Osamdeset godina hrvatskoga dušobrižništva u Njemačkoj svjedoči o ustrajnoj brizi za duhovni život iseljenih Hrvata, očuvanju vjere i identiteta te Božjoj providnosti koja ih prati daleko od Domovine. U povodu tog velikog jubileja 80 godina dušobrižništva, a koji se ove godine proslavio nizom događanja, Portal Laudato.hr, je razgovarao s urednikom „Žive zajednice“, Ivanom Gavranoviće. Razgovor prenosimo u cijelosti.
Ove se godine obilježava 80 godina hrvatskoga dušobrižništva u Njemačkoj. Iza ove velike obljetnice stoje brojni ljudi, njihove životne priče i susreti, ali i svjedočanstva o tome kako se Bog brinuo za Hrvate daleko od njihove domovine. O povijesti hrvatskih katoličkih misija, njihovoj ulozi u očuvanju vjere i identiteta te Božjoj providnosti razgovarali smo s Ivanom Gavranovićem, djelatnikom Dušobrižništva za Hrvate u Njemačkoj i urednikom časopisa „Živa zajednica”.
Bog brine za svoje stado
Briga za raseljene Hrvate seže i dalje u prošlost, sve do 1869. godine, kada su Hrvati sudjelovali u izgradnji Sueskoga kanala u Egiptu. Prema Ivanovim riječima, ondje je tada bilo oko tri tisuće Hrvata, a za njihovu duhovnu skrb brinuo se hrvatski franjevac Jerko Karačić.
Bog ni tada nije napustio svoje stado. Kako ističe Ivan, otkako je hrvatski čovjek napustio svoju rodnu grudu u potrazi za boljim životom, nije prestala ni njegova čežnja za duhovnim životom i sakramentalnim potrebama.
Ta se briga nastavila i tijekom Drugoga svjetskog rata. Godine 1942. kardinal Alojzije Stepinac poslao je svećenika Vilima Vuka kako bi se brinuo o hrvatskim katolicima u Njemačkoj. Ipak, organizirani počeci hrvatskoga dušobrižništva u Njemačkoj sežu u 1946. godinu, kada je Njemačka biskupska konferencija imenovala svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, vlč. Andriju Kordića, prvim naddušobrižnikom za hrvatske katolike u Njemačkoj.
U kaotičnim okolnostima koje su obilježile razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata hrvatski su svećenici bili oslonac mnogima koji su se našli daleko od svojega doma.
„U toj pomalo kaotičnoj situaciji hrvatski svećenici pomažu napaćenom čovjeku da pogled usmjeri prema vječnoj domovini, ne bi li njegovu patnju učinili spasonosnom u kontekstu Kristove patnje, donoseći mu utjehu ponajprije u euharistijskom kruhu“, ističe Ivan.
Euharistija – mjesto susreta Boga i čovjeka
Jedan od najvažnijih darova koje hrvatske katoličke misije pružaju svojim vjernicima jest slavlje svete mise. Euharistija je od samih početaka bila u središtu njihova djelovanja, a njezina je važnost ostala nepromijenjena sve do danas.
„Temeljna bit hrvatskih katoličkih misija, od njihovih osnutaka pa sve do danas, jest očuvanje sakramentalnoga i vjerskog života među hrvatskim iseljenicima. Ta pastoralna, sakramentalna i katehetska briga za hrvatske vjernike u Njemačkoj, koja se ostvaruje na hrvatskom jeziku, sa sobom nosi još jednu jednako važnu dimenziju, očuvanje hrvatskoga kulturnog, nacionalnog i jezičnog identiteta“, pojašnjava Ivan.
Za Hrvate koji žive u inozemstvu euharistija nije samo mjesto susreta s Bogom nego i prilika za susret sa sunarodnjacima, ljudima s kojima dijele jezik, kulturu i životnu sudbinu. Tako hrvatske katoličke misije postaju duhovni dom mnogima koji žive daleko od rodne zemlje.
Sveci i Hrvati
Govoreći o posebnim trenucima iz povijesti hrvatskih katoličkih zajednica u Njemačkoj, Ivan se prisjetio posjeta kardinala Franje Kuharića kako je prenijela Ljubica Makovica Baban, nekadašnja djelatnica Dušobrižničkog ureda. Naime, ona je prilikom jednog kardinalovog posjeta Dušobrižničkom uredu upitala kardinala može li papi Ivanu Pavlu II. šapnuti da prizna Republiku Hrvatsku. Kardinal se na to nasmijao, a nedugo nakon toga, 13. siječnja 1992. godine, Sveta Stolica je priznala Republiku Hrvatsku.
Posebno mjesto u sjećanjima hrvatskih vjernika u Frankfurtu zauzima i susret s Majkom Terezijom i ocem Antom Gabrićem 1978. godine. Prema pričama kojih se prisjetio Ivan, nakon dolaska u Frankfurt ovih dvoje velikana vjere, odveli su ih u prostore Hrvatske katoličke misije, a sljedećega dana Majka Terezija održala je i kratak nagovor na hrvatskom jeziku. Hrvati tada nisu ni znali da su imali priliku susresti buduću sveticu.
Slučajnost ili Božja providnost?
Odlazak velikoga broja Hrvata iz domovine na prvi se pogled može činiti kao gubitak, no Ivan u tome prepoznaje i dimenziju Božje providnosti. Podsjeća na riječi Katekizma Katoličke Crkve, u broju 311, koji kaže: „Svemogući Bog (…) budući da je vrhunski dobar, ne bi nikako dopustio da u njegovim djelima bude ikakva zla kad ne bi bio dovoljno moćan i dobar da iz samoga zla izvuče dobro“.
„Providnost je dopustila da se toliki broj hrvatskih vjernika nađe u Njemačkoj i drugdje u zapadnom svijetu kako bi posvjedočili i očuvali katoličku vjeru u društvima u kojima se ona sve otvorenije istiskuje iz javnoga života. Ono što bih želio da hrvatsko dušobrižništvo kroz mrežu hrvatskih katoličkih misija i zajednica bude i dalje, jest da ostanu prostor iz kojega će se Radosna vijest evanđelja, u duhu i vjernosti Katoličkoj Crkvi, naviještati svima koji su dio njemačkog društva“, poručuje Ivan.
Plodovi takvoga djelovanja vidljivi su i danas. U crkvama u kojima se slavi sveta misa na hrvatskom jeziku okupljaju se vjernici različitih generacija. Ivan se nada da će upravo iz toga zajedništva izrasti novi naraštaji koji će vjeru svojih predaka živjeti i svjedočiti svojim životom.
„Vjerujem da će iz toga sjemena izrasti novi naraštaji vjernika koji neće samo tradicionalno i folklorno čuvati vjeru svojih predaka nego će je svojim životom svjedočiti i prenositi drugima“, zaključuje Ivan.
www.laudato.hr