Nerijetko znamo čuti da netko kaže kako ne zna zašto bi ili što bi on to uopće od Boga molio. No nije pritom riječ o sigurnosti da Bog ionako sve zna i da mu ne trebamo nabrajati što nam sve treba, nego takav zapravo ne zna što bi započeo sa sobom i s molitvom; tu se jednostavno ne snalazi.
Možda je zapravo riječ o nejasnom shvaćanju molitve. Mnogi misle da moliti znači Bogu na lijep, što ljepši, način izreći ono što želimo i što nam treba, što bismo rado od Njega imali. I što ljepše to sročiš, bit ćeš bolje uslišan. Ako nisi uslišan, bit će da je to zbog toga što nisi lijepo sročio.
Čini mi se da je upravo o tome riječ. Molitvu neki razumiju kao što ljepše sročene želje, koje, dakako, bolje zna sročiti netko tko je „stručniji“, recimo svećenik ili časna sestra. Mnogi se koriste molitvenicima, krunicom, molitvama naučenim od svojih starijih i to onda redovito mole. Naravno da to nije loše, samo ako nam pomaže da se otvorimo Bogu. Onomu koji kaže da ne zna što bi zapravo od Boga molio valja odgovoriti pitanjem: „A znaš li što ćeš razgovarati s dobrim prijateljem, s osobom koja ima tvoje povjerenje?“ Jer molitva je upravo to: razgovor s Bogom, Prijateljem i Ocem. Sve mu možemo reći s punim povjerenjem, kao najboljem prijatelju.
Poznajem jednog mladića još od njegovih studentskih dana koji je rođen i odrastao u bezvjerskoj obitelji. Sina nisu krstili niti su mu o vjeri govorili. No on je bio pun pitanja upravo o vjeri, o Bogu, o Crkvi, o različitim religijama. Znali smo satima razgovarati. Vrlo me je iznenadio kada je rekao: „Ja ne pripadam ni jednoj Crkvi, ali ja s Bogom jednostavno razgovaram. Molim ga da bude u mom životu sve onako kako On hoće. Ne trebam ja Njemu nabrajati što mi je potrebno; pa On to i tako zna.“ Ostao sam zadivljen dubinom shvaćanja molitve toga mladića, samouka u molitvi, koji je očito bio puno veći vjernik, iako nije vjernički odgojen, od mnogih koji kažu da to jesu. Rekao sam mu da je baš to najbolji i najdublji način molitve, puno bolji nego da je naučio neke molitve i njih samo ponavljao.
Pred Bogom se u molitvi možemo sjećati lijepih i radosnih događaja svoga života, pa mu onda za to zahvaljivati. Smijemo dakako moliti da toga lijepoga bude što više i ubuduće u našem životu i u životu drugih, posebno onih koji su nam dragi i bliski. Njemu možemo slobodno govoriti i o svojim tugama i nevoljama koje su nas pogodile. Reći mu kako nam je teško. Zamoliti ga da nam pomogne da nas ubuduće mimoiđu te poteškoće, a kada nas ipak snađu, da nam On bude blizu, da nam pomogne, da nas ne zaboravi. Govorimo Bogu i o svojim slabostima, grijesima, neodgovornosti. I jer Bog nije samo dobar prijatelj kao drugi ljudi, nego Bog, zamolimo ga da nam oprosti, da nam rane previje, da nam dadne snage da se zlu možemo oduprijeti.
I nemojmo se truditi Boga „impresionirati“ lijepo sročenim rečenicama. Jesmo li primijetili da je publici najdraže upravo ono dijete koje je htjelo nešto lijepo izrecitirati ili otpjevati, pa se zbunilo, zamucalo ili čak udarilo u plač; takvomu je siguran snažan pljesak podrške. Ni Bog ne očekuje od svoje djece da mu lijepo sročimo i izreknemo ono što mu želimo reći, nego samo da smo iskreni i otvorena srca. Ne recitirajmo mu i ne čitajmo mu tuđe, ma kako lijepe i mudre misli. Govorimo mu ono što nam je u srcu i u mislima. Uostalom, govoriti s Bogom u molitvi, ne znači nabrajati i govoriti „ko nezaprt mlin“. Kako dijete najbolje kaže majci da je voli? Zagrli je, poljubi i uživa šutke u njezinu zagrljaju. Pustimo da i Bog dođe do riječi, da i On nama nešto rekne, potakne nas, nadahne nas. Ili jednostavno zašutimo i uživajmo u Njegovoj blizini, u Njegovu zagrljaju.
Najvažnije za dobru molitvu jest da ti je Bog prijatelj i ti Njemu. Molitvenik i krunica mogu biti od pomoći, ali glavni „pribor“ za molitvu nije naš jezik, nego naše srce.
Anto Orlovac
www.nedjelja.ba
Slika: www.rastimo-u-vjeri.com
