Vinko Puljić rođen je 8. rujna 1945. u mjestu Priječani pored Banje Luke. Teološki studij završio je u Đakovu, gdje je za svećenika Banjolučke biskupije zaređen 29. lipnja 1970. Najprije je tri godine službovao kao kapelan u Banjoj Luci, a potom nekoliko mjeseci kao župnik u župi Sasina kod Ljubije. Nakon toga imenovan je župnikom u župi Ravska gdje ostaje pet godina. U ljeto 1978. preuzima službu duhovnika u Nadbiskupskom sjemeništu „Zmajević“ u Zadru. Devet godina ostaje na toj službi, a potom je župnik u Bosanskoj Gradišci. Godine 1990. imenovan je vicerektorom Vrhbosanske katoličke bogoslovije u Sarajevu. Vrhbosanskim nadbiskupom imenovan je 7. prosinca 1990., a 6. siječnja 1991. godine Sveti Otac Ivan Pavao II. posvetio ga je u Rimu. Ustoličen je u Sarajevu, 19. siječnja 1991. Papa Ivan Pavao II. 30. listopada 1994. imenovao ga je kardinalom, a u Kardinalski zbor primljen je na konzistoriju 26. studenog iste godine. Za svoj rad i neumorno zalaganje za jednakopravnost svih naroda i za zaustavljanje rata na ovim prostorima kardinal Puljić primio je više priznanja, među kojima svakako treba spomenuti počasni dokrorat iz humanističkih znanosti što mu ga je 1995. godine dodijelilo državno sveučilište Grand Valley u Grand Rapidsu u američkoj državi Michigan, kao i počasni doktorat dodijeljen 15. ožujka 2001. u gradu Arequipi (Peru) na katoličkom sveučilištu Santa Maria. Papa Franjo prihvatio je njegovo odreknuće upravljanja Vrhbosanskom nadbiskupijom 29. siječnja 2022.
Eminencijo, znam da Vas to često pitaju, ali nekako se bez toga ne može: postali ste kardinal u vrijeme opsade Sarajeva kada je papa Ivan Pavao II. već odlučio posjetiti Sarajevo, ali ipak se iz sigurnosnih razloga od toga odustalo. Vi ste stoga otišli u Vječni grad kako biste primili kardinalski šešir 30. listopada 1994. godine. Jesu li te ratne godine najteže u Vašem životu? Kako je bilo živjeti i djelovati u tim okolnostima i što Vas je držalo da ne napustite svoj narod?
Sveti Otac je mene imenovao kardinalom upravo da bih bio njegov produžen glas i njegova produžena ruka u tim nemirnim vremenima. A ja sam pokušao, i zahvaljujući Dobrom Bogu ustrajavao i izdržao sve te kušnje, upravo kroz molitvu i podršku ljudi. Prva podrška mi je bio Sveti Otac Ivan Pavao II., a onda i podrška brojnih dobrih ljudi. Ali najvažnije mi je to da sam živio iz molitve. Molitva me krijepila da mogu imati pouzdanje, nadu i svjedočiti upravo vjernost Bogu, Crkvi i narodu.
Papa Franjo je prilikom posjeta Sarajevu 2015. godine rekao: „Nikada više rata!“ i „Narod koji zaboravlja svoje sjećanje, nema budućnosti.“ Prošlo je 30 godina od Daytonskog sporazuma. Rata oružjem više nema, ali postoji li još nemir u ljudskim dušama, koje se reflektiraju na društvo i postoji li budućnost mirnog i iskrenog suživota, bez brisanja sjećanja?
Najprije, moramo biti svjesni da ne možemo nijekati ono što je bilo. I to moramo biti realni. Drugo, ne možemo od toga živjeti. Moramo znati postaviti normalne odnose i međusobnog poštivanja. Međutim, Daytonski sporazum jest zaustavio ratu, ali je uspostavio nepravedan mir. Podijelio je Bosnu i na neki način smo najgore prošli mi, Hrvati katolici u Bosni i Hercegovini, i to zahvaljujući velikim silama. Ja sam to prigovorio odmah nakon potpisivanja gospodinu Holbrookeu [mirovnom posredniku i ‘tvorcu’ Daytonskog sporazuma], pitajući ga: „Kako ste mogli stvoriti takvu nakaradnu državu“, na što je on rekao: „Ja znam da ste u pravu, ali mi imamo moć.“ I to je zapravo najveća greška tih velikih sila što ne idu putem pravde i pravednosti, nego putem moći i interesa. Mi moramo stvoriti uvjete suživota. Hoće li drugi doći do pameti, pa i naš narod i drugi narodi s kojima živimo, ne znam. Ali ja neumorno govorim: nama je živjeti jedni s drugima, ali poštujući i kulturni, i vjerski, i nacionalni identitet i uz jednaka prava u vodstvu države. Nema države ako se gradi na račun drugoga. Ta će država nužno propasti. Zato me jako žalosti što današnja stvarnost u BiH ne shvaća to. Niti svjetske sile ne shvaćaju. I često i neumorno govorim da ne smijemo nijekati ničiji identitet, ničije pravo, ali moramo stvoriti takve uvjete da svi živimo svoje dostojanstvo i svoje prava. Ali, je ustrojenje nakon Daytona tako ustrojeno da uvijek omogućuje onome tko je jači da vlada.
Biti u krugu odabranih „knezova Crkve“ koji biraju papu, zasigurno je posebno iskustvo. A Vi ste sudjelovali u čak tri konklave, čime se može pohvaliti samo nekoliko kardinala. Koje su Vam konklave bile najupečatljivije i što Vam je bilo najdublje iskustvo tih povijesnih trenutaka Crkve?
Rekao bih da su konklave posebno iskustvo Crkve iznutra. Jer nije Crkva ono što novinari pišu, niti što politika govori. Crkva je ona stvarnost koju Duh Sveti vodi. Koliko god je ljudski element prisutan u njoj, ipak Crkvu vodi Duh Sveti. I upravo sam to doživio u konklavama. Svake konklave na kojima sam sudjelovao, i izboru Benedikta XVI., i pape Franje, i pape Lava XIV., su posebno iskustvo. Možda su ove zadnje konklave bile posebnije, kad sam pomalo sumnjao hoću li moći ići radi zdravlja, ali sam zahvaljujući liječnicima koji su me ohrabrili i rekli da idem uz pratnju i zahvaljujući osoblju kardinalskog zbora, koje mi je omogućio da mogu imati pratnju uz se, rado sam pošao te vrlo lijepo doživio susret s kardinalima, iako veliki broj kardinala ne poznam, jer nisam bio kod njihovih kreiranja. Ali sam vrlo brzo pročitao životopise koje smo dobili o svim kardinalima. I već je bilo otprilike jasno prema kome se usmjeriti. U konklavama je vidljivo kako Duh Sveti usmjerava kardinale. Tako da smo mi kardinali birali, ali Duh Sveti je izabrao.
Kako ste doživjeli kardinala Prevosta kada se polako naziralo da će postati novi papa i koja je Vaša uloga bila nakon što su rezultati konklava bili konačni?
Kardinal Prevost je zaista dar Crkvi. Nakon pape Franje, kojeg su novinari često „razvlačili“, ovoga neće razvlačiti, jer je vrlo određen, vrlo jasan i na neki način stabilan u svojim stavovima, tako da ga novinari ne razvlače. Istina, i ovaj papa će se nekima sviđati, a nekima ne. Ali ne, on je de facto u Crkvi donio jednu stabilnost, što je jako važno. Svima nam je važna ta stabilnost.
Što se tiče posljednjih konklava, sjedio sam vrlo blizu kardinala Prevosta koji mi je već tada djelovao staloženo, smireno, bez neodmjerenih reakcija. I budući da se mi kardinali dijelimo u tri skupine, na kardinale biskupe, kardinale prezbitere i kardinale đakone, meni je po protokolu, kao najstarijem izbornom kardinalu iz reda prezbitera, pripala čast, kad novoizabrani papa dođe, da izmolim molitvu za njega, što sam s ponosom uradio.
A onda se dogodilo da ste bili uz Papu i na središnjem balkonu, što je posebno zapamćeno, da ste gotovo „zasjenili“ novog papu, a da ne govorim o milijunskom auditoriju na internetu kojem je „nasmiješeni kardinal“ osvojio srca. Možete li se još jednom prisjetiti kako ste Vi osobno doživjeli taj trenutak?
Da, po protokolu sam bio određen da idem s novoizabranim papom u ložu. Uh, kako sam se obradovao. To sam spontano doživio. Prvo sam bio radostan što je mene zapalo da tu budem. Drugo, bio sam radostan što smo izabrali novog papu. I treće sam bio radostan što smo toliki svijet vidjeli na trgu. To je nevjerojatno. Ja sam spontano doživio tu radost. Nisam ni bio svjesna kako izgledam, dok nisam vidio slike. Zanimljivo je, kad sam izašao vani, mnogi su pitali tko je onaj koji se smije? A kad su čuli da je to kardinal iz Bosne, pitali su, a gdje ti je ta Bosna? U svakom slučaju, do sad nikad nije bilo takvo iščekivanje izbora pape, kao što je slučaj s izborom pape Lava XIV., a to se moglo vidjeti i na njegovoj inauguraciji kada je bio toliki broj državnika.
Kako Vam se čini sada, s malim odmakom, papa Lav XIV.?
Djeluje da je čovjek s jednim velikim iskustvom. Prvo je bio profesor matematike što govori da je vrlo logičan čovjek. Drugo, bio je poglavar augustinskog Reda te je uz duhovno i teološko iskustvo, stekao i iskustvo biti poglavarom. Onda je pošao u misije, dakle, ima iskustvo pastorala. Postao je biskup te je postavljen za prefekta Dikasterija za biskupe. Dakle, ovaj papa ima ono što u ovom trenutku treba Katoličkoj Crkvi.
Vratimo se još malo na hrvatski narod. Velik broj hrvata živi u zemljama zapadne Europe. Unatoč tome što bismo svi željeli da se naši ljudi vrate u Domovinu, čini li Vam se, iz perspektive vjere, da nije toliko sve negativno i da je možda baš Providnost željela prisutnost Hrvata u tim zemljama kako bi bili novi kvasac vjere Katoličke Crkve te branitelji obiteljskih i moralnih principa?
Moramo Bogu zahvaliti što nam je dao tu vjeru otaca i što su se naši preci toliko žrtvovali za tu vjeru. I moramo Bogu zahvaliti što su mnogi hrabro ponijeli tu vjeru u svijet gdje god bili. Smatram da je to itekako blagoslov za one krajeve gdje su otišli. Ali se isto tako nadam, da koliko god su otišli, da se počinju vraćati i rađati. Često prljava politika prepucavanja i nametanja drugih vrjednota, vrjednota interesa, probitka, potrošačkog mentaliteta i urušavanja morala i odgovornosti, obeshrabri mnoge, što nije samo problem kod nas, nego i u cijelome svijetu. Zato moramo naše ljude hrabriti, kao što kaže jedna rečenica: „Cvjetaj tamo gdje si posijan.“ Čini mi se da se u zadnje vrijeme obitelji počinju umnožavati i rađati, da se više ne boje djece. A i politika kao da se polako vraća odgovornosti, tako da živim nadu da će mnogi koji preuzmu vlast, preuzeti i odgovornost te da će u društvu u kojem živimo, širiti zdravo ozračje života i suživota.
Često ste posjećivali hrvatske vjernike u Njemačkoj i drugdje po svijetu, tako da Vam je poznato da su hrvatske katoličke misije kroz svoje djelovanje, desetljećima bile i ostale snažno uporište vjere i identiteta. Što biste rekli našim vjernicima u Njemačkoj i u drugim zemljama, koju poruku im poslati?
Ovdje sam doživio vrlo lijepu organiziranost misija, molitve, sakramenata. To me oduševilo. Čim se tako vjera hrani, nadam se da će to i ostaviti svijetli trag u krajevima izvan Domovine gdje naši ljudi žive, tako da na neki način budu i veleposlanici svoga naroda u ovoj zemlji, najprije kao svjedoci vjere, a potom i potpora našemu narodu na rodnoj grudi, u Domovini. Nadam se da to onda može potaknuti i one koji nose vlast u Domovini, da shvate odgovornost te da svome narodu pruže šansu života, rada i opstanka.
Razgovarao Ivan Gavranović