Piše: fra Milan Gelo, mag. theol., Tübingen
„Konačni cilj Svetoga pisma nije samo u tome da postanemo dobri, nego također i da postanemo blaženi. Blaženost (beatitudo) je ono najbolje. Dakle, cilj i ove [teološke] znanosti je da postanemo dobri.“ Bonaventura, Komentar Sentencija Petra Lombardskog I, q. 3
Kada se za nekoga kaže da je mudar, obično se pritom ne mora nužno misliti nečija pozitivna osobina. Živimo, naime, u svijetu u kojem se riječju mudrost ne opisuje sposobnost dubljega uvida u stvarnost, nego se često misli na lukavost. Međutim, tko je lukav možda može izgledati mudro, jer se ponaša mudrijaški i djeluje snalažljivo, ali istinski se mudar čovjek nikada neće kriti iza krinke lukave snalažljivosti. Iz toga se vidi da se, unatoč današnjem krivom razumijevanju mudrosti, ne može reći da su lukavost i mudrost istoznačnice. Čak štoviše, mudrom se čovjeku lukavost čini neprihvatljivom, dok lukavac ionako ne preže ni pred čim.
Teološko znanje kao kršćanska mudrost (sapientia christiana)
Znajući da su lukavost i mudrost dva različita pojma u značenjskom smislu, možemo također promisliti i o povezanosti teologije s mudrošću. U teologiji sv. Bonaventure se često ističe da je teološko znanje ujedno i mudrost, jer ovaj franjevački teolog često poistovjećuje teologiju s mudrošću. Time na vidjelo izlaze dvije stvari: prvo, teologija se koristi filozofijom, koja sâma traga za mudrošću i postaje ljudsko traženje smisla i drugo, teologija omogućuje čovjeku sveobuhvatan uvid u stvarnost. Prema tome, ako teologija samu sebe uvijek iznova podsjeća da bi trebala čovjeka učiniti mudrim u promišljanju, sposobnim i vještim u rasuđivanju, ona s pravom može postati i kršćanskom mudrošću (sapientia christiana). Samim time, ona nije čisto ljudska sposobnost mudrovanja, nego način hoda prema mudrosti; ona omogućuje čovjeku kršćanski razumjeti Boga, svijet i čovjeka. Ona se razlikuje od filozofije, jer ozbiljno računa s Bogom, a nije na istoj razini s prirodnim znanostima. Ona nikada neće moći potpuno ovladati glavnim predmetom bavljenja, jer će Bog uvijek ostati tajna kojoj se čovjek samo djelomično približio. Čak štoviše, što više o Bogu govori, više postaje svjesna vlastitoga neznanja. Budući da je mudrost više od zbira različitih spoznaja, teologija ipak ne gubi motivaciju u stalnim traganjem za Bogom, koje nikada nije samo intelektualni napor, nego hod čitavoga čovjeka.
Teologija kao praktična znanost (scientia practica)
Kod Bonaventure se primijećuje važnost ljudskoga iskustva (experientia), što je jedna i od najvažnijih oznaka duhovnosti sv. Franje iz Asiza, koja je snažno obilježila Bonaventurinu teologiju. Prema ovom franjevačkom teologu nezamjenjivo mjesto u kršćanstvu pripada upravo iskustvu, čime se vjeru ne želi svesti na razinu doživljaja, nego se iskustvom postaje vjernikom. Ili jednostavnije rečeno, kršćanska vjera izrasta iz iskustva, a teologija, koja se bavi sadržajem vjere, pokušava protumačiti iskustvo vjere. Čini se da kod Bonaventure vrijedi i obrnuto: teologija se ne bavi samo vjerom koja je obilježila ljudsko iskustvo stvarnosti, nego mora biti okrenuta prema stvarnome ljudskom životu. Upravo stoga teologija nije samo teoretsko bavljenje (scientia speculativa) Bogom, jer razumom (intellectus) tumači svekoliku stvarnost, nego nužno ima i praktičnu dimenziju. Na taj način ona može biti put prema mudrosti, jer u sebi objedinjuje i čovjekovu intelektualnu dimenziju, ali i ne zanemaruje realne okolnosti njegova života. Ona ne bi smjela biti samo znanje, kojim bi se ugrozila važnost uvida u cjelokupnu stvarnost, kao što bi ona, koristeći isključivo znanstvene metode, ostala samo čista znanost, ako ne bi nudila cjelovito tumačenje Boga, svijeta i čovjeka. Teološka spoznaja, kako se može iščitati iz Bonaventurina tumačenja teologije, nije samo plod intelektualnog napora, nego neumorno povezivanje teorije i prakse. Prava teologija nikada nije samo puko znanje, nego uvid, a tek onda može biti i mudrost, jer mudar čovjek iz kršćanske perspektive nije samo teoretski potkovan u kršćanskim istinama, nego i svojim životom pokazuje mogućnost ostvarenja kršćanske poruke.
Po teologiji do svetosti (ut fiamus boni)
Tijekom povijesti teologije postoje različiti teolozi, koji su svojim životom posvjedočili usku povezanost znanja i života. Zapravo, svi teolozi koji su svetački živjeli, najočitije su pokazali da je teologija spoj teorije i prakse, promišljanja i življenja, razuma i vjere. Iz toga razloga i Bonaventura smatra da je konačni „cilj ovog nauka da postanemo dobri i da se spasimo, a to ne možemo postići samo čistim umovanjem, nego više po naklonosti volje.“ (Breviloquium, Proslov 5,2) Istinska teologija kao kršćanska mudrost se dovršava u suglasju između onoga što se govori s onim što se živi. Tek kada teolog u svome bavljenju teologijom nadilazi samo znanje, on se zapravo otvara mudrosti. Jednako kao što prema Bonaventuri filozofija nadilazi samu sebe time što služi teologiji, tako i teologija doseže svoj konačni cilj tek onda kada čovjeka dovede do mudrosti, do svetosti. Kod Bonaventure su mudrost i svetost istoznačnice, jer kršćanski biti mudar i svet istovremeno podrazumijeva uvučenost čovjeka u Boga kao i prožetost Bogom, ne samo na spoznajnoj, nego i na konkretnoj razini ljudske egzistencije. Na taj način teologija, kako je Bonaventura tumači, nikada ne može biti samo običan napredak u spoznaji, koja onoga tko ju doseže ionako ostavlja ravnodušnim i koja kao takva ostaje neutralna. Budući da traganje za Bogom zahtijeva čitava čovjeka, i teologija po sebi utječe na njega u cijelosti. Ona nije svrha samoj sebi, kao što ni istinska mudrost ne ostaje u sebi zatvorena. I konačno, teologija bi iz Bonaventurine perspektive trebala čovjeka dovesti do mudrosti, a samim time i do svetosti. Na taj način i kršćansko bavljenje Bogom više nije teoretiziranje, nego cjeloživotno upoznavanje s njime, što bi se svakako trebalo vidjeti i u kršćanskom načinu života.
Živa zajednica, 7-8/2023.
