Portal hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj

Portal der kroatischen katholischen Gemeinden in Deutschland

DUHOVNA DJELA MILOSRĐA: Molestos patienter sustinere

Strpljivost nas čuva da i sami ne budemo teške osobe za druge

Piše: dr. Boris Vulić, KBF Đakovo

Promišljanje o šestom duhovnom djelu milosrđa s razlogom je naslovljeno na latinskom jeziku. Naime, latinska se riječ moles prevodi kao težina, breme. Očito je da naš hrvatski prijevod ovog djela milosrđa — „nepravdu strpljivo podnositi“ — ipak reducira sadržaj i premješta naglaske koje u sebi krije njegov latinski izvornik. Bolje ga je stoga prevesti: „teškoće strpljivo podnositi“, jer se ne radi (samo) o strpljivu podnošenju nepravdi, nego i svih teškoća. U ovom prilogu zaustavit ćemo se na strpljivu podnošenju teških, napornih osoba. Njih je puno u našem životu, i susrećemo ih svakodnevno, pa možemo reći da se ovdje radi o najaktualnijem djelu milosrđa.

Mnoštvo opterećujućih

Boja naših dana uvelike zna ovisiti o tome kakvi su naši susreti s ljudima. Ako su oni lijepi, mirni i opuštajući, naši će dani biti veseli, razigrani, puni života. Ako su, pak, ti susreti teški i zamorni, naši dani postaju sivi, tužni, beživotni. Dakako da stvarnost nije crno-bijela. Ne možemo tek tako dane podijeliti na lijepe i ružne, jer neprestano susrećemo različite ljude, oni se pred nama izmjenjuju sa svojim karak­terima i svako se malo mijenja boja tragova koje svaki susret ostavlja u našem životu. Lako je izabrati dragu osobu koju ćemo češće pohoditi, s kojom ćemo se rado dru­žiti ili otići na izlet. Međutim, tom se logikom izbora ne možemo voditi kad su posrijedi oni koji s nama rade, oni koje susrećemo u crkvi, na ulici, u autobusu ili u redu u trgovini. A među svima njima zna biti više onih koje doživljavamo kao teške i naporne osobe. Nažalost, takvih ima i među članovima naše obitelji, među našim prijateljima. Očito je, dakle, da se na našem životnom putu svakodnevno i uporno pojavljuju neugodne osobe koje pridonose sivilu naših dana i znaju nas „izbaciti iz takta“.

Što nas uče teške osobe?

Je li mnoštvo napornih, teških osoba u našem životu puka slučajnost? Želim ovdje s vama podijeliti osjećaj koji me uvijek prati kad susretnem naporne osobe. Negdje u sebi slutim da me takve osobe, koje se svako malo i uporno pojavljuju na mom životnom putu, na poseban način poučavaju lekciji koju na tako jasan način ne bih mogao dobiti ni od jednog učitelja, koliko god mudar i svet bio. A to ne može biti slučajno. Rekao bih da su zamorni i mučni susreti s napornim ljudima, koji su, jednako kao i mi, sinovi i kćeri nebes­kog Oca, posebna prilika, pa čak i dar za naše stvarno otkrivanje ve­ličine Božjeg strpljenja, koje nam on, i sada i uvijek, obilno iskazuje. Jes­te li se ikad zapitali kako nas same Bog vidi? Kao naporne osobe koje ga zamaraju i gnjave ili kao prijatne osobe s kojima je ugodno biti? Ne znam, ali opet slutim da nas možda češće vidi kao naporne, a ne kao ugodne osobe. A ipak nas strpljivo ljubi takve kakvi jesmo. „A što ako je Bog, hoteći očitovati gnjev i obznaniti svoju moć, u silnoj strpljivosti podnosio posude gnjeva, dozrele za propast, da ob­znani bogatstvo slave svoje na posudama milosrđa, koje unaprijed pripravi za slavu…?“ (Rim 9,22—23).
Božje je strpljenje posebni izraz njegove ljubavi prema čovjeku i zato je ono u Svetom pismu jedan od važnih božanskih stavova spram ljudi: „Ne kasni Gospodin ispuniti obeća­nje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi pris­piju k obraćenju.“ (2Pt 3,9). Kojiput nam se Gospodin učini toliko strpljiv prema ljudima da nas to strpljenje čak počne mučiti. To je ovako izrekao papa Benedikt XVI.: „Koliko ćemo puta i sami poželjeti da se Bog pokaže još jači. Da teško kazni, da porazi zlo i stvori bolji svijet. Mi patimo zbog Bož­je strpljivosti. Međutim, svi smo potrebni njegove strpljivosti. (…) Svijet je spašen po Raspetom, a ne po onima koji su razapinjali. Svijet je otkup­ljen po Božjoj strpljivosti, a uništen po ljudskoj nestrpljivosti.“

Što je strpljivost?

U sv. Pavla nalazimo najkraću i najtočniju definiciju strpljivosti: „Podnosite jedni druge u ljubavi.“ (Ef 4,2). Da, to je istinska strpljivost. Na neugodno i brutalno ponašanje druge osobe možemo odgovoriti ljutnjom. No, tad smo se dali zarobiti okolnos­tima i trenutkom, i ono što nam preostaje jest bijes, gorčina i, na koncu, grižnja savjesti. Možemo odgovoriti tolerancijom, kontroliranom mržnjom i ljutnjom. Ali to još nije strpljivost. Ona nije puko podnošenje drugih, ona je podnošenje drugih zbog ljubavi, prije svega zbog Božje ljubavi prema nama. U toj je ljubavi Bog prestrpljiv s nama, on vjekovima šuti i mirno iščekuje novi početak svakog čovjeka, dajući priliku svima. Strpljivost stoga nije tek izraz odgojena i uljuđena čovjeka, nego „dijete“ naše duhovnosti i plod naše vjere, djelo kršćanskog milosrđa.
Znamo reći: Strpljen — spašen. Biti strpljiv je djelo milosrđa i prema sebi samima, na neki način plod našega spasenja, jer nam daje i da sami sebe čekamo, da sami sebe podnosimo u ljubavi. Tako nas strpljivost čuva da i sami ne budemo teške osobe za druge. Prema tome, strpljivost nije sino­nim za puku pasivnost, nego izričaj velike moći koja nas, i druge s nama, čuva da ne postanemo pasivne žrt­ve prilika i okolnosti, osuđene na gor­činu i grizodušje. Doista je, kako zapisa sv. Augustin, „krepost strpljivosti tako veliki dar Božji“.