Strpljivost nas čuva da i sami ne budemo teške osobe za druge
Promišljanje o šestom duhovnom djelu milosrđa s razlogom je naslovljeno na latinskom jeziku. Naime, latinska se riječ moles prevodi kao težina, breme. Očito je da naš hrvatski prijevod ovog djela milosrđa — „nepravdu strpljivo podnositi“ — ipak reducira sadržaj i premješta naglaske koje u sebi krije njegov latinski izvornik. Bolje ga je stoga prevesti: „teškoće strpljivo podnositi“, jer se ne radi (samo) o strpljivu podnošenju nepravdi, nego i svih teškoća. U ovom prilogu zaustavit ćemo se na strpljivu podnošenju teških, napornih osoba. Njih je puno u našem životu, i susrećemo ih svakodnevno, pa možemo reći da se ovdje radi o najaktualnijem djelu milosrđa.
Mnoštvo opterećujućih
Boja naših dana uvelike zna ovisiti o tome kakvi su naši susreti s ljudima. Ako su oni lijepi, mirni i opuštajući, naši će dani biti veseli, razigrani, puni života. Ako su, pak, ti susreti teški i zamorni, naši dani postaju sivi, tužni, beživotni. Dakako da stvarnost nije crno-bijela. Ne možemo tek tako dane podijeliti na lijepe i ružne, jer neprestano susrećemo različite ljude, oni se pred nama izmjenjuju sa svojim karakterima i svako se malo mijenja boja tragova koje svaki susret ostavlja u našem životu. Lako je izabrati dragu osobu koju ćemo češće pohoditi, s kojom ćemo se rado družiti ili otići na izlet. Međutim, tom se logikom izbora ne možemo voditi kad su posrijedi oni koji s nama rade, oni koje susrećemo u crkvi, na ulici, u autobusu ili u redu u trgovini. A među svima njima zna biti više onih koje doživljavamo kao teške i naporne osobe. Nažalost, takvih ima i među članovima naše obitelji, među našim prijateljima. Očito je, dakle, da se na našem životnom putu svakodnevno i uporno pojavljuju neugodne osobe koje pridonose sivilu naših dana i znaju nas „izbaciti iz takta“.
Što nas uče teške osobe?
Je li mnoštvo napornih, teških osoba u našem životu puka slučajnost? Želim ovdje s vama podijeliti osjećaj koji me uvijek prati kad susretnem naporne osobe. Negdje u sebi slutim da me takve osobe, koje se svako malo i uporno pojavljuju na mom životnom putu, na poseban način poučavaju lekciji koju na tako jasan način ne bih mogao dobiti ni od jednog učitelja, koliko god mudar i svet bio. A to ne može biti slučajno. Rekao bih da su zamorni i mučni susreti s napornim ljudima, koji su, jednako kao i mi, sinovi i kćeri nebeskog Oca, posebna prilika, pa čak i dar za naše stvarno otkrivanje veličine Božjeg strpljenja, koje nam on, i sada i uvijek, obilno iskazuje. Jeste li se ikad zapitali kako nas same Bog vidi? Kao naporne osobe koje ga zamaraju i gnjave ili kao prijatne osobe s kojima je ugodno biti? Ne znam, ali opet slutim da nas možda češće vidi kao naporne, a ne kao ugodne osobe. A ipak nas strpljivo ljubi takve kakvi jesmo. „A što ako je Bog, hoteći očitovati gnjev i obznaniti svoju moć, u silnoj strpljivosti podnosio posude gnjeva, dozrele za propast, da obznani bogatstvo slave svoje na posudama milosrđa, koje unaprijed pripravi za slavu…?“ (Rim 9,22—23).
Božje je strpljenje posebni izraz njegove ljubavi prema čovjeku i zato je ono u Svetom pismu jedan od važnih božanskih stavova spram ljudi: „Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju.“ (2Pt 3,9). Kojiput nam se Gospodin učini toliko strpljiv prema ljudima da nas to strpljenje čak počne mučiti. To je ovako izrekao papa Benedikt XVI.: „Koliko ćemo puta i sami poželjeti da se Bog pokaže još jači. Da teško kazni, da porazi zlo i stvori bolji svijet. Mi patimo zbog Božje strpljivosti. Međutim, svi smo potrebni njegove strpljivosti. (…) Svijet je spašen po Raspetom, a ne po onima koji su razapinjali. Svijet je otkupljen po Božjoj strpljivosti, a uništen po ljudskoj nestrpljivosti.“
Što je strpljivost?
U sv. Pavla nalazimo najkraću i najtočniju definiciju strpljivosti: „Podnosite jedni druge u ljubavi.“ (Ef 4,2). Da, to je istinska strpljivost. Na neugodno i brutalno ponašanje druge osobe možemo odgovoriti ljutnjom. No, tad smo se dali zarobiti okolnostima i trenutkom, i ono što nam preostaje jest bijes, gorčina i, na koncu, grižnja savjesti. Možemo odgovoriti tolerancijom, kontroliranom mržnjom i ljutnjom. Ali to još nije strpljivost. Ona nije puko podnošenje drugih, ona je podnošenje drugih zbog ljubavi, prije svega zbog Božje ljubavi prema nama. U toj je ljubavi Bog prestrpljiv s nama, on vjekovima šuti i mirno iščekuje novi početak svakog čovjeka, dajući priliku svima. Strpljivost stoga nije tek izraz odgojena i uljuđena čovjeka, nego „dijete“ naše duhovnosti i plod naše vjere, djelo kršćanskog milosrđa.
Znamo reći: Strpljen — spašen. Biti strpljiv je djelo milosrđa i prema sebi samima, na neki način plod našega spasenja, jer nam daje i da sami sebe čekamo, da sami sebe podnosimo u ljubavi. Tako nas strpljivost čuva da i sami ne budemo teške osobe za druge. Prema tome, strpljivost nije sinonim za puku pasivnost, nego izričaj velike moći koja nas, i druge s nama, čuva da ne postanemo pasivne žrtve prilika i okolnosti, osuđene na gorčinu i grizodušje. Doista je, kako zapisa sv. Augustin, „krepost strpljivosti tako veliki dar Božji“.
