ono što se nikada nije i ne može promijeniti je središte pohlepe – ljudsko srce. Njega treba čistiti i činiti slobodnim od pritiska sredine, načina prosuđivanja i osuđivanja ljudi i događaja, jer Boga se vidi čistim srcem bez prašine sebičnih interesa. A da bi se podiglo gore srce koje bismo željeli imati kod Gospodina, onda u njegovu središtu ne mogu biti JA, nego Bog i moj bližnji.

www.nedjelja.ba