Božji su zakoni nepromjenjivi iako ih ljudi, pa i oni koji se ogrću plaštem vjere, uvijek i iznova pokušavaju dovesti u pitanje.
Piše: Zvonko Martić
„Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se“ (Lk 6,3), zapovjedio je Isus svojim učenicima. Ipak, pred naletima napasti stalno smo pred izazovima da o drugima sudimo mislima i u govoru iznosimo krive sudove. Ponekad nam se čini da je teško ne baviti se tuđim životom i ne donositi zaključke o motivima i ciljevima koji ravnaju životima drugih ljudi. Upadamo u zablude tuđe pogreške koristiti kako bismo sami sebe uvjerili u vlastitu vrijednost. Tako da napast osude drugoga dolazi i iz vlastita sebeljublja. Da je tomu tako, svjedočimo da u traganju za pogreškama bližnjih počesto bježimo od suočavanja s vlastitim problemima, a strogim sudom često prikrivamo vlastitu nesigurnost. Molimo Gospodina da nas oslobodi od napasti suda i osude bližnjih, i neka nas uči praštati i prihvaćati sve ljude kao ljubljenu Božju djecu.
Poštovanje zakona Božjega nema kompromisa sa svijetom i civilizacijskim dosezima čovječanstva koji Boga guraju na rub stvarnosti, a istodobno na njegovo mjesto stavljaju znanje i moć. Zakon Ljubavi prema Bogu i bližnjemu je neprolazan i izrečen u Isusu Kristu. Život vjere je usvajanje i provođenje takvih zakona kako bi se izbjegla tragedija propasti pojedinaca i cijelih naroda. Ljubav daje vjeri život, i to ljubav koju je Isus pokazao grješnicima.
Zavist se hrani tuđom nesrećom
U susretu s preljubnicom Isusovi sućutni pristupi prema grješnicima pokazuju možda najjasniju sliku različita ponašanja između stavova i postupaka vjerskih formalista nasuprot Božjem djelovanju. Bog pokazuje snagu milosrđa u očuvanju dostojanstva svake osobe jasno razlikujući grješnika od grijeha, prihvaćajući grješnika i osuđujući grijeh. Isus je u susretu s preljubnicom pokazao kakav odnos prema grješnicima traži od svojih vjernih, istodobno prokazujući i kruta vjerska stajališta zaogrnuta plaštem ljudske lukavštine kojom se želi pokazati kako duh mora djelovati. Presuda bez suda nije donesena zbog preljubnice, nego zbog iskušavanja Učitelja. Potvrda je to kako se duhovni patuljci žele izdići iznad duhovnih divova. Kada duhovno slabi – u znanju o vjeri – a umišljeni ne mogu parirati snagom Duha svojim neistomišljenicima, onda mogu kušati izvrgnuti ih ruglu i spriječiti u posredovanju duhovnih darova. Zavist se hrani tuđom nesrećom. Kada ne može ništa, onda je barem privremeno zadovoljna što je imala prigodu kušati jačega od sebe.
Da ga iskušaju…
Iskušavati drugoga grijeh je koji se, u pravilu, opravdava brigom za moralnu i vjersku sigurnost zajednice. U primjeru pobožnih Isusovih sunarodnjaka i vjerski gorljivih zaštitnika Zakona vidimo kako u iskušavanju Učitelja koriste ženu uhvaćenu u preljubu. Žena je njima samo instrument razračunavanja. Tužno je kada ljudi prestanu biti osobe, nego postanu sredstva za bilo kakve sebične osobne i zajedničke ciljeve. Kada su uhvatili ženu u preljubu, uz gorljivu želju da joj presude, koriste je i da dokažu nevjerodostojnost Učitelja iz Galileje i to pred ljudima dok ih poučava u Hramu. U slučaju preljuba Zakon je jasan. Prema Zakonu, oboje preljubnika treba kamenovati (usp. Pnz 22,22). Slučaj je trebalo sudski ispitati, a svjedoci su morali jamčiti svojom čašću i zakletvom potvrditi stvarnost događaja te moraju prvi na nju baciti kamen. Isusovim protivnicima nije stalo do sudskog postupka, već žele iskušati Isusa da bi ga mogli optužiti.
Pitanje je veoma škakljivo. Ako ženu pomiluje, krši Mojsijev Zakon. Ukoliko je osudi po Zakonu na kamenovanje, tada ga mogu prijaviti namjesniku Pilatu budući da se miješa u njegovo područje jer smrtnu kaznu može izreći samo rimski upravitelj. Isus ignorira „djelitelje pravde“ kojima je slovo Zakona iznad duha tog istog Zakona, i na njihovo navaljivanje jednostavno piše, šara po zemlji. Isus dopušta izvršenje kazne, ali prije toga postavlja uvjet. „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen“ (Iv 8,7).
Bez sućuti
Na ovaj Isusov govor nestaje riječi glasnim zagovarateljima Zakona. Odlaze. I tada, kao i uvijek, razgolićeno licemjerje uvijek saginje glavu, skriva pogled i odlazi posramljeno, dok jasno spoznata i priznata grješnost prigiba koljena, moli za oproštenje i ne odlazi dok ne čuje nutarnji Isusov glas da su grijesi oprošteni. Licemjerni ljudi, pa nazivali sebe i velikim vjernicima, u strahu zbog svojih slabosti i grijeha često napadaju ljude koji imaju iste slabosti samo da bi skrenuli pozornost sa sebe. Lakše je vikati da je drugi lopov, nego i sam priznati da potkradaš drugoga, bilo materijalno, bilo uništavanjem tuđeg dobra glasa. Tko gradi svoj svijet u laži, neprestano živi u strahu da se laž ne otkrije i gomila nove laži; uvijek se boji istine o vlastitoj nemoći i upire prstom u tuđe grijehe samo da se ne otkrije njegova slabost i grješnost. Među najtežim zaprekama za obraćenje je i zabluda o uspoređivanju težine vlastitih grijeha u odnosu na tuđe grijehe. Mentalni je to sklop u kojemu se provodi otvorena i žestoka borba za održavanje moralnog i vjerskog zakona dok se gubi osjećaj sućuti bez kojega nema duhovnog života. Bez sućuti za patnju, posrtaje i padove ljudi ne može se osjetiti snaga milosti. Bez osjećaja samilosti lako se rađa osuđivanje. Zar cijela Biblija ne svjedoči o Božjem traganju za ljubavlju grješnika? Isus ne osuđuje, pa ne smijemo ni mi. Osuditi znači preuzeti ulogu suca koja ne pripada čovjeku, nego Bogu.
Oproštenje grijeha
Uvijek i iznova treba isticati kako Bog razlikuje grješnika od njegova grijeha, prihvaća grješnika, a ne miri se s grješnim činom i stanjem. Bog ljubi svakog čovjeka i ne odustaje ni od velikih grješnika. Milost darovana Crkvi u sakramentu pomirenja najsnažniji je znak ove razlike između grješnika i grijeha. Bog i Crkva iznova pozivaju grješnika da se odreče grijeha, ali uvijek i iznova grleći tog istog grješnika. Međutim, kod mnogih vjernika vlada čudna napast sumnje u oproštenje grijeha. Među najčešćim pravdanjima je nedostatna nepripremljenost za ispovijed i slabo kajanje. Zapravo, često je to proizvod naknadne refleksije zbog ponavljanja istih grijeha i spora napredovanja u duhovnom životu. Sigurno da se ne smije smetnuti s uma da je sumnja u oproštenje grijeha jedan od oblika sotonskih kušnji. Sotona ne želi slobodna čovjeka i zato ga zarobljava prošlošću kako bi se umanjilo povjerenje u milosrđe Božje. Na napast sumnja u postignuto oproštenje treba odgovoriti činom vjere u snagu Božjeg milosrđa u sakramentu pomirenja.
Jednom oprošten grijeh ne vraća se na naplatu ukoliko je dobiveno sakramentalno oproštenje. Isus je platio cijenu našega spasenja. Prošlost se predaje Bogu i zaboravlja, kao što kaže sv. Pavao: „Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je pred mnom prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu“ (Fil 3,14). Svjedoci smo da se u suvremenoj duhovnosti previše pozornosti polaže na utjecaj prošlosti i iznova oživljavaju rane grijeha tražeći uzrok nečemu što nitko ne zna. Ponajprije, mislim da je to ljudska potreba da se razumom objasni uzrok svih stvari i nađu uzročno-posljedične veze za nesigurne i malovjerne duše, ali sva ova problematika zasigurno je mnogo složenija.
Sumnjivo „generacijsko liječenje“
Bolestan i nesretan čovjek traži utjehu i bezrezervno se predaje u ruke nekim duhovnim autoritetima. Ovi pak nude neka rješenja koja su povezana s nekim ezoterijskim praksama u čije se svrhe koriste katolički obredi i molitve. Najbolji primjer je jedno od sve prisutnijih rješenja duhovnih i tjelesnih problema kroz izlječenje obiteljskog stabla ili „generacijsko liječenje“. Tobože, negativni postupci nekog moga pretka na neki način su se uvukli u moju genetsku transmisiju i uzrokuju patnju u mom životu. Ovaj oblik recepta duhovnoj bolesti nespojiv je i protivan nauku Katoličke Crkve. Ne ulazi se tu u pitanje vjerodostojnosti molitve za pokojne pretke, nego u njihov utjecaj na sadašnje potomke. Zašto se onda ispovijedamo i zar istočni grijeh nije izbrisan krštenjem? Isus jasno naučava oproštenje grijeha i osobnu odgovornost za iste. Bolest ne povezuje s bilo čijim grijehom jer o izliječenu slijepcu jasno kaže: „Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja“ (Iv 9,3).
Isusov susret s grješnicima i odnos prema njima i grijehu jasno razbija iluzije da se grijeh i Božji putovi mogu razumjeti i da se njihov uzrok može dokučiti razumom ili da im ljudi znaju razloga. Ipak, to ne priječi neke duhovnike koji naučavaju liječenje utjecaja duša predaka na današnje potomke uvijek iznova modificirajući istu problematiku. Na prigovore da to nije katolički nauk pravdaju se nekim „čudesnim“ događajima. Kao da povijest Crkve ne svjedoči da su mnogi pobožni duhovnici krivim naucima zavodili ljude. Ne možemo znati sve, ali možemo sve ljubiti. Ne možemo znati uzrok svemu što se događa, ali možemo usvojiti Isusov način postupka prema Bogu i svojim bližnjima na koje nećemo bacati ni kamenje osude, nego moliti „ne uzmi im ovo za grijeh“, ni blato laži kojima ne da prljamo samo ruke nego cijelo tijelo. Isto to tijelo bit će preobraženo i ući će u kraljevstvo Gospodina našega Isusa Krista. Sačuvajmo ga i od krivih nauka i od krivih sudova dok ne dođe onaj koji će suditi živima i mrtvima.
www.nedjelja.ba
